Blaženi došljaci

… Poslije je došao pad grada i počela su se postavljati druga i drugačija pitanja, pa je tako ono osnovno ostalo nerazjašnjeno. Nerazjašnjeno je ostalo do dana današnjega, premda mnogi ljudi imaju svoje teorije, ali ih ne uspijevaju nametnuti drugima. Svoju teoriju imam i ja, pa ću je ovdje i izložiti, uz napomenu da su mi trebale godine da do nje dođem.

Nisam se ja u tim godinama bavio isključivo tim pitanjem, nisam se bavio ni osobito intenzivno, ali sam jednoga dana – mnogo godina nakon pada Vukovara i nakon njegova povratka u hrvatski državni sustav – shvatio da teoriju imam i da u nju vjerujem. A kako sam do nje došao, zapravo i ne znam.

     Zapravo, slutim: mora biti da sam počeo od imena. Od imena ljudi i od imena ulica, a poslije je sve išlo samo od sebe. Jer, gledajući dokumentarne emisije o opsadi Vukovara, doznao sam i nazive ulica u kojima su se vodile najžešće bitke, a te nazive prije nisam znao, u dobroj mjeri i zato što te ulice nisu ni postojale kad sam ja iz Vukovara otišao. Pa sam tako otkrio da su se ulice oko Trpinjske ceste zvale Bosanska, Lička, Hercegovačka, Kordunska i slično. A kad sam se upitao zašto su se zvale upravo tako, a ne kako drugačije – recimo, po narodnim herojima – nametnuo mi se jednostavan odgovor: zvale su se tako zbog toga što su se iz krajeva po kojima se ulice zovu njihovi stanovnici doselili u Vukovar. Svi su oni, dakle, bili došljaci, a ne rođeni Vukovarci, ili bar nisu bili – što bi se reklo – Vukovarci od koljena.

     To mi se učinilo kao važan podatak, pa sam se onda sjetio Mitnice, drugoga važnog Vukovarskog bojišta: otprije sam znao da su i na Mitnici živjeli uglavnom doseljenici. I, eto prvog neobičnog zaključka: Vukovar je imao tu stratešku specifičnost da su mu najvažnije pravce branili ljudi koji zapravo i nisu bili Vukovarci.

     Bojeći se da ne pretjeram, provjerio sam taj zaključak prisjećajući se imena ljudi koji su se istakli u obrani grada. Neću s tim duljiti, spomenut ću samo najpoznatiju osobu, zapovjednika obrane Trpinjske ceste. Ime Blago nije uobičajeno ni u Slavoniji ni u Srijemu, kao što nije uobičajeno ni prezime Zadro. Blago Zadro morao je, dakle, biti podrijetlom s krša, kao i toliki drugi njegovi suborci, čija su prezimena podsjećala na Hercegovinu, Liku ili Zagoru. A upravo su oni organizirali obranu, upravo su oni bili na čelu, oni su najviše pridonijeli obrani grada.

     Kad sam to zaključio, postavilo mi se drugo, još izazovnije pitanje, koje je glasilo: zašto baš oni? Nije mi se činilo da zadovoljava odgovor koji kaže da su u krajevima iz kojih ti došljaci potječu ljudi i inače žešći, te zato skloniji kavgi nego pitomi Panonci, a da su ti ljudi i tradicionalno upućeni na sebe i svoje sposobnosti, pa onda poduzetniji i spremniji da se organiziraju. Odviše su velike stvari tu bile u igri, a da bi se mogle samo tako objasniti žestokim gorštačkim temperamentom tih došljaka ili gorkim iskustvom njihova sirotovanja i stranstvovanja. Što, dakle? Što ostaje?

     I tada mi je sinulo: zahvalnost! Ti su ljudi bili zahvalni Vukovaru i željeli su mu nekako uzvratiti. Bili su zahvalni što ih je Vukovar primio, što im nije otežavao život, što im je pružio dom i utočište, što ih nije stavljao ni u kakve simboličke karantene, nego ih je tretirao kao da su tu oduvijek. Na takav postupak oni su naišli samo u Vukovaru i zato su se osjećali obaveznima da se za taj grad bore.

     Što sam više o tome mislio, to mi se uvjerljivijom činila ta pretpostavka i to sam više dokaza nalazio da stvari stoje upravo tako. Iz iskustva sam znao da Vukovar neobično lako – zapravo, kao malo koji drugi grad – prima i prihvaća došljake. Razlog je tome vjerojatno taj što je došljaštvo nekako upisano u njegovu genetsku šifru: što je god ondje bilo napretka i prosperiteta, to je bilo vezano uz dolazak novih ljudi. Treba se samo sjetiti obitelji Eltz i svega što je ona učinila za taj kraj, treba pogledati imena prvih vukovarskih poduzetnika i kapitalista, treba uzeti na znanje da su u Vukovaru Židovi u XIX. stoljeću tako dobro stajali da su upravo tu podigli prvu zgradu u Hrvatskoj koja je već pri gradnji bila namijenjena da postane sinagoga. Poslije je pak, u tridesetim godinama XX. stoljeća, došao Jan Bata i utemeljio svoju tvornicu, te doveo nove mase došljaka koji su zauzeli do tada prazne prostore. Ukratko, moderni Vukovar oduvijek je bio velika etnološka, antropološka i onomastička zbirka u kojoj je bilo svega i svačega.

     A mnogi su od pridošlica, pristižući na obale Dunava, bili pripremljeni na nešto posve drugo. Znali su da ostali gradovi podvrgavaju dotepence svakakvim iskušenjima, da im udaraju pečat koji je teško skinuti i da im priječe socijalno napredovanje. Zato su bili ugodno iznenađeni kad u Vukovaru nisu na to naišli, kad ih nije zaustavila granica između starosjedilaca i došljaka i kad su čak uvidjeli da u Vukovaru može postati gradonačelnikom i čovjek koji je tek koju godinu prije pristigao onamo u potrazi za boljim životom. 

     A ljudi iz siromašnih krajeva imaju jak osjećaj časti i dugo pamte kad im netko učini nešto dobro. Tako je bilo i s ovim došljacima: oni 1991. jesu branili onaj život koji su u Vukovaru uspjeli izgraditi (svoje kuće, svoja dvorišta, svoje automobile i čamce, svoj kafić), ali su još više osluškivali zov dužnosti. Ukratko, osjećali su potrebu da uzvrate naklonost koju su od grada dobili. A kad čovjeka pokreću takvi motivi, onda je on ne samo hrabar i spreman na žrtvovanje, nego je i častan, pun ideja i pripravan da sam sebe nadmaši. Upravo tako je bilo i s braniteljima Vukovara.

     A nitko od nas koji smo bili izvan obruča, i koji smo obruč promatrali i o njemu razmišljali, nije to znao. Mi naprosto nismo bili kadri u svoje proračune ukalkulirati i taj ljudski faktor, pa smo se iščuđavali snazi branitelja, njihovoj vojnoj vještini, njihovoj sposobnosti trpljenja i njihovim viteškim manirama. Nismo znali – nije nam bilo ni nakraj pameti – da njih potiče čista ljubav. A ljubav je, kao što je poznato, jača od svega: ona u jednome od svojih oblika – kao što je rekao Dante – pokreće sunce i ostale zvijezde.

     Ne znam je li koji od tih branitelja bio i iz Šapudla, kad već sam Šapudl nije bio na prvoj crti, nego je predstavljao tek jednu od mnogobrojnih meta za dalekometne topove. Znam, međutim, da me je upravo pogled na Šapudl – na onaj poslijeratni Šapudl koji se ipak prepoznavao – natjerao da o svemu tome mislim. Ne mogu nikome dokazati da sam u pravu, ali mogu pokazati da čvrsto vjerujem u ono što govorim.

(Pavao Pavličić, „Šapudl“, 3. izdanje, Zagreb 2017.)  

23+