Šenoina Branka – što je bilo poslije?

Moram priznati da me Šenoa nijednom rečenicom nije razočarao. Dok sam nestrpljivo očekivala što će se sa mnom događati, što ću izgovarati pred svojom prijateljicom Herminom, kako ću se oduprijeti nasilnom i samouvjerenom prevrtljivcu Mariću, hoću li uopće reagirati na bezobrazluk željezničara koji ne žele razgovarati hrvatskim jezikom, kojim ću se pozdravom obratiti seljanima Jalševa, znalo mi se učiniti kako veliki pisac samo prepisuje moje misli i želje.

Gotovo mi je i danas nevjerojatno, premda sa svojim Belizarom još uvijek živim u sretnom braku, da je postojao muškarac koji je u svakom trenutku znao što osjećam i za čim čeznem. Kada bih bila slatkasta kao mala zlatareva Dora iz Augustova prvoga romana, možda bih se usudila reći da smo moj autor i ja bili jedno biće u dva tijela. Bilo mi je razumljivo što se gospođa Šenoa bunila kad je njezin muž odlučio roman nasloviti mojim imenom. Smijuckala sam se njegovom objašnjenju. Spominjao je priču svoga starijeg kolege Ivana Perkovca i njegovu učiteljicu Martu. «Već kada sam mu donekle preuzeo ideju – šaputao je ženi u postelji – nisam mogao kopirati i naslov. Nisu čitatelji slijepi. Ja sam ih nagovorio da progledaju. Ti si prva čitala članak «Naša književnost» i to ti je valjda jasno. Ivan je svoje štivo proglasio „Stankovačka učiteljica“. Ionako, jednoga dana, mene će pamtiti po povijesnim romanima, tko će, ludice moja, spominjati Branku?»
Nije me povrijedila Šenoina posvema pogrešna prognoza. Pogotovo što sam u tom trenutku bila toliko zaljubljena u mladoga grofa da sam samo maštala o tome da nas svi puste na miru. Barem jedno vrijeme, dok Belizara dobro ne naučim materinjem jeziku.
Nažalost, Veliki je August ubrzo umro, a njegova je udovica postala svjedokom čitateljskoga obožavanja učiteljice Branke iz Jalševa. I kolikogod se mijenjala književna moda, pomlađivala komisija za odabir lektirnih naslova, izmišljali autori i tražili nakladnici novih čitanki, mene nisu puštali na miru. Perkovčeva Marta upućivala je protestna pisma ministrima školstva, povjesničarima književnosti i izbornicima antologija. Opširnim razradama i interpretacijama mene i sebe prilagala je dokumente u kojima se jasno vidjelo da je ona deset godina starija i da sam ja na nekim mjestima, za one koji znaju pošteno gledati, preslikana ona. Ništa nije pomagalo. Njezino se ime zaboravljalo, a za Šenoinu Branku su znali, i znaju, čak i klinci u osnovnoj školi.
Kako sam postala općenarodno dobro, više me se i ne spominje često. Svi me podrazumijevaju. A od toga nema gorega. Žena kolikogod se opirala javnosti i ponavljala želju za pravom na privatnost, lako se navikne na poseban status. Upravo zbog toga me nedavno razveselilo što sam se pojavila kao pitanje na pismenom ispitu jednoga našeg fakulteta. Upit je izgledao posve jednostavan, za moj ukus nedovoljno glamurozan. Apsolventi književnosti upitani su za moje ime i prezime. Nisam odoljela da se poslije ne pojavim u sobi mladoga asistenta – zaduženoga za ispravljanje testova – i da ga ljubazno zamolim da mi kaže ima li nekoga da nije odgovorio na to, morala sam prigovoriti, prejednostavno pitanje. Vidjela sam da mu je neugodno, pocrvenio je na način na koji su crvenjeli dečki moga vremena. «Gospođo Branka, nema točnog odgovora. Nitko nije znao Vaše cijenjeno prezime.»
Belizar me navečer tješio.» Pa vidiš, današnje pjevačice, glumice, imaju samo ime. Koja žena iz literarne prošlosti ima poziciju blisku tvojoj…., Kunovićka moja. Vidiš, i sam sam skoro zaboravio tvoje djevojačko prezime», govorio je tiho, na dobrom hrvatskom jeziku. I ispijao čaj od kadulje. Osjećala sam da je u pravu, ali sam se ipak plašila da Marta iz Stankovca, čuje li za porazne rezultate odgovora na pitanje vezano uz moju osobnost, ne protumači to sebi u korist.

(Iz knjige „Tko se boji lika još“)

31+