Anka Lešićeva

Osobna iskaznica
ime: Anka Lešić
ime roditelja: Josip Kozarac
prebivalište: Mrtvi kapitali

Stara sam i odavno ne vidim dobro. Volim ipak prid noć uzet knjigu, onu u kojoj se slave vridne ruke mog muža. Nakon molitve, pročitam po desetak strana naših Mrtvih kapitala i svižinom davne mladosti primistim se u san. Poznam štivo napamet, ali me to ništa ni smita. Malo se zastidim kad naiđem na riči kojima pisac mene opisuje. Nemam u njega nijednu manu. Malo pritiruje. Nisam baš ono jutro, kad smo se Lašić i ja vinčali, onako u zoru, rekla svom mužu da odma po svršetku obreda treba poć na njivu.

Htilo se i meni malo uživat u radosnom njegovu licu. I nije baš bilo da ja nikad izjutra nisam bila pospana i da sam uvik s istim veseljem  kuhala svom ocu kavu. Katkad sam, dok su svi ostali u kući sanjali vedro nebo i crvene jabuke, mislila “Vidi mame rođene građanke, vidi sestre Nele slatkoričite mezimice, one dvi spavaju, a samo Anka mora bit odgovorna prema životnim zadacima”.

Svake noći vidim svoga oca, gospodina Matkovića, kako bi ga Josip Kozarac šumar oslovljivo. Lice mu je zabrinuto. Bore mu se navukle priko očiju. Izgleda baš isto kako je izgledo kad bi mu njegov sin, moj brat Lujo – po tkozna koji put – poslo pisamce u kojem moli putne troškove iz Beča prema kući. Ponizno i skrušeno; on – budući jurist. Otac mi uvik govori: “Ne napuštaj dite Slavoniju, pogotovo ne sad, ne sad, barem ne i ti. Čuvaj Čardačine”. Budim se u momentu dok on svoje ruke spušta na moju glavu. I u čudu gledi kako je i kosa njegove mile kćeri već osidila.

            Otac i mati umrli su dvi godine nakon sestrine i moje udaje. Lujo mi je ritko dolazio. Iskreni moj Lešić nije mu mogo oprostit uvride koje mu je moj brat nanio onda kad nas je positio u društvu svojih bečkih prijatelja studenata. Olokani mladići čudom su se čudili da netko, školovan poput Lešića, sa šest hiljada forinti godišnjeg dohotka, može na suncu, u prahu i u dimu radit kao najprostiji sluga. Kad ih je moj zanesinjak volio posavitovat pitanjem “A kako bi bilo, gospodo moja, da se i vi posvetite našim općinama?”, oni su ga nazvali prostakom i svinjarem, zgrabili šešir i odteturali iz naše avlije. I moj brat s njima. Nela nam navraća češće. Ne virujem da se na vizite odlučuje zbog čežnje za sestrinskim zagrljajem. Penzija njezinog muža općinskoga činovnika ne dostiže ni za ogriv. Pile, koja kila nulera i kulinova seka manji su dio onoga čime  popunjavamo sekin ceker u odlasku.

Lešić je zbog svoje ditinjaste vire u napredak postao primjer, lik, literatura, šumarevo drugo ja. Međutim, pouka je trajala kratko. Ah, Slavonija – što su je više volili, to su brže iz nje odlazili. A onda su, izdaleka, i drugima zabranjivali da je miluju. Danas više nikoga nema; ni radnika s obližnjih salaša, ni upravitelja. Samo se uz poneku oblitnicu začuje melodija što na momente podsića na starinsku. Pisma se oteže, nistaje, ponavlja. Pripoznajem glasove onih koji su odavde pobigli pa se u gospodskim opravicama došli odužiti lipim pričama o crnici zemlji, o prosikama, o nošnjama  i divanima, o domaćim talentima. I tiše se rakijom i vinom, dok tambura tiho bugari u mraku i daje oprost njihovoj neviri i izdaji. Cvile oni uz riči Kad se dvoje vole odmalena, to je ljubav nezaboravljena. 

            Lešića ni starost ništa nije naučila. Siguran je da će se oni koji su otišli vratiti, da će i naš sin jednog dana doći i reći “Ostajem ovdi”. Muževa predanost poznata je nadaleko. Pritpostavljam da su se županijski oci baš zbog toga odlučili stogodišnjicu Kozarčeve smrti proslaviti na našem salašu. Izvistili su nas o tome dopisom. Na slavi pokojnika okupit će se i šumari, i pisci i oni što knjige ocinjuju. Sve će se upriličit u sobama našeg najvećeg poljskog stana. “Ne može, umorni smo i stari”, kazala sam počašćenom Lešiću. “Anka, to ne volim čut od tebe, to je za opće dobro. Prvi put ti nešto nariđujem. Pripremi stara jela; pofezne s cušpajzom od mahuna, granadirmaš, gužvaru i s orasima i s makom, najveću tepsiju buktli. Ni slučajno zagrebački odrezak. Obična izmišljotina, izvana sve fino i rumeno, glumi bečku šniclu, a unutra stari sin i osušita šunka. Da gospoda ne bi bacila.  Prave, naše sarme ti ukuvaj. Nek se nauživaju jela di se gledi sadržaj, ono iznutra, a di se forma baca. I ja od kupusa uzimam samo miris. “Poželjela sam mu reći da je umisto opće trebao reć njihovo dobro, ali mi je bilo priteško ubijati njegovu viru.

            Te noći, nakon dugog vremena, nisam sanjala oca. Privrtavala sam se u postelji, mučena slikom nepoznatog mladića na čijoj je biloj pamučnoj majici pisalo Lujo Matković. Iza njegovih leđa, na zidu iznad šparheta, visila je kuharica, mamin dar za moj dvadeseti rođendan. Umisto riči “Kuharice manje zbori da ti ručak ne zagori”, stajalo je “Josip Kozarac 1858-1916.” Mladić koji je u snu glumio moga brata sjedio je za kuinjskim stolom, među mnogim našim davno umrlim seljacima. I uviravao ih kako se šumareva godišnjica organizira u cilju poticaja kupnje starih, izvornih slavonskih nastambi koje će uskoro postizati nezamislive cine. Slušatelji su se podsmihivali, okretali glavama, procinivali najimućnije među sobom. “A natičaj za prodaju javnog dobra, hoće li se raspisat?”, upitao je jedan od njih. “Ma, ne, ljudi smo, svi znamo da se radi o običnom mrtvom kapitalu”, odgovaralo je ime moga brata Luje.

“Pazite, ne slušajte njiga, on nije položio završnog ispita”, viknula sam u snu. Lešić se probudio i pogladio me toplim dlanom moga oca.