Kruškovac

Nekoliko dana prije našeg zajedničkog imendana, moja  teta J. poslala bi me u samoposlugu po bočicu ekstrakta kruškovca. I sad, nakon pola stoljeća, vidim policu na kojoj su se nalazile sve potrepštine za kolače i likere.

Odmah uz ulazna vrata, prva stelaža desno. Radoznalo sam poslije promatrala kako teta priprema kruškovac; kako prži šećer s vanilijom, dodaje rakiju komovicu, i vodu, pa „iskreće“ u to  sadržaj bočice. Navečer bih razmišljala samo o ekstraktu,  o nečem što daje okus i boju većoj količini. Bila sam premala i nisam tada još ni znala za riječ biologija, a stanica je za mene bila samo onaj prostor  na kojem sam čekala šinobus za Osijek. Ipak, pitala sam se ima li u našem tijelu jedan dio u kojem su pohranjena i naša sjećanja, i strahovi, i slika nas u mladosti, i u starosti, postoji li negdje u nama priča koja bi analizom pokazala kakvi smo mi  zapravo ljudi. Na studiju književnosti slušat ću teoriju stilističke i strukturalističke kritike. I dok profesor bude spominjao duhovni etimon i narativni paragraf, ja ću pred oči dozivati onu bočicu ekstrakta s police đurđenovačke samoposluge.

Sigurno postoje i dani iz kojih se može opisati cijeli jedan život, znala sam kasnije često  pomisliti. I rekla bih sebi: „ To je taj dan“, a onda bi mi se nakon nekoliko mjeseci, nekoliko godina, neki novi dan učinio koncentriraniji i više nalik narančastoj bočici.

U ovom trenutku, dok na ruci gledam flaster koji skriva sinoćnje liječničke intervencije, sigurna sam da je 15.10. 2019. bio dan koji je ozbiljno ugrozio sve dosadašnje ekstraktne dane moje biografije. Dan je krenuo lijepo. Mirnom kavom i vijestima da  započinje Mjesec onoga čemu sam, sladunjavo rečeno, posvetila život.  U podne se otvara izložba divnih knjiga iz kolekcije mog prijatelja Bosanca Franje Marića. Znam koliko je to Franji, i svima nama oko, i uz njega, važno. No, prije izložbe treba podići nalaze i skupiti hrabrost za suočenje s ispisanim vrijednostima. „Dan je sunčan i u njemu se ništa ružno ne može dogoditi“, tješim samu sebe dok hodam prema laboratoriju. I bilo je tako. Sreća mi ubrzava korak.  U Preporodnu zgradu HAZU dolazim gotovo sat ranije. Imam dovoljno vremena i mogu provjeriti jesu li iz Žepča stigle suhe šljive, rakija, pite… A onda, točno u podne, u trenutku dok u dvoranu ulazi uzoriti gospodin kardinal Vinko Puljić osjećam vibriranje mobitela u torbi. Iznova, iznova i iznova. Na ekranu stoji fiksni broj s pozivnim brojem mjesta koje mom djetetu puno znači. I plašim se. Ustajem, napuštam dvoranu. Ne, fizički se nikome ništa nije dogodilo. No, ono što čujem, uznemirenim glasom nepoznate osobe, duboko uzdrmava moju slabim ljepilom zacijeljenu biografiju. U prostoriju se vraćam zamagljena pogleda. I prvi put, odlučujem, emocionalnim flomasterom prijeći preko nekih jako bliskih osoba. Moj bi otac rekao da i u odnosima treba pripaziti na rok trajanja. „Paštetu baciš, a loše ljude udaljiš od sebe…“.  Izgovarao je to na način na koji je njegova majka, kad bi je netko jako povrijedio, govorila „da joj i na sprovod ne treba doći“.

Nakon izložbe, u ugodnom razgovoru i druženju s Kardinalom, čula sam ono što mi je u tom trenutku bilo najpotrebnije. Uzoriti je govorio o tome što sve pokriva riječ „mir“.

A onda je dan završio ponovno u liječničkoj ordinaciji. Na Magdaleninu se licu čitao  strah. Bez mojih riječi, kći je znala čija imena pišu na  konzervi bačene paštete. „Samo život bez stresa, upamtite, imate to dijete“, rekla je doktorica umjesto pozdrava!

U jednom danu, ljepota knjige, i dijagnoza, i prijatelji koje toliko volim, i izdaje na koje se ne smije, zbog M., baciti zaborav. I bosanska rakija, i šljiva. Sve ono što jesam. I što se šest desetljeća razvodnjava, da bi bilo blaže i da bi se podnijelo.

U ovom trenutku gledam Pavla i Magdu kako rješavaju Kvizoramu,  prepoznajem miris kruškovca napravljenog u najljepšoj kući na drumu. I čujem tetu koja mi govori: „Jesam li ti ja lijepo govorila  da se s njima ne petljaš… Znala sam da će tako završiti. Ne možeš nikoga natjerati da te voli.„  I završilo je.  Razbijeno, uništeno, kao izlozi samoposluge u koju sam tako ponosno ulazila. Ili, kao šećer koji je zagorio, pocrnio jer ga više nitko nije znao, ali ni želio,  „ušpinati,“ onako kako  je to znala, ali i željela, moja draga teta J.

18+