Patnja i gubitak – povijest i zaborav

Spomenik obitelji Meder

Kad  se obiteljska kuća nalazi uz crkvu, onda se njoj ne određuje vrijednost. „To se ne može platit“ govorila je majka moga oca gledajući kako joj jedan od sinova, zaradivši novce na „baušteli“, podiže svoj dom u neposrednoj blizini Božjeg hrama. Sin je kuću gradio u bogatoj Slavoniji, baš u selu u koje su  nekoliko puta godišnje „u mobu“ dolazile, prešavši Savu, cijele familije njegovih. Baka je iste riječi upotrebljavala i kad sam s njom odlazila zaliti cvijeće na djedov grob. Grob mojih predaka po očevoj liniji nalazio se, i nalazi se, ispod visokog bora, između kapelice i spomenika fra Lovri mučeniku. Baka se tom činjenicom ponosila i zbog toga je i cvijeće plijevila uzdignute glave. Ja sam čučala iza nje i čupala travke koje je ona nije vidjela, ili ih je zamjenjivala s još neprocvjetalim cvijećem. Popravljala sam ono što je ona ostavljala iza sebe, onako kako ću činiti i dalje kroz život, nastojeći miriti braću i sestre, nećakinje, oca i majku.

Da biste stigli do kuće obitelji koja je svojim značenjem obilježila mjesto mog djetinjstva, morali ste proći uz Župnu crkvu sv. Josipa. Ako ste u mjesto, do devedesetih godina prošloga stoljeća, dolazili iz smjera grada u kojem je rođena najveća hrvatska kompozitorica klasične glazbe, onda ste u centru mogli vidjeti Spomenik palim borcima i na tom mjestu skrenuti desno. Na lijevoj strani biste odmah ugledali park, staru šumu u koju su svakih desetak godina intervenirali stručnjaci za pejzažnu arhitekturu, na desnoj građansku školu. U tih petstotinjak metara, od centra do Mederovih, naslagane su gotovo sve najvažnije građevine mjesta; vila, škola, vrtić, Radnički dom, zgrade za činovnike,  radničke kućice od crvene cigle i crkva koja je od kuće Meder bila udaljena, a i još je, samo tridesetak metara. Kuća Mederovih je, uostalom, sagrađena puno prije crkve. Neposredno nakon podizanja tvornice namještaja, u drugoj polovici 19. stoljeća. Zbog toga mještani još uvijek govore, a baka bi se – da je to čula – jako ljutila, da je crkva uz Medere, a ne Mederi uz crkvu.  Kuća je imala svoj privatni i javni dio. Privatni je bio otraga, a javni ispred visoke drvene ograde. U privatnom dijelu koji je, zaklonjen lipovim i hrastovim drvećem, činio ponovno dvije jedinice, živjeli su članovi obitelji Meder i ugledni namještenici kombinata. Obitelj je bila u središnjem dijelu, a viđeni podstanari u sobama koje su činile posebno krilo kuće. U prednjem dijelu, ispred ograde, nalazili su se kavana i restoran. Kavana je imala galeriju. U dopodnevnim satima onamo su odlazili službenici na jauznu, a vikendom na ples. Na stolovima nije stajalo kartončić s oznakom „rezervirano“ jer se dobro znalo tko od gostiju sjedi za kojim stolom. Kad sam počela uživati u kaubojskim filmovima, ja sam u zadimljenim salonima redovito prepoznavala Mederovu kavanu. Samo što u njoj nikada nije bilo buke, a ni tučnjave. Galerija, nalik interijeru mog omiljenog žanra, za svu djecu mjesta predstavljala je jedan poseban svijet u kojem smo mogli bili i režiseri, i glavni glumci i gledatelji.  

U kući Mederovih prvi put sam, kao djevojčica od četiri godine, vidjela mrtva čovjeka. Suprug gospođe Regine, Izidor, preminuo je od srčanog udara, iznenada. Moja teta, dobra prijateljica ugledne obitelji, povela me u kondoliranje. Preminuli je ležao na hrastovom krevetu, uz secesijsku vitrinu. Soba je bila prepuna mještana koji su ožalošćenoj supruzi, sinu, kćeri, bratu i njegovoj supruzi došli izraziti sućut. Već tada sam naučila da nam život donosi trenutke u kojima se svi okupljamo istim povodom i u kojima nitko nikoga ne pita je li već i prije posjećivao obitelj,  zna li onaj koji pokazuje žaljenje isto toliko stranih jezika koliko ih znaju pokojnikova djeca, jesu li i ti koji u kuću ulaze nesvakidašnje pristojno odjeveni ikada kušali kolače kakve je domaćica pekla za blagdane. Svi koji su kročili u tužnu sobu bili su jednaki. Uz pokojnika je bilo mjesta za one koji su ga za života poštovali i voljeli. A to su bili svi stanovnici mjesta. Moja je teta s gospođom Mariškom, suprugom Izidorova brata, razmjenjivala recepte za salame od oraha i čokolade, sitne bijele puslice i londonere… Naučila je i rezati kolače baš kao što ih je rezala i Mariška. I slagala ih je na male srebrne tacnice koje joj je muž Milan nabavio negdje u Beču, na nekom od svojih službenih putovanja. Kad je Milan preminuo, teti je bilo žao što mu spomenik ne može podignuti po nacrtu spomenika obiteljske grobnice Meder. Grobnica se ne nalazi uz kapelicu, jer na groblju kapelice i nema. Mederovi počivaju u samom središtu groblja. A da kapelice ima, i za nju bi mještani rekli – kao što govore i za crkvu – da se kapelica nalazi uz Medere, a ne Mederi uz kapelicu. Spomenik je visok, vidljiv izdaleka, s uklesanim imenima predaka, imenima toliko različitim i meni ljepšim, od naših. Starinski je, dokaz nekog plemenitijeg vremena. Takav,  mojoj teti – koliko god je ona to željela i na to imala pravo – nisu mogli izraditi današnji klesari.

U kući obitelji Meder upoznat ću svijet drukčiji od svjetova kojima je pripadala većina stanovnika našeg industrijskog naselja. Divit ću se blagosti lica gospođe Regine i obožavat ću njezine smirene priče o sinu i kćeri. Prostor njezine sobe, do koje se dolazilo dugim tamnim hodnikom, za mene će u godinama moga odrastanja predstavljati i povijesni udžbenik i najljepšu čitanku. Regina je izgledala nestvarno. Na studiju književnosti, ja ću u svakoj brižnoj majci opisanoj u romanima hrvatskog realizma, vidjeti lik gospođe Meder. Regina će me u proljeće tisuću devetsto i osamdesete upoznati s bratom svoje snahe, profesorom zagrebačkog Filozofskog fakulteta čiju sam knjigu o baroku kupila – studentskim džeparcem -samo nekoliko dana prije toga. Profesorovo lice je bilo mladenačko, dječačko, baš kao i na klapni njegove prve knjige. On će me, u dvorištu gospođe Regine,  dok se u crkvi bude služila večernja misa na Uskrs, nagovoriti na bavljenje hrvatskim književnim barokom. U sve to neće, nakon samo dva dana , povjerovati moje kolege na osječkom studiju književnosti. Mislit će da je jednostavno nemoguće u jednom malom Đurđenovcu upoznati velikog Zorana Kravara i da je taj Kravar, ako se to i dogodilo, htio gubiti vrijeme na razgovor sa studenticom treće godine, i to osječkog fakulteta. A ja sam, poslušavši ga, počela čitati religiozne barokne  poeme i tražiti sličnosti i razlike između triju dubrovačkih i jedne slavonske. Gospođa Regina me hrabrila u svakoj mojoj namjeri da nazovem profesora i upitam ga za savjet. Uvijek sam se bojala da ću mu reći nešto krivo. 

Neki događaji i neke obitelji uspiju dokazati svoju veličinu i važnost tek trenutkom kad uđu u literaturu. U Mederovac su smještene najvažnije priče hrvatskog prozaika, pripadnika generacije fantastičara, Stjepana Tomaša, Njegov i moj Đurđenovac, u njegovim romanima i pripovijetkama nazvan je Mederovac. Dio mjesta u kojem su živjeli Mederi doista se, ili kako bi đurđenovačka djeca rekla, zaozbiljski, naziva Mederovac. U literaturi on je natkrio cijelo mjesto, i dao mu onaj poseban ton kakav su stanovnicima industrijskog naselja davali članovi ugledna obitelji.

Posjećujući obitelj Meder, naravno da to kao djevojčica i mlada djevojka nisam znala, ja sam učila povijest o kakvoj ne pišu udžbenici i ne govore školski programi. S one četiri godine svjedočila sam odlasku jednog svijeta za kojim žale i oni koji  tom svijetu – svojim rođenjem – nisu pripadali, ali su prepoznavali njegove vrijednosti. Naučila sam da ulicama malog mjesta, čije ime često i nije upisano na zemljopisnim kartama, prolaze ljudi koji slušaju glazbu s programa koncertnih dvorana europskih metropola i da postoje obitelji čiju veličinu ne može ugušiti službena povijest ni govor novoizabranog saborskog zastupnika. U mjestu mog djetinjstva, svi su se događaji, jednostavno i ponosno, dovodili u odnos prema obitelji Meder. 

…dolazi vrijeme kad nitko u Varošu više neće znati što su značile te obitelji         

Pavličićev roman Devet spomenika, objavljen prvi put 2006., prati povijest triju varoških obitelji. Na sličnoj matrici bit će ispripovijedan i roman Muzej revolucije iz 2012. godine, roman nagrađen Nagradom Ksaver Šandor Gjalski. Devet spomenika započinje prologom koji upućuje na svojevrsnu obljetničarsku nakanu pripovjedača. Takvi uvodni dijelovi, kada su u pitanju tekstovi koji tematiziraju „velike“ i „male povijesti“, redovito su indikatori i autorova odnosa prema povijesti samoj, odnosa u koji je upisan i monumentalistički pristup prošlom vremenu. Klesarija „Kerubin“, na točno određeni dan, 18. kolovoza, godine 2004. puni 110 godina. Toliko je prošlo otkako je Jakov Križan s Brača, klesar, izgubio svoju kutiju s alatom i slučajno stigao u Varoš. Dvije ugledne obitelji, veleposjedničke, natjecateljske (Orlović i Dunđerski), daju svoje pečate gradu. Treća, klesara Križana, svjedoči njihovoj veličini. Orlovići i Dunđerski, naizmjenično, naručuju spomenike (od 1903., do Domovinskog rata). Motiv izgradnje spomenika, kao što znamo, ulazi u katalog gradbenih elemenata povijesnih romana. Spomenici se, u romanu, podižu i najstarijem pjesniku, i privredniku i kulturnom radniku, historiografu, arhitektu, profesorici koja je minirala bogomolju, filmskom režiseru koji je snimao dokumentarce o Varošu, kiparu i kolekcionaru umjetnina… Poglavlja su naslovljena rednim brojevima (Prvi spomenik, Drugi spomenik…) i uz njih su vezane godine (1903.; 1910.; 1927,;  1936.; 1953.; 1961.; 1978.; 1991.) Posljednje poglavlje (Deveti spomenik) uz sebe ne dopisuje godinu. Stradavanja se nastavljaju, točka nije stavljena. U tom završnom dijelu romana ruši se upravo vjera u smisao, ovdje istaknutog, monumentalističkog pristupa povijesti. Vjera da se povijesnim činjenicama, njezinim junacima i herojima moramo diviti, mogla se, i imala se pravo, urušiti tek onda kada je iskustvo generacija potvrdilo da povijest nije napredak nego umorno ponavljanje u kojem se unaprijed zna tko će – kad se povijesni proces okonča – dobiti ulogu službenog svjedoka. Domovinski rat (kao tema romana) oštetio je sve – kroz stoljeće – podignute spomenike, kao što je Domovinski rat (u zbilji) razotkrio lažne temelje na kojem su građene prošle države. Potomak Jakova Križana, čovjeka koji se slučajno našao u mjestu (a slučaj uvijek pokreće priču) Andrija Križan, već u visokim godinama, o svom trošku sve ih popravlja. I živjet će sve dok popravak bude trajao. Andrijin unuk Goran studira kiparstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu (otac mu je poginuo na samom početku napada na Varoš 1991.) i on odlučuje izraditi spomenik (prvi koji podiže netko iz te treće – kroz povijest beznačajne – varoške obitelji klesara). Čini to u trenutku kad se već se vidjelo da dolazi vrijeme kad nitko u Varošu više neće znati što su značile te obitelji, i kad će prezimena Orlović i Dunđerski biti jednako nepoznata kao i tolika druga prezimena kojih je u Varošu nekada bilo, a sad ih više nema. Goranov spomenik posvećen je braniteljima, podignut je na vlastitoj zemlji i jedno lice podsjeća na lice njegova oca. Pripovjedač zapisuje važne rečenice iz kataloga romana o povijesti: Mogao se spomenik ticati posljednjega rata, ali isto tako i pretposljednjeg, a i onoga prije njega. A mogao se odnositi i na štošta drugo. Veličina svakog od devet spomenika oslabljuje se i podatkom da čin svečanog otkrivanja prati i velika nesreća (ubojstvo, krađa, nestajanje…) u nekoj varoškoj obitelji. Monumentalistički pristup, naznačen u uvodnim rečenicama romana, kroz priču o sudbini pojedinca u žrvnju velike povijesti, doveden je u pitanje.  

            Roman je, ponavljamo, ispripovijedan kronološki. Rijetko nas pripovjedač podsjeti da se njegovo gledište može opisati kao pogled unatrag (Onaj  mali trg što je do 1990. nosio ime narodnog heroja Save Kovačevića, u Varošu još i danas zovu Kod furmana).

            U romanu Devet spomenika, vidljivo je, prisutni su i važni gradbeni elementi romana o povijesti. Jedan od potomaka slavne obitelji Orlović, sin Gustava Orlovića (tako je i u Kronici provincijskog kazališta, i u Muzeju revolucije…),  Branko Orlović predaje povijest u varoškoj gimnaziji. Uz njegovo ime nisu opisani razlozi, kao primjerice u Muzeju revolucije, zbog kojih se odlučio za studij povijesti. Pretpostavljamo da je to autor namjerno izostavio. Time iznova rasvjetljuje vlastito poimanje povijesti. Sama obitelj predstavljala je čvrstu kariku u lancu velike povijest Varoša. Njihov potomak je toga potpuno svjestan. Ipak, dobro mu leži uloga profesora povijesti jer se kroz nju najučinkovitije može ukazati na činjenicu kako onima koji dolaze više neće biti važna povijest njihova grada. A ako je pak tako, onda se ni grad neće moći obraniti (Jer, ona djeca što sad izlaze iz škole nemaju pojma tko je nekada bio Gustav Orlović (tek možda  ako znaju da je Dvorac, u kojem je danas uprava Poljoprivrednog kombinata, jednom davno bio njegov), dok im vrijeme  kad je starac nešto značio u ovom gradu izgleda daleko kao i Punski ratovi o kojima uči u školi. A profesori – koji sve znaju – tu su predstavu  već odavno vidjeli i o njoj razmislili, pa potom to razmišljanje zaboravili).

            Devet spomenika ujedno je i povijest Grada, i nacionalna povijest u malom, i ljudski komentar, i slika žanra. Roman je i predložak na temelju kojeg se može raspravljati o vjerodostojnosti povijesnog dokumenta (zanimljiv motiv tetovaže; pretvaranje Staljina u Marksa), na brojne priče koje su upletene kao slike svih mogućih reakcija na povijest i kao slike svih bolesti od kojih slabi pojedinci mogu oboljeti kad se nađu, ne svojom voljom, u zanimljivim vremenima.

Pavličićev roman Devet spomenika nije do sada interpretiran kao jedan od onih koji čine korpus hrvatskog romana o povijesti. Povjesničari i kritičari kao da se ne usuđuju, možda zbog toga što nisu bili dobri matematičari, proširiti skup koji su čvrsto zatvorili romani Nedjeljka Fabrija, Feđe Šehovića i Ivana Aralice. A romanu Devet spomenika, kad već toliko želimo spremati po ladicima, najviše odgovara prebivalište upravo na toj adresi. Spoj povijesnog romana i romana o povijesti (spomenik i povijest dviju važnih obitelji – važnih a   neupisanih u nacionalne enciklopedije – i treće, gotovo nevažne, a istovremeno one koja važnima omogućuje da se iskazuju kroz spomenike),  gotovo da je udžbenički predložak za žanr o kojem se već tri desetljeća u našoj znanosti vode ozbiljne rasprave.  

Dječačić je ostao neozlijeđen

Roman je uz povijesnu priču zanimljiv i zbog još jedne teme, danas također izuzetno aktualne. Riječ je o temi traume i tijela. Jasno mi je da naši književni teoretičari – zainteresirani za spomenute dvije imenice -.neće posegnuti za Pavličićevim naslovima da bi u njima našli primjere za svoje već unaprijed napisane analize. Opisat ću ukratko mjesto romana koje mi se, za takvu obradu, čini izuzetno zahvalnim. I ne samo zahvalnim. Traumu i tijelo „koristimo“ u opisu jednog od – za mene osobno – najsnažnijih mjesta romana, dijela koji odgovara i na pitanje kako spasiti dijete u ratu. Dobiveni odgovor iznova osvjetljava autorovo poimanje povijesti. Kraj ugledne obitelji, obitelji o kojoj učenici ne uče na satu povijesti i koja im je daleka kao što su im daleki i Punski ratovi,  ujedno je i početak nečega novog. Pod uvjetom da to novo ne može zaboraviti ljude i događaje koji su prethodili.   

Osmi spomenik, u romanu Devet spomenika,  vezan je uz početak okupacije Vukovara 1991. Najmlađi potomci nekad slavne obitelji Orlović (Mirna i njezin brat Bruno) nemaju djece. Iz te činjenice iščitava se misao o kraju jedne povijesti. Obiteljsko stablo onih koji su obilježili grad ugasilo se. Napadačima je olakšan posao, grad je oslabljen. U isto vrijeme, poglavlje u kojem je središnja narativna linija isprepletena oko Mirne Orlović predstavlja i potresnu polazišnu sliku za razgovor o ženskom tijelu (gledištem same žene i gledištem muža), traumi otvorenoj činjenicom – dioptrijom  drugih – da se žena nije ostvarila kao majka. U moguću raspravu uključuje se i pitanje što se očekuje od tog istog tijela u vremenima nesklonima  razumu i osjećaju? Pojednostavljeno, o čemu je sve morao, u osmom poglavlju romana (zadržat ćemo se samo na njemu), kazivati pripovjedač da bi nas doveo do scene u kojem Mirna (po zanimanju pedijatrica) svojim  tijelom spašava sina bivšega muža?

Mirna Orlović svako jutro čuje dječji plač. Živi u neboderu i s prozora stana gleda Dvorac koji treba biti denacionaliziran i vraćen njezinoj obitelji. Odlazeći ujutro u kupaonicu, osjeća duboku razornu mržnju. Mržnja se utapa u opću mržnju koja dolazi preko televizijskih ekrana i novinskih stupaca (priprema se velika povijest). Međutim,dok je ta opća mržnja još uvijek nekako apstraktna (napadi oružjem još nisu započeli), njezina mržnja je osobna, ženska, mračna i bez nade.

Skidanje spavaćice i gledanje svoga tijela predstavlja trenutak i doslovnog i metaforičkog razotkrivanja (Skinula je spavaćicu i na trenutak okrznula okom svoje tijelo u golemom kupaoničkom ogledalu koje je njezin bivši muž postavio u vrijeme kad ju je dolazio gledati gdje se tušira i kad je i sebe volio vidjeti u zrcalu. Odmah je okrenula glavu, ne zbog uspomene na muža, nego zbog toga što je mrzila svoje tijelo. Prisilila se da ga ponovo pogleda: nije izgledalo nimalo loše za svojih trideset i osam godina, ali ga je Mirna svejedno mrzila. Mrzila je pogled na njega, mrzila je njegov izgled, njegove signale, njegove prohtjeve. Željela ga je ušutkati, zaboraviti, poništiti. A znala je da je to strašno i da će je to vjerojatno stajati života, jer će joj prije ili poslije donijeti rak. Žena ne smije biti u sukobu sa svojim tijelom, nego ga mora voljeti, to je Mirna znala ne samo kao liječnica, nego i kao žena. Žena mora uživati u svom tijelu, kakvo bilo da bilo, mora ga s ljubavlju njegovati, mora se njime baviti kao najdražom igračkom, mora mu ugađati, mora stalno na njega misliti. To je prirodno stanje, i to donosi zdravlje i sreću. Žena ne smije mrziti svoje tijelo kao što ga ona mrzi).

Tijelo je mrzila zbog toga što je neplodno. Obitelj Orlović, rečeno je, gasi se. Mirna će se kao pedijatrica cijeli život baviti tuđom djecom. Upravo je i to bio razlog što ju je ostavio muž Slavko Čukvas – potomak obitelji koja se pamti samo po tome što je njegov otac sudjelovao u jednom obrednom ubojstvu tridesetih godina dvadesetoga stoljeća – koji želi nastaviti lozu. Ostavio je Mirnu zbog tog jednog dijela nje, dijela koje ne može proizvesti drugo tijelo (Zato što se odmetnuo od nje kao osobe, pa su pojedini njegovi dijelovi imali vlastiti put i vlastiti život, kao što prostorije u Dvorcu kako je poznato imaju svaka svoju povijest i svaka svoju sudbinu. To tijelo više nije bilo njezino i više nije bilo jedinstveno, i zato ga je mrzila). Kao što je i nju ostavio zbog jednog dijela nje, tako je i drugu odabrao misleći na jedan dio a ne na cjelinu (A nije, jadna, ni znala da je Slavko i nju rastavio na dijelove: nije je uzeo iz ljubavi, nego zato što je procijenio da će mu moći roditi nekoliko djece).

U roman o propasti jednog dijela nacionalne povijesti upisana je ženska neplodnost. Ona sugerira kako nije riječ samo o neplodnoj ženi, nego se tu radi, ponavljamo, i o neplodnosti njezine obitelji, sve te povijesti, sve njezine slave i bogatstva. Pripadnik slabe povijesti (Slavko) nije se odmaknuo  samo od žene s kojom ne može nastaviti trajanje nego i od  jednog dijela te velike povijesti kojoj je Mirna pripadala. Slavko se uključio u obranu grada. Dakle, velika povijest nije mu u cjelini bila nezanimljiva. I na povijest je gledao kao na skup dijelova, baš kao i na Mirnu (Jer, ni on je nije ostavio zato što bi je prestao voljeti nju, Mirnu, kao cjelinu, kao osobu nego zato što nije valjao jedan njezin dio, onaj koji služi za rađanje). Svom sinu dao je ime Miran, potvrđujući tim činom da je veliki dio Mirne i dalje, za njega, ostao prihvaćen. I bit će sačuvan u sinovljevu imenu.   

Pedijatrica Mirna Orlović ne odustaje od čuvanja sjaja svoja prezimena, premda je  razdiru dvojbe (Shvatila je kako postoje samo dvije mogućnosti. Ili treba  prigrliti povijest vlastite obitelji i dijeliti njezinu sudbinu kao što je Bruno, izgleda, odlučio ili treba shvatiti da nikakva obiteljska povijest zapravo ne postoji. Ili treba odustati od vlastitog života i poistovjetiti se s jednom slavnom tradicijom (kolikogod sumnjiva bila), ili treba odbaciti tradiciju i prihvatiti vlastiti život, u kojem prevladava patnja, gubitak i mržnja na vlastito tijelo). Mirna se odlučila za tradiciju. Preci su joj, uostalom, u naslijeđe ostavili i prezime.  Uključuje se u rad društva „Hrvatski dom“, osnovanog odmah 1990. godine. Upravo joj je u Društvu sinula ideja da bi u Varošu trebalo podići još jedan spomenik. Podizanje spomenika, kao što smo nekoliko puta naglasili, upućuje na nečiji monumentalistički odnos prema povijesti; povijest treba poznavati, i čuvati je diveći se njezinim značajnim protagonistima. Oni kojima se podiže spomenik, kao i oni koji stoje iza tog projekta, neće biti zaboravljeni. Istina, kroz povijest će im se prišivati različite ocjene – prvo će ih se slaviti, a potom možda i negirati – ali oni će svaki dio povijesti nadživjeti. U cjelini priče. I povijest se, uostalom kao ni tijelo, ne može rastaviti.    

 Mirna odlučuje podići spomenik Egonu Schontaleru, varoškom kiparu i kolekcionaru umjetnina. Međutim, pedijatričini razlozi su zasigurno drugi. Schontaler je spašavao djecu nakon Drugog svjetskog rata (U gradu je tada ostalo četvero siročadi iz dvije folksdojčerske  obitelji, tri dječaka i jedna djevojčica. Roditelji su im ili izginuli, ili su strijeljani kao suradnici okupatora, i tako ta djeca nisu imali nikoga, pa ih je uzeo k sebi Egon Schontaler…. Isprva je pomalo prodavao komade iz svoje kolekcije i tako je prehranjivao siročiće. Ali kupaca nije bilo mnogo i postajalo je sve teže… A  bilo je hladno i djeca su cvokotala, i tako je Egon Schontaler počeo ložiti šparhet u kuhinji djelima iz svoje zbirke…Djeca su preživjela).

Spomenik postavljaju u dvorištu Dvorca (Dvorac je, spomenuli smo, u postupku povratka u vlasništvo obitelji Orlović). Na svečanost otkrivanja dolazi i Slavkova žena. Dovodi i sina. Ceremoniji želi biti nazočna samo iz zahvalnosti prema Mirni koja joj je nekoliko dana prije otkrila razloge sinovljeva kontinuiranog večernjeg plača. I u trenutku dok Mirna drži svečani govor, s lijeve obale Dunava započinje granatiranje Dvorca. Svi trče prema izlaznim vratima. U nastalom metežu i strahu, Mirna svojim tijelom zaštićuje tijelo Slavkova sina (Umrla je nakon četiri minute. Dječačić je ostao neozlijeđen). Izgubljeni dio – zbog kojeg je i ostavljena – sada joj je vraćen. Tijelo je postalo cijelo. Jer, samo se cijelim tijelom može spasiti budućnost onih čiji očevi nisu bili dio velike povijesti.

Kronikalni stil romana dobiva dodatno pojašnjenje. Povijest će se, unatoč svemu, nastaviti. A da bi Mirna imala pravo na taj čin (spašavanje tuđeg djeteta u ratu), njezina ženska biografija i biologija njezine obitelji morale su biti razotkrivene pred čitateljima. Jedno stoljeće predaka i njihovih potomaka bez potomaka dovelo je do herojskog trenutka u herojskom vremenu. Mirna nije bila dječakova majka i zbog toga je pripovjedno dodatno razrađena. Njezino spašavanje sina, podcrtavamo, njezina bivšeg muža jednostavno zaslužuje, provocira i podrazumijeva priču. Kad bi biološka majka bila dovedena u istu situaciju (spašavanja vlastitoga djeteta vlastitim tijelom), ništa prije toga o njoj ne bismo trebali znati. Njen život žene je posve nevažan. Čin spašavanja se, u njezinu slučaju, podrazumijeva. Ucrtan je u kodu imenice majka.     

„To se ne može platiti“

Svako mjesto ima tako neku svoju obitelj, da se ostali mogu na nju ugledati, rekla bi sad moja baka, žena o čijoj su majci, a mojoj prabaki, govorili kao o „znanoj“ ženi. Baka se nije plašila odgovarati na postavljena pitanja. Rijetko koje bi joj se činilo teškim. Ali, kad je govorila o kućama izgrađenima u blizini crkve, i vječnim počivalištima uz kapelice, nije komentirala kuće izgrađene uz groblja. Vjerojatno je i sama osjetila da uz taj primjer ne bi mogla izgovoriti svoju omiljenu rečenicu. „To se ne može platit“. Nije govorila ni o životima obitelji koje iz generacije u generaciju izrađuju nadgrobne spomenike. Jer, o njima ništa nije znala. Nisam znala ni ja. Kao i o mnogim drugim stvarima, i o sudbinama klesara i njihovih potomaka saznavala sam iz lijepe književnosti.  Da bih dobro razumjela, nije bilo dovoljno da Jakov Križan izradi samo jedan, dva ili četiri spomenika. On i njegovi potomci morali su napraviti postolja za Devet spomenika. Varoških, vukovarskih, đurđenovačkih… Svejedno je. Važno je samo da nakon čitanja romana svi bolje vidimo.

18+