Crtica o književnim nagradama

„Bit će prilike“,  često mi kaže P. Znam da to izgovara samo zbog toga da me umiri, da – u trenucima kad čujem da se netko jačao tuđom slabošću – ne krenem prema mobitelu, da ne zaplačem, da ne potražim sedativ.

On vjeruje da stvari uvijek sjedaju na  svoje pravo mjesto, da se propusti i nepravde razotkrivaju. I da se isplati, čekajući na to, biti strpljiv. A  ja sumnjam u onu da će vrijeme pokazati. Još kao studentica usvojila sam rečenice Cvitanova „Polovnjaka“. Novo vrijeme  pokazat će samo hrpu novih gluposti i novih nepravdi. Želim svjedočiti ispravcima. Bojim se da  više nema puno vremena. Ne govorim o isprikama.  Nadam se da će mi barem netko, netko od oni koji su me profesionalno sputavali samo zbog činjenice što u stručne tekstove unosim prvo lice jednine, reći da mu je žao. I priznati kako je svjestan da bi moj znanstveni doprinos struci bio veći da su  prozivke bile manje. Pogotovo što većina njih sada interpretira prvim lice, licem koje je ušlo u modu. Kad posegnem za maminom rečenicom: „Da su mi one godine, a sadašnja pamet“, i nastavim objašnjavati kako bih danas reagirala na mnoge poteze svojih kolega, ali i svojih bližnjih, P. kaže: „Ma ne bi, ti jednostavno nisi takva„.  P. ima pravo. Ne volim sukobe, ne volim nemire i polemike. Pogotovo ne među nama, nama koje bi književnost trebala povezivati nevidljivim nitima i koji bismo drugima trebali svjedočiti da se čitanjem može postati bolji čovjek.

Ovih dana, čujem, sprema se tribina o književnim nagradama. Prije deset godina držala sam kolegij „Književne nagrade-ulaznice u povijest?“. Sa studentima sam prošla kroz povijest svih naših nagrada. Neka nagrađena imena bila su im posvema nepoznata. A neka čitana bila su nenagrađena. Priznajem, kolegij sam osmislila nakon što sam se i sama počela propitivati o nagradama. Čujem sad svoju prijateljicu koja kaže: „Julo moja, nemoj o sebi“. A ja sam uvijek u priču o knjigama, tvrdoglavo bosanski, ulazila pričom o sebi. Svjedočila sam vlastitom kožom; samo kako bih stekla pravo govoriti o drugima, onima koji su se našli u situaciji koja je slična mojoj. Polazište u osmišljavanju kolegija bio je, dakle,  osobni. Mudriji to ne bi priznali. Jasno mi je. Te, 2008. godine objavila sam knjigu „Tko se boji lika još“.  Knjiga nije ušla ni među deset kandidata za nagradu „Jutarnjeg lista“. No, u anketama tih istih novina, a jedan od upitanih bio je i sam član žirija koji je te godine određivao godišnju nagradu, upala je među deset najznačajnijih knjiga desetljeća. Možda će „biti prilike“ da jednog dana i objavim rezultate istraživanja na tom kolegiju,  te da govorim iz osobnog iskustva, primjerima sa žiriranja. Jer, uvida mi ne manjka. I ne bojim se ponavljati kako su nagrade rezultati, između ostalog, i našeg najosobnijeg čitanja; kako djela, tako i piščeve osobe. I dok sam se  nadala da će knjigu „Tko se boji lika“ prepoznati struka, knjigu “I na početku i na kraju bijaše kava“,  napisanu iz nužde i iz života,  željela sam podijeliti sa svojim  čitateljicama. I onda je ona proglašena knjigom godine („Zaklada fra Martin Nedić, Nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Nagrada Josip i Ivan Kozarac) i nagrađena  Nagradom grada Zagreba. Na svečanost dodjele, u Gradsku vijećnicu, došao je i Pavao. Upoznala sam ga, tom prigodom, s Magdicom. „Bila je prilika“. A meni je, premda je to teško vjerovati, bilo poprilično neugodno pred  piscem koji je u svojim naslovima spominjao Zagreb („Dobri duh Zagreba“, „Zagrebački odrezak“, „Trojica u Trnju“, „Zagrebački trgovi“…) i koji je priče svojih tridesetak romana smjestio  baš u Zagreb. Srećom tada nije još imao stotinu knjiga i nije napisao roman o zgradi Arhiva („Bakrene sove“). Jer, pitala bih se još snažnije, i možda bi mi plaketa kliznula znojne šake.

Kad sam mu to poslije rekla, nasmijao se i rekao da to nije važno. „Kako nije važno, na radijskim postajama se vrti džing Dobri duh Zagreba…“ Na tom sam mjestu odustala.  I kad bih, nakon te 2015.,  uz svaki Dan grada, krenula ponavljati isto,  prekidao bi  me. Ali, nije  izgovarao “Bit će prilike“.

I tako, prije pet dana, na gostovanju u Domu umirovljenika, u domu u kojem je Pavlova majka Marija živjela dvadeset i jednu godinu, Ivana (voditeljica projekta 54+) postavila je Pavlu sljedeće  pitanje: „Koje nagrade niste dobili“? A ja, sam, nepristojno, uletjela  rečenicom:“ Mogu li ja odgovoriti?“ Ivana se nasmiješila, a ja nastavila:  „Nagradu grada Zagreba…“ P. me samo pogledao.  „Bila je prilika“, odgovorila sam mu.

Krenuli smo ubrzo prema našem stanu na Trešnjevci, dijelu grada u koje se zbivaju meni najdraži Pavlovi zagrebački romani. To je  ipak nagrada važnija od one koju prvi čovjek Grada uručuje u Gradskoj vijećnici.

22+