Povijest u kući patricijske obitelji

Od prvog dana moje nastavničke prakse pa sve do odlaska u mirovinu, znači puna tri i po desetljeća, sudjelovala sam, ili kao govornik, ili kao slušatelj, u raspravama na temu lektire.  Pitanje lektire usko je povezano s  ocjenama o stanju čitateljstva. Lektirni naslovi nisu dobro pogođeni, a čitatelja u nas i nema. U tome se, uveliko, slažu i učenici i profesori, roditelji i djeca, profesori i roditelji. Slažu se i pisci koji nisu na popisu, ali i oni koji misle da  je na tom istom službenom popisu premalo njihovih knjiga. Svakih nekoliko godina priča se pojača, iznesu se poražavajuće statistike, u priču se uključuju i oni koji su se redovito razbolijevali na dan kad je u školi na programu bila obrada knjige s popisa. U takvim mjesecima zažalim što nisam živjela u Šenoino vrijeme, jer bih u Augustu Prvom zasigurno pronašla dobrog sugovornika. Jer, on nije dao na čitatelje, ponavljao je kako ih nam političke borbe ne mogu oduzeti,  pisao je o temama koje su čitatelje zanimale. I  sve je to činio bez galame i s vjerom da nam je književnost potrebna.

U posljednjoj raspravi o srednjoškolskoj lektiri, raspravi koja je poprimila karakteristike epidemije, roman Posljednji Stipančići Vjenceslava Novaka (1859.- 1905.) bio je jedan od najspominjanijih. U pojedinim trenucima diskusija se pretvarala u formu urbane legende. Pojedinci su, iz povjerljivih izvora, znali tko je iz radne skupine, a po uputama same ministrice,  i na kojoj to sjednici, osobno naredio da roman mora ostati u lektiri, a tko je želio da se roman iz programa za treći razred srednje škole prebaci u prvi.  Osobno mislim da Stipančiće trebaju čitati naši srednjoškolci.  Čitale su ih brojne generacije do sada i svaka je u njima pronalazila nešto svoje, u skladu s duhom vremena. Kao gimnazijalka iz sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća, zanimala sam se isključivo za sociološki sloj romana, za propadanje ugledne patricijske obitelji u 19. stoljeću. Tuđinska vlast, utjecaji, pojava ilirskog preporoda, sve su to bili motivi na kojima se gradila interpretacija. Danas, kad svjedočimo drukčijem vremenu, vremenu u kojem je empatije sve manje a osjećajnost se proglašava elementarnom nepogodom koja usporava put prema zacrtanom cilju, pravo pitanje ne glasi treba li čitati Posljednje Stipančiće, nego zašto bi ih današnji mladi trebali čitati.  Odgovor na to pitanje ponudio mi je život sam.    

Prije sedam dana  imala sam dogovoreno fotografiranje za jedan naš politički tjednik. U četiri sata popodne, trebala sam doći do Zagorkina spomenika u Tkalčićevoj ulici. Ideja mlade novinarke mi se svidjela. Osloniti se na najčitaniji hrvatsku spisateljicu, ili se skriti iza nje, svakako je ugodan osjećaj. Bio bi još ugodniji da se u zraku nije mjerilo  35 stupnjeva C. Na toj bi se brojci znojila i žena  puno mlađa od mene. Stigla sam ranije i sjela u kafić nasuprot spomeniku. Rubovi tende ispuštali su kapljice vode. Za stolom do mene  sjedile su dvije žene srednjih godina. Njihov i moj stol gotovo su se dodirivali. Jedna od njih bila je vidljivo uznemirena, moglo bi se čak reći da je bila i ljuta. Lako je bilo prepoznati da druga pažljivo sluša kako bi poslije mogla komentirati, tješiti, umiriti. Kći žene koja je govorila glasno –  kao da je željela da je i drugi čuju – je gimnazijalka. Razboljela se pred sam odlazak na maturalac. Svom je razredu, porukom u zajedničku grupu, poželjela sretan put. Svakog dana, baš svakog dana, ponavljala je njezina majka, djevojka je buljila u vremensku prognozu i brinula se kako je njezinim kolegama na putu. Preko  WhatsAppa pratila je njihova međusobna dopisivanja; gdje se tko izgubio u Pragu, tko je previše popio, tko je glavobolan, a tko ne bi išao u obilazak važne četvrti. I čekala da joj netko od njih, pa makar i razrednica, pošalju samo jednu poruku;  Žao nam je što nisi s nama, Pozdravljamo te, Jesi li bolje… Poruka nije stizala. I nije stigla. Ali, u tom trenutku stigao je moj fotograf. Ne znam što je žena govorila dalje. Ali, znam da se te priče nisam mogla osloboditi i u trenucima fotografiranja. U mom pogledu,  zabilježenom na snimci, ima i čuđenja nad oni što sam čula, ali u njemu se i ocrtava pitanje što bih ja, da sam bila na mjestu te majke, učinila. Bih li išta savjetovala  svojoj kćeri? Možda bih, gledajući tužno lice svog djeteta, poslala njezinoj razrednici poruku i zamolila je da se jave svojoj bolesnoj učenici, ali da ne spominju mene. Dok mi je znoj curio  s čela, razmišljala sam o seminarskim raspravama nakon čitanja romana Posljednji Stipančići. Prisjećala sam se svih onih polemika vođenih s mladim studenticama na temu postupaka majke Valpurge, majke koja lažnim  ljubavnim pismima  produžuje život svoje teško bolesne kćeri Lucije.

Došavši kući uzela sam čitati  – po ne znam koji put –  Posljednje Stipančiće i to je za mene, nakon prisluškivačkog iskustva, postajao novi tekst. Možda je od svih romana 19. stoljeća, a roman je objavljen u posljednjoj godini (1899.), upravo on najbolji primjer na kojem se mogu pokazati dvije važne, gotovo temeljne, stvari književnosti.

Prva se tiče znanosti o književnosti, posebice povijesti književnosti i pitanja koje povjesničari najčešće postavljaju; od kada do kada traje jedan književni period i kako dolazi do njihove smjene?  Dok jedni početke i krajeve označavaju preuzimanjem godina iz političke povijesti, drugi razloge smjene vide u pojavi novog dominantnog žanra i oblikovanju novog žanrovskog sustava. Osobno su mi najbliži oni koji su neodlučni, i kojima je tipološki pristup književnoj povijesti bliži od historijskog. To bi značilo, po mišljenju zagovornika tipološkog gledanja,  da se i danas može govoriti o nečijoj baroknoj rečenici premda je barok, kao što znamo razdoblje 17. stoljeća.  Da se oko točnih godina  od kada do kada  ne možemo, ali ne moramo, slagati, da je to pitanje i suvišno, pokazuju nam upravo Stipančići. Postavite li učeniku pitanje koje je godine roman objavljen, i on odgovori 1899,.  znači da je odgovorio točno.  Pitate li ga zatim koji je roman hrvatskoga realizma, po mišljenju književnih povjesničara, najuspješniji i on odgovori da su to Posljednji Stipančići, složit ćete se da je ponovno točno odgovorio, premda se vama više sviđaju Kozarčevi Mrtvi kapitali. No, u svim povijestima hrvatske književnosti i svim pregledima, pa čak i na internetskim stranicama, piše da je to Novakov roman. I na kraju pitate li ga kad završava i kojim događajem hrvatski književni realizam, a učenik  odgovori 1895, spaljivanjem mađarske zastave na Jelačićevu trgu, vi imate pravo zastati, ali odgovor morate priznati, kao što biste morali priznati i da je učenik rekao 1892., objavljivanjem Matoševe priče Moć savjesti. Možda vam je podatak  vezan uz Matoša i draži jer vam je prihvatljivije da se granice određuju književnim a ne političkim činjenicama. I ovdje bi, da se učenik ne bi zbunio, trebalo stati.  Jer, stvari su predavaču jasne. Najbolji roman hrvatskog realizma objavljen je ili četiri, ili sedam godina nakon što smo označili kraj tog realizma. Krhkost periodizacijskih granica, na lektirnom naslovu, dovedena je  u pitanje.

Druga temeljna stvar tiče se trenutka čitanja. No, prije nego što je pojasnimo podsjetimo samo ukratko na tematski sustav romana.

Roman je napisan u 17 poglavlja. U središtu prstenastog sižea je patricijska obitelj Stipančić. Sam naslov indikator je njihova propadanja. Na samom početku, udovicu Valpurgu, stihovi iz Danteova Pakla asocijativno vraćaju u prošlost. Roman je građen iz nekoliko nizova. Slika je to i senjske sredine na prijelomu društvenih kretanja; kako političkih tako i onih koje opisujemo kao društveni napredak (industrijalizacija). Opisi izbora, političkih lobiranja, podmićivanja, spominjanje jakih likova tadašnje hrvatske  političke scene, Stipančiće dobrim dijelom približavaju i povijesnom romanu na temu buđenja nacionalne svijesti polovicom 1830-ih.  Sve te promjene reflektirale su se, nalijepile kao drač povijesti, i na samu obitelj koja se nije uspjela prilagoditi novom vremenu. Dramatičnost jednog društva najbolje se može prikazati na obiteljskoj priči.  U  ovoj Novakovoj obitelji  dominira konzervativni i autoritativni otac Ante koji sve nade opstanka loze polaže u sina Jurja, u njegov bečki odgoj i povratak u rodnu sredinu kojoj će nešto dokazati. Ženski dio Stipančićevih (majka i kći) ovisan je o odlukama i raspoloženjima oca Ante  i sina Jurja.  Priča je to i o sličnostima koje smo naslijedili, priča o   ljubavnim prevarama i ljubavnim odanostima, o spremnosti na žrtvu i spremnosti  na laž, o vremenu u kojem je žensko dijete trebalo zaslužiti sjesti s ocem za isti stol, u kojem ono nema pravo na obrazovanje i što je najtužnije, u  kojem mu se otac obraćao s „to“ . U isto vrijeme muško dijete nije smjelo osjetiti majčinu ljubav, da ga ona ne bi oslabila i učinila manje muževnim. Lucija, zatvorena u svoj prostor, nenaučena svijetu, postala je lak plijen prevaranta (bratova prijatelja Alfreda, Bečanina). Niz drugih likova ili obogaćuje društvenu sliku (gorljivi ilirac kanonik Vukasović, manipulator major Bonetti, doušnici poput Fabijana Martinčića ), ili osnažuje obiteljsku priču (Martin Tintor koji, na Valpurgin nagovor piše pisma bolesnoj  Luciji, a Lucija dugo misli da pisma piše Alfred). Na Novakovim likovima može se napraviti tipologija društva koje  se, prema riječima povjesničara Ive Frangeša, „raspada i koje umire“.      .

Nakon što smo istaknuli i najosjetljiviji dio obiteljske priče, vraćamo se važnosti koju pripisujemo trenutku čitanja romana. Informanti vezani uz društveni trenutak ne trpe, kroz godine,  promjene u čitateljskom doživljaju. Novi čitatelji, dakako, mogu uspostaviti neke analogije tadašnjeg i svog vremena, ali će im i dalje svi ti povijesni podaci predstavljati samo okvir priči koja se događa između četiri, sve nesigurnija, zida jedne obitelji. Čitateljsko, a potom i predavačko iskustvo, uvjerilo me da se, ovisno o vlastitim godinama i vlastitim ulogama, najdramatičnije mijenja čitateljski odnos prema majci Valpurgi i njezinim postupcima. Da podsjetim. Majka, svjesna teške bolesti svoje kćeri Lucije, dogovara pisanje, možemo reći, lažnih pisama. Martin Tintor, zaljubljen u Luciju, pristaje pisati joj pisma u ime Alfreda. Svako pismo Luciju razveseli, u svako obećanje ona povjeruje i majci se čini da joj time produžava život. I doista, do jednog trenutka  to i jeste tako. Na mogućnost „otkrivanja prevare“ majka i   ne pomišlja.  Kao mlada djevojka, odrasla bez majke, zgražala sam se nad Valpurginim  postupkom. Treba se suočiti s istinom, znala sam odgovoriti svojoj profesorici hrvatskog jezika. Kao profesorica, slušala sam te iste riječi na seminarima i razumjela stavove mladih djevojaka koje su sigurne da se bolesti uvijek događaju drugima. A poslije, kao starija profesorica, ali i kao majka, počela sam ulaziti s njima u polemike i braniti majku oboljele Lucije.

 I sad sam sigurna: da sam bila na mjestu one majke čija je kći očekivala poruku svojih kolega, ja bih postala Valpurga i napisala bih poruku razrednici: Javite se mojoj kćeri, ona .je jako žalosna. I žalost joj usporava izlječenje. Prisluškujući priču za susjednim stolom uvjerila sam se da se Novakov roman i dalje mora nalaziti na popisu lektire. I zbog pitanja vezanih uz preciznost književne periodizacije, i zbog pitanja koja on otvara na temu ovisnosti doživljaja književnog teksta o vlastitom životnom iskustvu. Uz ta dva razloga, osvijestimo dodatno još i vrijeme u kojem nam odrastaju mladi, vrijeme koje im sugerira da su oni najvažniji sami sebi i da se ne trebaju osvrtati na osjećaje i potrebe drugih ljudi. Lektirni naslov je ispunio svoju zadaću ako uspije nagovoriti mladog čitatelja da nakratko postane netko drugi. Novakov je roman  dobar povod za razgovor o empatiji, imenici  koja se odlučila preseliti u rječnik nepoznatih riječi.

17+