Andrić i Mlakić

Veznik i u rečenici se ponaša kao most u reljefu. Povezuje slično i različito, slično i slično, različito i različito. I u svim varijantama i mogućnostima donosi novi smisao sjedinjenim činjenicama.

Samoglasnikom i približuju se riječi u jednoj rečenici, njime se iz jedne lakše prelazi na drugu. Veznik i može i spojiti što je pisac slučajno ili namjerno razmaknuo, kao što most može povezati ono što je Bog u prirodi, po svom nacrtu, razdvojio.

Veznik i može se uključiti i u raspravu čiji se sudionici trude odgovoriti na pitanje čijoj nacionalnoj književnosti jedan pisac pripada. Tada se on, veznik, ponaša kao elegantno književno povijesno oružje. Stavljaju ga uvijek na kraj, da bi pomirio znanstvenike i spasio zaključak. Osnažuje se ako ispred sebe dozove suprotni veznik ali. Tako jedno i, ispred kojeg je ali, u slučaju književnika Ive Andrića rješava pitanje isprovocirano zamornim tko ima pravo svojatati tog velikog  pisca. Njihov je, i njihov,  ali i naš. Pod tim ali i, podrazumijevaju se biografske činjenice, jezik kojim je pisao, teme kojima se posvećivao, citiraju se svjedoci i jako upućeni, predočavaju dokumenti, poseže se za autorovim izjavama obojenim ogorčenjima, žaljenjima i strahovima.

Rijetko je koji pisac iz naših krajeva doživio da se nad njegovim životom i djelom  u sekundi, pod perom istog čitatelja i valorizatora – osposobljenog književnoteorijskim i književnopovijesnim instrumentarijem – promijeni književnoteorijska paradigma. Treba odvojiti djelo i pisca, prva je lekcija na brucoškom seminaru iz književnosti.  Piščevo je da piše, a naše je – govore titule – tumačiti i shvaćati ono što nam je on u formi rečenica ponudio. Ispravno. Donekle. I ponavljajmo to sve dok, kad je Andrić u pitanju, ne dođemo do mjesta u kojemu prepoznamo silnu potrebu nešto prigovoriti njegovu djelu, a samo djelo – ruku na srce – ne daje za to previše povoda. Tada zaboravljamo što smo zapovjedili mladim uplašenim kolegama i odšetavamo, preko neke na brzinu sagrađene ćuprije, u njegov život. Ispravno. Donekle. Međutim, ljute zagovornike imanentnog pristupa književnom tekstu, zanimaju samo jake javne godine biografije, one vidljive, snimljene na lošim vizualnim i auditivnim trakama. Njih ne zanima čovjek koji je cijeli svoj život nadoknađivao gubitak rane biografije. I zbog takvih primjera i zbog unaprijed napisanih književno-povijesnih presuda, odavno sam iz mi prešla u ja i uputila se u koračanje po jednoj nepravilnoj čitateljskoj stazi. Ona je neuređena, nema putokaza i fino uređenih odmorišta na kojima nas čekaju ovjerene fusnote i velika znanstvena imena. Na njezinu početku ne stoji naziv i duljina puta. Nema nikakvih prometnih znakova. Samo je sitnim slovima, za one koji još vide čitati, ispisan Andrićev tekst Staze (1940.). Njome hodaju rijetki, ali kad zakorače više se ne vraćaju na početak. Već nakon nekoliko koraka shvaćaju da se s takve staze, kad se jednom na nju zakorači, više ne može sići. Ona nudi nadu. Riječ je o stazi neke sasvim drukčije uboge sreće na kojoj se mogu susresti pisci koji se razumiju, stazi na kojoj mlađi autori priznaju da su nešto naučili od starijih, stazi na kojoj i pisci imaju pravo nešto reći o svom djelu i na kojoj se ne moraju razdvajati na sebe pripovjedača, sebe autora i sebe zbiljskog ja. Pogotovo što piščevo pravo istinsko ja leži upisano u njegovim likovima. I samo na takvoj stazi, koja redovito podsjeća na stazu na kojoj smo prohodali, Ivi Andriću će netko postaviti pravo pitanje. Umjesto uobičajenog  što ste iz života preselili u svoje djelo, upitat će ga koliko likovi koje ste stvorili djeluju na vaš stvaran život.

Veznik i tako na nekom izmaštanom puteljku – čije postojanje ozbiljni proučavatelji ne žele upisati u književnu geografiju – upisuje u sebe sve ono što je napisao i izgovorio Ivo Andrić: čovjek Andrić i pisac Andrić. Ne zanemaruje se ni što je pisac govorio o stvaranju vlastita teksta i o tumačenju drugih. Na toj istoj stazi nije sramotno priznavati dugove, podcrtavati zahvalnost koju osjećamo prema starijim kolegama i prema vlastitom zavičaju.

Istina je da se Andriću danas posvećuju brojni stručni tekstovi, istina je da se ne zaboravljaju njegove obljetnice i da se o njemu pišu monografije. Ipak, ne smijemo prešutjeti da je jedan val nedavnog zanimanja za velikog pisca započeo i upoznavanjem našeg suvremenika Josipa Mlakića (1964.); pisca koji je svoj dug prema Andriću jasno artikulirao. Ukratko,,svjedočeći vlastito predavačko iskustvo, mogu potvrditi da mlade čitatelje Mlakić nije zainteresirao samo za svoju prozu, nego ih kroz svoju prozu nagovorio i na Ivu Andrića.

Ivo Andrić i Josip Mlakić zbliženi veznikom i, snažnije se mogu oduprijeti pitanju čiji su. A pred tim pitanjem, svjesni smo, nikada nećemo uspjeti pobjeći, čak i onda kad se umorimo dokazujući koliko je važna svevremena ljepota teksta što se, poput bijele magle, diže visoko iznad zemljopisnih površina i prirodnih, a ne samo administrativno dogovorenih, granica. Mlakić promišlja Andrića i kroz eseje i kritičke osvrte, ali istinski dodir s Andrićevim djelom naznačen je u njegovim proznim tekstovima (oponašanjem, izravnim upisivanjem i podsjećanjem).

[adrotate banner=”1″]

I sâm sam  u svijet knjige ušao posredstvom toga Andrićeva plemenitog čina

U jednom predavanju o Ivi Andriću, Josip Mlakić, polazi od Kišove priče Dug: „Mada to eksplicitno ne navodi, odmah na početku priče jasno je da je njegov junak upravo Andrić. I sama riječ dug je jedna od onih riječi koja je obilježila Andrićevo djelo. Andrić je kao nijedan pisac nastojao vratiti svoje dugove. U toj priči veliki pisac, u posljednjim trenucima života, simbolički dijeli Napretkovu stipendiju od dvjesto kruna osobama kojima je na neki način dužnik. Ta raspodjela je u stvari svojevrsni životni rezime u tipičnom Kišovom stilu. Tako, između ostalog, Andrić dijeli novac: Draginji Trifković, učiteljici, koja me učila prvim slovima, dvije krune; nepoznatom stražaru u marburškoj tamnici, koji mi je doturio parče hartije i malecnu olovku, u času kada je za mene pisati značilo preživjeti; dvije krune; Midhadu Šamiću, koji je otkriće mojih izvora protumačio kao erudiciju, a ne kao stvaralačku nemoć; jednu krunu. Ova posljednja rečenica je posebno važna za Kiša, kojom on podsjeća na slučaj svoje „Grobnice zaBorisa Davidoviča“, kada su određeni književni krugovi, između ostalog, pokušali njegovo briljantno korištenje izvora prikazati kao stvaralačku nemoć…“.

Nakon što citira i ključnu Kišovu rečenicu o Andriću koji je „proživeo ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada“, Mlakić prelazi na Andrićeve, toliko puta citirane rečenice u kojima moli da se za njegova života ne poseže za njegovom biografijom. Na njih nadovezuje i Jusufovu skromnost i ćutanje. Tek tada, u naslovom najavljenu ispovijed o svojim dugovima Andriću, Mlakić osjeća kako ima pravo uvesti sebe, propitati svoje ja u odnosu prema Andrićevu ja. Čini to na podlozi najpotentnijeg stvaralačkog pitanja što bi bilo da nije bilo:„Još jedan primjer na koji je Andrić, kišovskim manirom rečeno, vraćao svoje dugove zavičaju je dodjela novčanog djela Nobelove nagrade za opremanje biblioteka po BiH, i na taj način mnogim piscima pružio nebrojene linkove za vlastita ostvarenja. I sâm sam, a vjerujem i mnogi od vas,  u svijet knjige ušao posredstvom toga Andrićeva plemenitog čina, koji ima ishodište i u vlastitim žudnjama. Jedna od upečatljivijih slika iz Andrićeva djela je slika gimnazijalca koji stoji pored izloga knjižara i zaneseno promatra izložene knjige, osjećaj koji je upravo Andrić mnogima pretvorio u stvarnost. I to se savršeno uklapa u mehanizam književnih dugova“.

Cijeli je prozor bio tamna ploha

U knjizi priča, naslovljenoj Obiteljske slike, objavljenoj 2002. i podnaslovljenoj Stilske vježbe, Josip Mlakić objavljuje i priču Mećava. Uz naslov Mećava, u zagradi stoji  Ivo Andrić. Andrićevo ime i prezime može se primiti i kao Mlakićeva posveta piscu, ali i kao autorski potpis. Čitamo li to u nacrtu druge mogućnosti, onda isti trenutak posežemo za pitanjem autorstva. No, ubrzo odustajemo. Jer, jasno je da se ovdje ne radi ni o kakvoj postmodernističkoj igri koja nam daje povoda i nudi građu za rasprave o umjetničkoj originalnosti, za natuknice o odnosima falsifikata i originala. Sve bi one zasjenile samu bit. Riječ je naprosto o naputku upućenom čitatelju. Ja, Josip Mlakić, poštujem i volim Andrića i provjeravam mogu li mu biti nalik.

Josip Mlakić u tome potpuno uspijeva. Ukratko ću naznačiti kako? Mećava je doista stilska vježba; i za Mlakićevu demonstraciju vještine oponašanja rečenice, i za preslikavanje tona uvođenjem motiva kakvi su dominirali  – u ovom slučaju – Andrićevim pričama iz fratarskog ciklusa (Ispovijed, Kod kazana, Trup, Čaša, Proba). Ona je istovremeno – kroz manju formu – vježbanje andrićevskog stila koji će svoj vrhunac dostići u Mlakićevu romanu Tragom zmijske košuljice iz 2007. godine (glavni junak bit će fra Ivo). Sam Mlakić tvrdi da je roman Tragom zmijske košuljice svojevrsni hommage Ivi Andriću. Fra Ivo je – u Mećavi -fratar o kojem se priča priča.  U njoj će Mlakić posegnuti i za sintagmom ratno ludilo, sintagmom kojom se može pokriti tematski sustav većine njegovih romana. Takav postupak obrade dijela teme kroz novelu ili pripovijest, pa potom ugrađivanje tih motiva u dugu narativnu formu, itekako je primjeren pismu Ive Andrića. Istovremeno, tu će priču, nešto izmijenjenu, Mlakić kasnije inkorporirati u spomenuti  roman Tragom zmijske košuljice.

Mlakićeva priča započinje razgovorom dvojice mladih fratara (mladi fratri su, podsjećamo,  i u na početku Andrićeve Proklete avlije). Jesen je i lišće se, pod vjetrom, vrti u krug. Uz stalan motiv kruga, kao povijesne ponovljivosti na kojoj je inzistirao Andrić, javlja se i  motiv pogleda kroz prozor, pogleda na grob ukopanog fratra, motiv šutnje i tematizacije zla. Fra Jakov gleda kroz prozor i sjeća se da su godinu dana prije pokopali fra Ivu. Tim se trenutkom, baš kao i u Avliji, priča okreće prošlosti. Kroz spominjanje ostarjelog fra Jakova (ustvari Andrićev fra Petar) oživljava se jedna epizoda diplomatskog putovanja u Sarajevo (fra Ivo je znao turski, baš kao što ga je znao i fra Petar). Na povratku prema Travniku s njima je pošao Zejnil, čovjek vičan ratovanju i pričanju. On kazuje nekontrolirano, riječi mu teku u slapovima. Time podsjeća i na avlijskog Haima, ali i na Zaima. Iznenada počinje padati snijeg. Slika padanja snijega (čest Mlakićev motiv, a ujedno i početak Andrićeva romana) osnažena je nadolazećom mećavom kao slutnjom nevolje. Zejnil će se izgubiti, a kad ga pronađu, u ruci će imati kreševski nož (na kraju Proklete avlije spominju se, u popisu stvari, kreševska kliješta). Zejnil je ustvari obolio od postratnog sindroma, ima priviđenja i samo ponavlja Ubiše, ubiše… Toj temi postratnih nesreća Josip Mlakić posvetit će, već je istaknuto,  najveći dio svog pripovjedačkog opusa. Ratnik se godinu dana poslije vješa na svom tavanu.  Fra Ivo je, nakon što ga je fra Jakov o tome obavijestio, izgovorio samo tri rečenice na temu dobrih i zli ljudi. Spomenuo je i ratno ludilo. Tako se priča, kao i priča Proklete avlije vratila na početak. U uvodnim je rečenicama fra Jakov propitivao fra Ivu o postojanju sotone. Odgovor nije dobio. Fra Ivo bio je, poput Nikole Granića iz Andrićeve priče Čaša, ćutljiv čovjek. I on je, baš kao i fra Nikola, davao odgovore samo onda kad ih je mogao potkrijepiti pričom o ljudskoj sudbini. Zejnil mu je dao pravo prosuđivanja riječima, a fra Jakov „je tada prvi i posljednji put čuo izraz ratno ludilo. Sve dotad je slušao da se takvo što opisuje jedinom riječju, kojom se objašnjavalo sve ružno i neobjašnjivo: vrag“.

Sam kraj priče je potvrda dobro obavljene stilske vježbe na temu oponašanja Andrića. Postignuta je atmosfera gotovo identična ugođaju kraja Proklete avlije („Cijeli je prozor bio tamna ploha, i fra Jakovu se na tren učini da dalje od ove njegove skučene sobe nema više ničega: da je tu, na samo par koraka od njega, iza neprozirnog mračnog zida kraj svijeta“).

Priča Mećava ujedno je i otkrivanje pravog poetičkog oca, ali je, istovremeno, naznakom ratnog ludila, nukleus iz kojeg će izrasti Mlakićevi romani i priče o nesretnim likovima na čijim su biografijama ostale posljedice krojača nedavne bosanske povijesti, ratnih godina  nakrcanih – kako bi to rekao rekao Fabrijev pripovjedač u romanu Vježbanje života (1985.) – ludilom, jalovošću i smrću.  

[adrotate banner=”1″]

Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo

Josip Mlakić u svojim romanima izravno i spominje Ivu Andrića. Mislimo, prije svega, na roman prvijenac Kad magle stanu (2000.). Jakov (Jakov je i fratar u Mećavi) Serdar (najčešće prezime likova Mlakićevih priča), Prokletu avliju stavlja među najvažnije knjige svoje idealne knjižnice. Četrnaesto poglavlje romana Kad magle stanu naslovljeno je Prokleta avlija i u njemu se pripovjedač sjeća svog prvog čitanja Andrićeva četvrtog romana i priznaje da je tad počeo shvaćati kakva je to zemlja u kojoj je i sam rođen i u kojoj živi. Dakle, zbilja se nije učila iz zbilje same, nego je svoj smisao i ocjenu dobila tek kad je otkrivena kroz literarni tekst. Jakov se s velikim poštovanjem odnosi prema Andriću. Njegove ratne kolege, drugovi, posezat će za Andrićem i postizati humorni efekt krnje komunikacije. Svakodnevnim izrekama poput „Novac je čovjekov najbolji prijatelj“, pridruživat će „Kako bi reko Andrić“. Time Mlakić preciznije ocrtava jedno opće stanje vezano uz Andrića i njegovo djelo. Jedni ga poštuju i vole jer ga razumiju i osjećaju pripadnost njegovim literarnim svjetovima (kao što je to s Jakovom Serdarom), a drugi se krcaju Andrićevim lažnim mislima, ne poznaju njegovo djelo, ali posežu za njim kad to njima, a ne književnosti treba. Ta su veznička mjesta vidljiva na gornjem sloju naše zamišljene proučavateljske staze. Ispod, na nagomilanim tragovima, možemo prepoznati “i“ motive. Ponovno se susrećemo s motivom snijega (motiv koji razdjeljuje život i smrt, a i prekriva tragove zla posijanog na bosanskom tlu), iznova je tu i motiv pogleda kroz prozor što je, već smo naglasili,  Mlakiću jako važno (jedna mu je priča upravo i naslovljena Pogled kroz prozor), motiv prava na zasluživanje slušanja ili čitanje priče o nečijem životu (koliko je provjera morao proći fra Petar da čuje Ćamilovu priču, a  liječnik Jakova Serdara to pravo nije ni ostvario).         

Mlakić u romanu Kad magle stanu preko lika Jakova Serdara i tumači književnost: „Borges je jednom negdje zapisao, koliko se sjećam, da su sve knjige napisane i da je svaka nova samo varijacija na već napisano…“. Identičnu tezu Josip Mlakić iznosi u svom, ovdje već opisanom,  izlaganju o književnim dugovima. 

Komunikaciju s djelom Ive Andrića, Josip Mlakić ostvaruje i podnaslovima u svojim romanima; svojevrsnim motom, ili posvetom. U romanu Živi i mrtvi (2002.), odmah nakon naslova stoji Andrićeva rečenica iz Travničke hronike (iz III. poglavlja): „Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo“.  Tu rečenicu izgovara ostarjeli Resim-beg nakon ubojstva sultanovoga izaslanika. Ista rečenica pojavljuje se u posljednjem poglavlju romana Na Drini ćuprija kada Alihodža u razorenom i zapuštenom Višegradu kraj mosta kojemu se bliži uništenje zaključuje: „(…) da je ovde život već odavno u opasnosti i da smo svi ionako mrtvi, samo se redom sahranjujemo.“. Uz isti roman spominjemo i povijesnu ponovljivost na kojoj Andrić – unatoč naslovima i kronologiji prikazanih događaja – gradi i roman Travnička hronika, ali i roman Na Drini ćuprija. Roman Živi i mrtvi, smješten u godine dvaju povijesnih ludila (2. svjetski rat i posljednji rat) prati generacije djedova i unuka, rođenih i odraslih na istom prostoru (Crne vode i Mrtvo polje). Djed unuku u naslijeđe ostavlja tabakeru, u stvari unaprijed određenu sudbinu sačuvanu u govoru svjedoka. Tabakera povezuje dva vremena, povijesno i sadašnje, onaj i ovaj rat, djeda i unuka. Ona je most za prelazak iz jedne priče u drugu. Povijesna priča do koje se dolazi uz pomoć predmeta prisutna je i u Andrićevoj priči Ćilim (1948). Baba Kata, u ljetnom danu 1941. čeka, u Sarajevu, na prijem kod novog, ustaškog potpredsjednika općine. I zagleda se u perzijski ćilim. Riječ je o motivu kojim se priča vraća u prošlost, u vrijeme jedne druge okupacije, u 1878 godinu. I cijela se eksterna analepsa tada zavrti oko ćilima uz koji je vezana ratna otimačina, nepoštenje, strah, odnos dobra i zla (tematske jedinice i romana Živi i mrtvi).

 Poveznicu s Andrićem; Mlakić ostvaruje i kroz naslove. Izdvajam roman Čuvari mostova. Riječ je o naslovu koji čini važan dio Mlakićeva najsnažnijeg romanesknog ciklusa, ciklusa usmjerenog prema tematiziranju posljedica – toliko puta naznačenog – ratnog ludila.  U središtu priče su izbjeglice iz Bosne (policajac Filip, sin Mirko koji čita stripove, žena Sofija koja spas nalazi u vezenju goblena i otac koji cijepa drva i mašta kako će napraviti košnice za pčele). Obitelj živi u Hrvatskoj, u kući koja je prije rata pripadala srpskoj obitelji.  I u tom su romanu vidljivi stalni Mlakićevi, ali i Andrićevi motivi (prošlost, povijest, magle, vatre, krugovi, a napose snijeg i most). Snijeg kao pokrivač povijesti, kao površina na kojoj se nešto novo, ali ne trajno, može ispisati, ima u Mlakićevoj prozi posebno mjesto i zaslužuje zasebnu obradu (Padao je krupni, mokri snijeg laptavac, koji se već počeo hvatati po sumornim, crno-sivim granama šljiva; Snijeg je i dalje propadao, ali lagano i lepršavo: činilo se da svakoj pahulji treba cijela vječnost da se spusti na zemlju; Sve pokriva snijeg, ovdje i ljudsko biće).

Uz snijeg, podcrtavamo i most, most koji se, kao što smo na samom uvodu rekli, u reljefu ponaša kao veznik i u rečenici. O Andrićevim mostovima napisane su tisuće stranica. Ovdje ćemo, da bismo načinili korak prema Mlakićevim rečenicama o mostovima, citirati samo nekoliko rečenica iz Andrićeva meditativnog eseja Mostovi (1933.): „Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred naših duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka“. Ideja o mostu kao poveznici, ne napušta Mlakićeve junake ni nakon traumatičnog ratnog iskustva. Mostovi su sve, i mjesto ispod kojeg se nalazi mrtvo tijelo (podsjetimo ovdje i na roman Na Drini ćuprija), i prostor na kojem se gomila mulj i granje, ali oni su i jedini pravi smisao u životu onih koji su ubrzo po svom rođenju shvatili da su im u izvod iz knjige rođenih upisana sela i gradovi u kojima se oduvijek zlo preplitko zakopavalo. Takvi ljudi ne odustaju od mostova, od njegove uloge u svijetu, upravo onakve kakvom je doživljava Andrić. Preko mosta im dolaze dragi gosti, i bolesti i nesreće, ali preko njega se, svakih toliko i toliko godina, bježi pred nesrećom i oružjem (Zarekao se da će, ako se vrati kući živ, napraviti most, jer kod nas kažu da je velki sevap napraviti most. Nije važno gdje: ako ga napraviš i u pustinji, nekome se valja. I na kraju svijeta da ga napraviš, učinio si dobro djelo). 

U kratkom pregledu oslonjenom na veznik i, stavljen  između djela Ive Andrića i Josipa Mlakića, zaustavili smo se na odmaralištu staze kojom šeću pisci i njihovi tekstovi, samo na nekim i mjestima. Predlošci koji bi mogli biti dovedeni u sastavni odnos daleko su brojniji. Izostavljeni su, uz spomenute, još neki značajni zajednički motivi (primjerice motiv zmije u Andrićevoj priči Zmija iz 1948.  i motiv plave zmije u Mlakićevu romanu Kad magle stanu). Izostavljena je i opširnija analiza romana Tragom zmijske košuljice. Mlakićev govor o dugu  što ga osjeća prema velikom piscu, i naša saznanja o odnosu mladih čitatelja u Hrvatskoj prema Mlakićevu stvaralaštvu, kroz koje dolaze i do njima još neotkrivenog Andrića, dva su podatka koja zasjenjuju pitanje o pripadnosti; i Andrića, i Mlakića. Oni kojima je istinski stalo do tekstova i do pisaca, osjećaju nelagodu čim se razgovor započne s čiji su. I oni tada u ćutanju  pronađu sigurnost.