Lektira za političare

Studenti su se samo smiješili kad bih im znala, u godini predsjedničkih, parlamentarnih ili lokalnih izbora, reći kako bismo trebali napraviti popis hrvatskih romana koje bi kandidati – prije nego li dođu na izborne liste – trebali pročitati.

To je podrazumijevalo da bismo mi, kao ispitivači koji daju dopusnicu, dobili svojih pet minuta moći. Pristupnici bi morali znati kako se Krsto Frankopan ponašao u tamnici, tko je slomio Petra Krešimira Kačića, je li Vicku – neputu fra Vicenca – pomoglo pisanje pjesama. Oni koji bi lektiru pročitali, i shvatili značenje ponuđenih rečenica, možda bi od kandidature i odustali. Ukratko, na listi bi se uglavnom našli hrvatski povijesni romani. Hrvatska književnost ni u jednom svom periodu nije odustala od tematiziranja posljedica što ih je povijest ostavljala u dušama slabih pojedinaca; u dušama onih o kojima službena politika šuti, ali čije izborne glasove, bez imalo crvenila na licu, očekuje. August Šenoa, Ksaver Šandor Gjalski, Eugen Kumičić, Milutin Cihlar Nehajev, Ivo Andrić, Ivan Aralica, Ivan Supek, Feđa Šehović, Nedjeljko Fabrio, Ludwig Bauer, samo su mali broj u nizu imena čiji su opusi, u najvećem broju stranica, posvećeni jalovosti i krugovima povijesti. 

Zavodljiva latinska izreka koja između imenice povijest i sintagme učiteljica života stavlja znak jednakosti, još uvijek se smiješi sa stranica prvih lekcija udžbenika tog odavno, kažu, mrtvog jezika. Učitelji, redovito stariji od svojih učenika, očekuju precizan prijevod. Pred točnim odgovorom mladih ljudi, tankoćutniji spuštaju glavu. Osjećaju nelagodu i stid, u ime povijesti same. Znaju da su protekla stoljeća već toliko puta dokazala da će svaku generaciju stići nesreća nalik nesreći njihovih predaka. I što je najtužnije, da za nemire, nestajanja, prazne stolice uz svečane obiteljske trpeze neće biti krivi oni sami, nego ludost vlasti kojoj je, na putu prema cilju, svejedno tko će pred njom zadrhtati a tko joj se ponizno klanjati. Njoj je oduvijek bilo, i zauvijek će joj biti, važno da je protokolarni tepih uredno prostrt i neizgužvan. I da su tragovi stopala prethodnika dobro očišćeni. A piscima je valjalo svjedočiti. I pisati romane koji će otkriti razloge zbog kojih profesori latinskog osjećaju nelagodu pred jednom tako jednostavnom rečenicom.

25+