Adaptacija tornja po medvedgradskom projektu

Godinama uvjeravam sve oko sebe kako se ne plašim odgovarati na titrava pitanja vezana uz partnerski odnos života i literature i godinama se čudim kako oni koji me slušaju ne prepoznaju količinu moje sumnje. Možda je i vide, ali o njoj, iza mojih leđa, govore kao o strahu. Jer smisao vlastite biografije ne otvaraju ključem literature.

Ne strahujem se onoga čega strahuju mnogi; od gubitka društvene pozicije, bljedila moći, viška kilograma i novih bora, globalnog zatopljenja i razornog potresa, izgubljene čestice zemlje u parnici čiji je ishodni gubitak  rezultat osvete navođenog fiškala. Strahujem samo da ću jednoga dana, sasvim skoro, zanijemiti u trenutku čim mi neko postavi jedno od donedavno sasvim običnih pitanja, pitanja poput: Što je to za mene čitanje i Što je za mene klasik? Zastajkivanje i šutnja kojom ću pretpostavljam popratiti prvo, možda će se pred očima onoga koji je pitao i uspjeti opravdati trenutkom, traumom, sms porukom odaslanom na krivi broj, vremenskom prognozom, gorkim okusom duše izazvanim susretom s zlonamjernim tekstom, zebnjom da će i sljedeći biti u istom tonu. No, pitanje Što je za mene  klasik neće imati razumijevanja za činjenicu da se na njega ne može odgovoriti u bilo koje doba dana, pod svim klimatskim uvjetima; i vanjskim i osobnim. Zbog toga je pametno provjeriti lekcije naučene na studiju književnosti i prizvati jednu od definicija: Pravi je klasik, po mom shvaćanju definicije te riječi, reći će davno Charles Augustin Saintre-Beuve, autor koji je obogatio ljudsku svijest, povećao njezino bogatstvo, te doveo do daljnjeg napretka; onaj koji je otkrio neku moralnu a ne dvojbenu istinu…(  ) onaj koji je govorio svima svojim vlastitim stilom…( ) stilom novih književna inovancija…( ) vrlo lako moguće suvremenim sa svim vremenima.

Već nakon posljednje izgovorene riječi uvjerit ćemo se kako nije bilo teško prekontrolirati  pamćenje. Ipak, postat ćemo, u isti čas, svjesni svih teškoća upuštanja u raspravu otvorenu sada upitom tko. Dakle, tko je, imenom i prezimenom, klasik literature koju smo rođenjem upisali među najbliže rođake? I jesu li književnom poviješću i književnom kritikom ovjereni klasici i naši čitateljski klasici. Volimo li ih i poštujemo li ih istom količinom volje.

Djeca zasigurno ne znaju odgovoriti na pitanje Što je to klasik, ali će na satovima lektire, sasvim sam sigurna, u glas reći kako obožavaju Kušanove romane. Obožavanje bi, kada bismo bili pravedni prema stvaranju, trebala biti dovoljna ulaznica za ulazak u svijet klasika. Međutim, ljubav publike najčešće je u nesporazumu s priznanjem struke. I teško će postati klasikom autor obožavan od onih koji ne znaju što je postkolonijalna kritika i narativni paragraf, ali ne mogu zaspati dok sami ne otkriju je li Melita prestala lagati, i kako se Koko snašao prvo u Parizu, a potom u Kninu. Veličinu literature napisane za mlađe ovjerit ćemo, a da to nećemo priznati na stručnim skupovima, tek onda kada se isti pisac ovjeri i u pisanju za odrasle; štogod ti lelujavi termini koji uporište traže u matičnim listovima primatelja, značili. Kada bi, poigrajmo se riječima – jer u razmišljanju o Kušanu na to imamo pravo – Kušan bio samo pisac za djecu, pitamo se bi li se pred njegovom veličinom vrata slavne Akademije otvorila na isti način na koji  se otvaraju pred Kušanom koji je u miraz donio i jedan Toranj (nakratko zaboravimo Ivanu Brlić Mažuranić i svjetske pisce za djecu)? Točnije, oslabljuje li objasnidbeni recepcijski dodatak za djecu, ponosnu riječ klasik? Vjerojatno bismo na to pitanje mogli odgovoriti potvrdno, kimanjem glave, bez izgovorene riječi. Ionako su istine priznate u šutnji otpornije na promjene književno vrijednosnih sudova. Samo zbog Tornja, reći će mnogi, Kušan je zaslužio nositi titulu klasika. Poziciju klasika, točno je, osigurali su mu, u pogledima onih koji na literaturu gledaju očalima nespretnima za uvećavanje riječi ljubav, aluzivni tekstovi jednog točno određenog vremena i baš o tom vremenu. Ipak, priči o klasiku, kao što joj ne pristaju indikatorski termini klasik za odrasle i klasik za djecu, ne odgovara ni proširenje termina imenicom vrijeme pretočenom u genitiv; primjerice: književni klasik između dva rata, klasik književnosti sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Klasik je ili nije klasik, kao što književnost, neovisno o rodu, vremenu i recipijentu je ili nije književnost. Klasična djela trebala bi nuditi rečenice u kojem će čitatelj, neovisno u koju je kalendarsku godinu upao, prepoznati svoj čitateljski interes. S Kušanovom literaturom za djecu jednostavno je tako. Slično je i s velikim povijesnim romanima jer im je osnovna njihova intencija (moguća analogičnost vremena priče, pripovijedanja i čitanja) osigurala trajnost pa i svevremenu klasičnost (primjerice Nehajevljevim Vucima). No, što je s alegorijskim tekstovima prošlosti u koje čitatelj današnjice ne može uznačiti potrebne znakove; ili ih ne poznaje, ili ga se više ne tiču. Pitanje može li se onda takve romane čitati, pa čak i nazvati ih jednim tipom povijesnog romana nije neopravdano, ali nas, u ovom trenutku, daleko više zanima skida li ta moguća recepcijska ravnodušnost jedna bitan sloj s veličine klasika. Kako osvježiti djelo živućeg  klasika, našeg suvremenika, koji je klasikom postao, između ostalog, i zbog tekstova koje suvremeni (mlađi) recipijent, onaj koji s autorom ne dijeli bliska ista iskustva, ne uspijeva primiti u sjaju prvotne (uveliko autoru generacijske) recepcije?               

Što današnji čitatelj uznačuje u Kušanov Toranj? Zasigurno ne ono što su uznačavali čitatelji prvog čitateljskog kruga. A i oni su se međusobno razlikovali. Prema pričama svjedoka – a svjedocima katkada treba vjerovati više nego zapisima – Toranj je tih godina (1970. objavljeno prvo izdanje) predstavljao književnu  činjenicu. Bio je to jedan od rijetkih tekstova čija aluzivnost nije bila dodatno zamagljena (Milan Gabonja zvani Cuco i to je to, sve je jasno premda nije izrečeno). Kušanova želja da priopći posebno značenje, ponudi na viđenje ono što je službena zajednica, politika i vlast osudila na šutnju,  poklopila se sa željom čitatelja da se, u vremenu nesklonom kritici ali sklonom bahatosti i gluposti, useli u tekst i u društvu pripovjedača razotkriva nelagodu zbilje. Nakon što je poslije 1990. i ovjereno ono o čemu se nije smjelo govoriti, pitamo se što ostaje od smislova izvučenih iz tematskih nizova Tornja? Je li se pred mladim čitateljem koji je, nakon što je i sam odrastao uz Kušanova Koka te poslije nastavio s Kušanom, uvjeravajući se u stalne vrijednosti Kušanova stila, ipak izgubila britkost ironije? I na kraju, i najvažnije, je li se Kušanu  poslije 1990. promijenio odnos prema vlastitu tekstu i  jesu li nove okolnosti koje su prigrlile komentare blagajnikova ljetopisa, oslabile snagu klasičnog romana? Kušan je, pretpostavljam, osjetio potrebu produžiti život romana Toranj. Aluzivnost vremena pisanja, znao je (usuđujem se reći osjećajući nelagodu pred vlastitom drskošću) topi se u vremenu današnjeg čitanja. I stoga autor godine 1995. objavljuje  humoristički povijesni roman Medvedgradski golubovi. Time ne samo da pokazuje da povijesni roman, uz to što može biti apološki, didaktički, može biti i alegorijski, nego da novi tekst (Medvedgradski golubovi), i onda kad ne želi biti vjeran danom zavjetu duologije ili trilogije, može starom (Toranj) tekstu dati svježinu, ponuditi novi ključ interpretacije i priskrbiti, istina nakratko, novu semantičku autonomiju (kao što primjerice Fabrijev roman Triemeron nudi nova značenja romanu Smrt Vronskog).

Toranj i Medvedgradski golubovi ne pripadaju istom žanru, ali međusobno komuniciraju i pokazuju da se sve, baš sve, može čitati i kao povijesni roman. Ili se ništa, reći će drugi, ne može čitati kao on.  

Toranj s podlaslovom ljetopis za razbibrigu suvremenom se čitatelju nudi i kao roman o povijesti. Priču kazuje slabi subjekt, vjerovanje u izgovoreno promjenljivo je, pitanje dokumenta stavljeno je lakoćom pod povećalo (Hoću li biti kakav takav ljetopisac, onda treba štogod  zamisliti, da ne kažemo izmisliti… isti onaj zapovjednik što ih je doveo pred tenkove, napisao svoje memoare, jer je u međuvremenu postao oho-ho, u kojima je objasnio kako se lijepo ratovalo po planu, sve sama strategija, i još nacrtao masu karata, sa strelicama, ovdje mi, ondje oni, a mi znamo gdje su oni, a oni, naivci, pojma nemaju kako ćemo ih strateški dum-dum). Godina nije napisana ali zna se koja  je, o svrsi projekata vođenih voljom moćnih nitko i ne pita, likovi koji oslikavaju vlast upućuju na zbiljske ličnosti, sluge, kao i obično, nisu važne (ionako ćemo ih pokoriti našoj ideji), kao što nije važno ni je li orden srebrni ili zlatni, i jesmo li i u ljetopisu, kao i u priči o velikoj povijesti, nešto slagali. Danas kada slabi recepcija učitavanja istog (što je Kušan i o kome htio reći bilo je kristalno jasno, ponavljam, recipijentima vremena prvog objavljivanja), jačaju opća mjesta o povijesti i politici. Neozbiljan ljetopis za razbibrigu uozbiljuje čitateljevo pitanje što je nama povijest jednakom snagom kao što ga uozbiljuju i zvučni romani – kronike: Čitaocima novina, koji pamte, moglo se učiniti da je tekuća povijest veliki krabuljin ples i da novinar, oboružan ubojitim perom, šeta kroz gomilu zakrabuljenih plesača, skida krinke čas ovome, čas onome, i šiba li, šiba; poneki put brže-bolje natrag ustakne krinku kad ugleda poznato lice ispod nje, kaže ha-ha, šalio sam se, pređimo preko toga, i odlučnim korakom krenu u susret drugoj krabulji, sve dok ne nađe krivca.       

Mišo S, potpisuje svoj ljetopis s točno preciznim mjestom (događa se to ovdje kod nas i nama), a za godinu navodi zna se koje godine (jer oni koji su predstavljali čitatelje u vrijeme pripovjedačevo prepoznali su svoje čelične godine). Čitateljima koji su pristigli nakon što su  otkrivena lica skrivena ispod maski zna se godina, indikator vremena može upućivati na bilo koju godinu jer se bahatost i glupost vlasti neće promijeniti izbornim listićima nakrcanim nazivima najrazličitijih partija i davanjem prava na kreativno ispjevane transparente. Općinski blagajnik će se kao kazivač, ali sada kao blagajnik u miru pojaviti i u spomenutim romanu Medvedgradski golubovi. Istim pogledom na svijet govorit će o dalekoj prošlosti svoga naroda kao što je govorio i o ondašnjoj sadašnjosti u Tornju. Naslovom će se roman referirati na trivijalni povijesni roman Milutina Mayera Medvedgradski jastrebovi (zloglasni zapovjednici Medvedgrada, ljubavne priče, motiv pokajanja grijeha). Novo vrijeme autorovo (nakon 1990.) na Grad je poslalo pitome golubove; golubove u očima samih golubova, ali iste ptice kao jastrebove u očima onih koji su htjeli zauzeti golublja gnijezda. 13. stoljeće našlo se u Kušanovoj rečenici s glagolom u futuru (Usred rata i u tvrdom gradu, koji će uvijek biti utočište ljutih jastrebova). Pravo na futur ima onaj koji je svjedočio i još uvijek to čini.  Pripovjedač će se u završnom poglavlju romana o Beli IV, njegovom bijegu pred Tatarima i hrvatskoj susretljivosti zbog koje je grad darovan Zlatnom bulom,  predstaviti kao onaj koji je pisao Toranj i time recepcijski probudio Kušanovo klasično djelo. Potvrdio je i da priča o nedavnoj prošlosti može biti izjednačena s pričom o dalekoj prošlosti te da se, a to je naša tema, pojavom novog naslova mogu obogatiti znakovi tekstova nastalih prije (možda i povijest književnosti počinje od sadašnjeg trenutka i nastaje pogledom u retrovizor?). Humor, ironija (i samo povijest zna što se sve ondje događalo), svlačenje velikih povijesnih likova (pornografski slojevi romana, tvrdnje da su se pojedini vladari zagubili u povijesti, rečenice poput  Kralj Bela IV  dostojanstveno se pomokrio preko gradskoga oziđa), otvaranje praznina povijesti, prozivanje povijesti (tko zna, povijest je velika lažljivica), slikanje povijest kao nakaze (o takvoj će daleko višim tonom govoriti i Supek u Buni Janusa Pannoniusa) doima se lako, zafkantski, a u isto vrijeme provocira poveliku čitateljsku brigu kojoj ne bi trebalo biti mjesta u herojskim trenucima zbiljske povijesti. I ovdje, baš kao i u Tornju dosjetkom se  igra s definicijama (Povijest, učiteljica života, ne može pratiti sve ljudske, a pogotovo i ženske mušice – makar bila riječ i o kraljevskom rodu – pa nas nije kadra, preko svojih znanstvenika  zastupnika, upozoriti na sva iznenađenja koja nam sama – učiteljica – kadšto priredi). Dok se svjedoči stvaranju velike povijesti, Mišo S. će, u ime onih koji vide, ali koje nitko ništa ne pita, i u Medvedgradskim golubovima, govoriti o sebi kao nestručnjaku, neznanstveniku,  ali će u isto vrijeme tvrditi kako nije onako kako kazuju neki znanstvenici, molit će pravu povijest za pomoć, zanimati se stvarima koje akademici prešućuju (Akademska znanost još nije bila tako razvijena da bi temeljito i jasno protumačila tobožnje proroštvo), ljutiti se na one koji se prave da znaju vlastitu povijest i nuditi primjere kojima će kroz povijest (sistemom analogičnosti o kojoj je prvi govorio August Šenoa) upućivati na sadašnjost (novu vlast devedesetih): Velmože i redovnici hitro su okretali plašteve, kako i priliči budućima bivšima.

Dakle, premda voljen – pa tako i uvijek trajan – kao pisac za djecu, Kušan je svoju poziciju pravog  klasika dodatno osigurao ozbiljnom literaturom. Bez romana za djecu ne bi bio obožavani Kušan, a bez romana za odrasle ne bi bio klasik. Bez Medvedgradskih golubova roman Toranj ne bi i dalje ostao Toranj i ne bi se nudio novim čitanjima.   Tako bismo mogli unedogled, igrati se rečenicama provociranima dvojbom što bi bilo kad bi bilo ono što bilo nije. Uz njih bismo sporije starjeli. Ostajali bismo pravi Kušanovi čitatelji koji se zbunjuju pred jednostavnim književno-teorijskim pitanjem Tko je to klasik i koji neprestano osjećaju potrebu stare tekstove adaptirati projektima novih. Ugrađujući u njih katkada sumnju, a katkada strah.

10+