Provincija je moja mjera

Često kažem kako volim ići na književne susrete organizirane u malim gradovima i mjestima naše lijepe domovine.

Kad me netko pita jesam li bila u Pakracu, Slatini, Omišu, Ogulinu, Lipovljanima, Zadru, Pleternici,  Donjem Miholjcu, Labinu, Glini, Vinkovcima, Kaštel Lukšiću, Gračacu, Buzetu, pred mojim se očima prvo pojavi slika zgrade njihove knjižnice. U razgovorima s čitateljima često spomenem jedan događaj vezan uz takva moja gostovanja. Dobro se sjećam trenutka kad mi je veliki književni kritičar rekao kako sam ja kraljica književnih večeri u provinciji. Bila je kasna jesen, prije desetak godina. Vraćali smo se u Zagreb, s promocije moje knjige, održane u Belišću. Ne znam jesam li tada bila povrijeđena, jesam li mu htjela odgovoriti da meni na književne susrete i u Zagrebu dođe popriličan broj čitatelja. Znam samo da sam nakon nekoliko dana davala intervju novinarki časopisa za žene i da sam joj rekla da me najviše raduju razgovori s čitateljima po knjižnicama manjih mjesta. Jer, tamo se neke žene pažljivo češljaju prije književne tribine i jasno daju na znanje da su im pročitane knjige važne. I da su im, uostalom, važni i oni koji su te knjige napisali. Iskreno, uvjerena sam da se Bog ne skriva u književnim nagradama struke nego u viklerima takvih gospođa. 
Da, imao je veliki kritičar pravo. Samo mi je žao što mu tada nisam uzvratila onom Stančićevom rečenicom „Provincija je moja mjera“. Provincija me naučila poštovati veće od sebe i ne odmahivati rukom na znanstvenike iz čijih sam knjiga učila.

Jutros sam se ponovno sjetila riječi Dušana Radovića. Knjiga, kupljena na Sajmu knjiga u Beogradu 1984., preživjela je sve moje selidbe.
„Siromašni profesori književnosti iz unutrašnjosti dolaze na Sajam knjiga kao u Meku ili Jerusalim. Ima li knjiga i pisaca dostojnih njihovih ljubavi i njihovih žrtava?“

13+