Mama, što je to lektira?

Sinoć se u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, u sklopu tribine “Književni petak”, raspravljalo o lektiri. Pred Knjižnicu sam došla sat vremena prije; nekoliko minuta do 19 sati. Nepažljivo sam pročitala mail urednice Marije Selak. Tribina je bila najavljena za 20 sati. Ne znam jesam li sat krivo vidjela zbog toga što sam za temu jako zainteresirana, ili zbog toga što se na spomen “Književnog petka” posebno raznježim.

Uređivala sam ga tri godine. Naslijedila sam ga 1992., od svog generacijskog kolege Vlaha Bogišića. Prve termine posvetila sam ratnom Osijeku, stogodišnjici rođenja Ive Andrića, Hrvatima i Bosni. 
Sinoć je dvorana u kupoli bila krcata. Znak da je riječ o temi koja nas i te kako pogađa. Naslov “Štulić i(li) Marulić” dovoljno je provokativan i za one koji zbog našeg školskog sustava ne dobivaju glavobolju. U raspravi sam – svojom odlukom – sudjelovala kao roditelj koji nešto malo zna o književnosti. Otvarale su se zanimljive teme, postavljala prava pitanja, ali sve bi to padalo u vodu onog trenutka kad bi se spomenula državna matura. Kolega Zoran Ferić ispričao je kako je on jedne školske godine s učenicima čitao knjige koje su po nečemu obilježile tu godinu. Najčitanije, najnagrađivanije, najprodavanije… I satovi književnosti bili su odlični. Ali , kad sam ga upitala bi li to mogao raditi i danas, odgovorio mi je da ne bi. Nema vremena, jer djecu mora pripremiti za državnu maturu. A upravo zbog tog straha i zbog činjenice da pripreme kreću već u prvom razredu, koncentriramo se samo na propisani program.

U jednom trenutku palo mi je na pamet što bi se dogodilo da jedan hrvatski pisac dobije Nobelovu nagradu za književnost? Bi li mu profesori mogli posvetiti četiri školska sata? Izgubit će se vrijeme, a ono je potrebno za ono gradivo koje je propisano za maturu. Profesori ne mogu učenicima predložiti ni da pročitaju, primjerice, roman koji je te godine nagrađen nagradom “Ksaver Šandor Gjalski”, premda procjenjuju da bi učenicima bio zanimljiv i da bi ga mogli povezati s imenom i djelom pisca po kojem nagrada nosi ime. I koji je u školskoj lektiri. Uvjerena sam da su kreativni profesori u cijeloj priči najnesretniji. 
Godinama ponavljamo kako je povijesni pristup lektiri u dobrom dijelu kriv i za nečitanje. Idemo od djeci težih tekstova prema lakšima i razumljivijima. Pa, nije književnost matematika da moramo prvo savladati tablicu množenja da bismo mogli ući u jednadžbe. Dobri čitatelji možemo biti iako smo u srednjoj školi, uz ventilator, pročitali Zoranića. Svjesna sam da to mnogi ljudi od struke neće priznati i da će danas uvjeravati mlade kako su s užitkom, u gimnaziji, čitali “Uliksa”. Suvremena književnost, kojom bi možda trebalo započeti, predstavlja osnovne računske operacije, a starija bi književnost, po tome, predstavljala složenije. Sad mi netko može reći: “A kako će čitati “Juditu” Mire Gavrana ako nisu pročitali Marulićevu, i ako prije Marulićeve nisu pročitali Stari zavjet?” Upravo im Gavranova “Judita”, a tako to neki profesori i čine, može biti nagovor na čitanje starijih i temeljnih obrada.

Kad slušamo nakladike i pisce, onda oni često znaju govoriti da najviše “manjka” knjiga za mlade, knjiga koje tematiziraju njihove današnje probleme. Da je to tako, potvrđuje pokretanje biblioteke potpisane uredničkom rukom Silvije Šesto. Ona tu prazninu smanjuje. I tako, dok im je na lektirnom program Dante, u slobodno vrijeme – kojeg i nemaju – djeca čitaju, primjerice, “Dvije crte plavo” Rosie Kugli. A i u jednom i drugom slučaju imaju šesnaest godina. Kako ih uvjeriti da su oba teksta za njih? I njima je lako zaključiti što im je zanimljivije. Jasno, ne mora književnost biti uvijek samo zanimljiva, ali ljubav prema čitanju stvara se na njima dražim i lakšim, a ne na teškim štivima. Mi smo stariji svjesni da im treba više “svježijih tekstova”, ali pri tome to nisu tekstovi naše mladosti.

Obožavala sam Štulića. Volim ga i danas. Bila sam presretna kad sam vidjela da Fabrijev Andrej, u romanu “Triemeron”, na ratište odlazi pjevušeći “Poljska u mom srcu”. No, djeca imaju svoje glazbenike i svoje tekstopisce. Štulić je naša, a ne njihova mladost. Netko tko je stariji od njihovih roditelja i blizak godinama njihovih baka i djedova nije i njihova suvremenost. Štulić može, ali ne da se njime pokrije “najsuvremenije”. Pri tome vjerujem da bi svakako u program trebalo uvesti taj tip teksta, teksta koji se uglazbljuje. O tome sam počela razmišljati nakon što je Nobelova nagrada otišla u ruke Dilanu, ali još više u trenutku kad se, uz odlazak velikog Olivera, u jednim dnevnim novinama pojavio uvodnik naslovljen “Olivera u čitanke”! Nije pisalo ni Zuppu, ni Runjića, ni Fiamenga…, a na to se mislilo. U čitanke se uvodi tekst! 

Problem koji je ogroman i za koji smo itekako odgovorni mogao bi se riješiti. No, prije svega treba krenuti od činjenice da nam je državna matura zavezala ruke. Prvo, netko bi se trebao izboriti za povećanje satnice hrvatskog jezika. Na šest sati tjedno. Za povećanje satnice, ali NE i opsega građe. Moglo bi se razmisliti i treba li ista lektira biti u općoj, primjerice, i u katoličkoj klasičnoj školi. Kod klasičara bi trebalo biti više prostora za Sofokla, Plauta…Bilo bi dobro uvesti i kategoriju zavičajnosti. Učenici iz Vukovara bit će ponosniji na svoj grad ako čitaju kako je opisan u suvremenoj književnosti, Ličanima će biti blisko “Sjećanje šume”, učenicima iz Bjelovara Goran Tribuson, gimnazijalcima iz Nove Gradiške Miro Gavran. Vinkovčanima je draži Đuka Begović od Đure Andrijaševića… A modernu mogu proučavati jednako dobro i na primjeru Đure, i na primjeru Đuke. Na taj način bi lakše zaključili po čemu je to literatura važna za njihov život. I prepoznali bi u njoj nešto svoje. I pojasnili sebi nešto što im se na drugim mjestima pojasniti ne može. Jer, samo u književnom tekstu sve mora imati svoj smisao. Čak i onda kad tekst govori o tuđim životima, on nam objašnjava i naš vlastiti. Povećana satnica hrvatskog jezika omogućila bi profesorima da uz kanonska djela, spominjana i obrađivana na satovima povijesnih pregleda, uvedu i satove interpretacije teksta. Na tim satovima oni bi predlagali naslove za čitanje i analizu. Onako kako je to kolega Ferić sinoć spominjao. Predlagali li bi ih i učenici. Ono što oni čitaju. I na njima postajali čitatelji koji će lakše prolaziti kroz popis tekstova svjetske i nacionalne baštine. Sad ponovno dolazi rečenica: “U redu je to, ali državna matura… Treba krenuti od nje”. A ja sad – da mi se ne javi još jača glavobolja – tražim Gibonnija. Tako mi je, potrebno čuti “I činim pravu stvar, ne spominjem te ja, jezik pregrizem da…”

29+