„Kako si ti naivna, sine moj…“

U ljeto 1977. došla  sam u posjet ocu. Ćaća je tek uselio u novi stan, prvi i jednini koji će glasiti na njegovo ime. Alipašino-polje, neboder, kat sedamnaesti. U molbi upućenoj stambenoj komisiji ćaća je  napisao da ima četvero djece, priznao je  da su mu ona rasuta po familiji i da bi ih – ako dobije stan – mogao okupiti pod istim krovom. Svojim. Nije napomenuo da se  boji visine. Nije priznao ni da voli knjige i da bi – ako dobije stan – mogao, uz gradačačku šljivu i duvan, iznova  – daleko od očiju namrgođene gazdarice i  njezina pogleda na strujomjer – čitati svoje omiljene pisce. Nije napisao ni da će, ako rješenje bude pozitivno, na balkonu posaditi hrastić, mladicu iščupanu iz očeve šume.

Te sam godine završila treći razred gimnazije i  doputovala sam u Sarajevo, Bosna –  expressom. Otac mi je već prvo jutro, odlazeći na posao, dao knjigu. Rekao je:  „Ovo pročitaj dok se ne vratim“.  Bila je to Andrićeva „Prokleta avlija“. Srećom, Bata (tako su ga zvali) žurio je otključati svoju prodavnicu „Borovo“ na Baš-čaršiji i nije imao vremena upitati me jesam li išta Andrićevo čitala. Znam da bi se ljutio da sam mu rekla kako sam čitala samo priče, samo dvije: „Knjigu“ i „Asku“.

I kad se kasno navečer vratio u svoj novi stan, na 17. kat plavog nebodera na Alipašinom-polju, stala sam pred njega i bez gledanja u knjigu izgovorila:  „Ja! – Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i iznad naših snaga. Strašna reč koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.“

Kako si ti naivna, sine moj…“ bilo je jednino što je ćaća rekao. Nisam ga pitala zašto tako misli. Meni se svidjelo što me zove sinom.


Mnogi koji će godinama, sve do današnjeg dana, govoriti kako je moj odnos prema Ivi Andriću, naivan, ponavljat će očeve riječi, ali me neće zvati sinom. Bit ću, u njihovim očima, naivna i kad se – na stogodišnjicu Andrićeva rođenja – budem tvrdoglavo, onako kako to čine bosanska djeca, borila da na najuglednijoj zagrebačkoj tribini  obilježim obljetnicu velikog pisca. Godina 1992. nije bila godina u kojoj bi se moglo jasno govoriti što podrazumijevamo pod terminom nacionalnog književnog prostora. Bila sam naivna i kad sam vjerovala da sam, prijavljujući kolegij o Ivi Andriću i suvremenim hrvatskim pripovjedačima, jasno dala do znanja što podrazumijevam pod malim, sitnim sastavnim  veznikom „i“. I ostala sam takva u očima svih onih koji za Andrićevom biografijom posežu u trenucima kad ne mogu prigovoriti ništa njegovu djelu, a prigovoriti moraju. Jer, od njih to očekuju njihovi mentori, političke vođe, zetovi i komšije.  

Njegov je život, sine moj, bio nadoknada gubitka u ranom djetinjstvu. Jer, sve što je pogledao “bila je pjesma i sve čega se takao bila je bol“. Tako je i sam govorio. Prvo u pismu svojoj zagrebačkoj prijateljici Zdenki Marković, poslanom 12. svinja 1918. iz Krapine, a potom u zbirci „Ex Ponto“, objavljenoj u Zagrebu iste te godine.

Pitanja koja utiru put nesigurnosti, pratila su ga od dana rođenja. Na ovaj je svijet stigao tjeskoban. Prvo pratimo nedoumice  vezane uz  mjesto i datum njegova rođenja  (je li to bilo 9. listopada 1892. u Travniku, u ulici Zenjak br.13, ili u noći 9. na 10.  listopada u selu Dolac u kući Mladinovića), a potom su uslijedile  nedoumice oko imena. U Maticu rođenih crkve svetoga Ivana Krstitelja, sv. II,  na stranici 67, župnik  Juraj Pušek upisao je, pod rednim brojem 70. da je rođen Ivan Andrić. Tim je imenom i 1920. godine potpisana knjiga „Put Alije Đerzeleza“. Mi ipak govorimo da je spomenutu priču napisao Ivo Andrić. Nismo sigurni ni je li mu otac umro kad su sinu bile dvije, ili kad mu je bilo pet godina…

Ono u što smo sigurni, kad je u pitanju Andrićeva mladost, jesu podaci vezani uz njegovo školovanje i Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“. Sad bih rado posegnula za „Znakovima pored puta“ i onim mjestom na kojem se veliki pisac pita „Što bi bilo da nije bilo…“ Da, što bi bilo da mu 1903. nije dodijeljena stipendija od 200 kruna. Bi li mogao upisati sarajevsku Veliku gimnaziju, i bi li mogao početi živjeti sa svojom majkom Katarinom, tkaljom u tvornici ćilima. Što bi bilo da je „Napredak“ odustao od njega nakon što je išao na popravni u drugom, petom i šestom razredu, kada je i ponavljao godinu zbog nedovoljne ocjene iz matematike. I uostalom, što bi bilo da mu materinski jezik nije predavao dr. Tugomil Alaupović koji je u Ivi Andriću prepoznao darovita učenika.  Bi li  1919. uopće napustio Zagreb i prešao u državnu službu u Beograd? Je li njegov izbor na kojem se bruse polemička pera i oštre neupućeni jezici, bio izbor čovjeka ili prostora? I zaboravljamo li, kad nam je to potrebno, da je svojoj prijateljici, prerano preminuloj zagrebačkoj violinistici Evgeniji Gojmerac, napisao kako „Hrvatsku voli nesretno i stalno“.

A do odlaska u Beograd, nižu se dani tamnica, internacija, bolnica i samoće. U takvoj atmosferi, jedina hrana su mu knjige; ponajviše Kierkegaard i Kranjčević. „ Ex Ponto“, svih 140 lirskih fragmenata, raspoređenih u tri cjeline, knjiga je velike tjeskobe. Od svih koji su interpretirali i ocjenjivali tu Andrićevu prvu knjigu, najbliže mi je tumačenje profesora Milivoja Solara. Jer, zbirka, prema njegovim riječima, ima strukturu baroknog plača. Zapisi, uistinu jesu, i sagrješenje i spoznanje, i skrušenje.

 „Ex Ponto“ je sasvim osobna knjiga, ali u toj osobnosti i naša. Ponajviše nas, koji Andrića volimo i čitamo bez unaprijed naučenih ocjena. „’Nako“, naivno, kao pismo čovjeka u čiju je maticu rođenih upisan gubitak i spoznaja da je riječ „ja“, uvedena u književni tekst, doista  jako, jako teška, pogotovo onima koji svijet ugledaju u zemlji u kojoj se zlo oduvijek preplitko zakopavalo.

Ono se i zakopano, moglo osjetiti i na  17. katu plavog nebodera na Alipašinom- polju, u stanu iz kojeg sam, nakon očeve smrti, naslijedila ćilim. Ćilim je tkan u  tvornici u kojoj je nekada davno tkala Andrićeva majka Katarina.

 I nekako mi se pred večer, dok se svjetla u stanu još ne upale, a kroz prozore dopire posljednja dnevna svjetlost, zna učiniti da šare na vunenoj prostirci moje radne sobe ispisuju „Sine moj…“

45+