Tramvajska karta

Još ima živih svjedoka koji se sjećaju vremena kad su na Trgu i na Frankopanskoj visjele plave ploče s bijelim slovima na kojima je pisalo tramway, a ne tramvaj. Dapače, imamo o toj pojavi i književno svjedočanstvo: Pero Kvesić napisao je davno odličnu priču pod naslovom Tramway-story, gdje se poigrao upravo tim čudnim načinom pisanja. Doduše, takve su ploče bile zaostatak iz nekih još starijih vremena, ali su ipak imale svoj smisao: one su upozoravale kako tramvaj nije tek obično prijevozno sredstvo – treska, kako ga je zvala zagrebačka mladež – nego da je on nešto što je k nama došlo iz velikog svijeta, što je znak razvijene civilizacije, pa da se u skladu s tim treba i ponašati.

I doista, tada je u tramvajskom prometu bilo više pravila nego sada i ta su se pravila shvaćala ozbiljnije. Recimo, ulazilo se u vozilo isključivo na stražnja vrata, a izlazilo isključivo na prednja. To je bilo tako zbog toga što je kod stražnjih vrata sjedio kondukter, a svaki se legalni putnik morao suočiti s njim.

            Kondukter je imao kao neku malu katedru odmah desno od stražnjih vrata: bio je od putnika odvojen pultom na povišenom podiju, a na tom pultu nalazila se polukružna udubina za sitni novac koji je kondukter prikupljao od putnika i trpao ga u osobitu torbu koja mu je visjela preko ramena. Kod njega se karta mogla ili kupiti, ili pokazati.

            Bilo je, naime, nekoliko vrsta karata. Ponajprije, bila je to ona koju je putnik kupovao u vozilu, a kondukter ju je otkidao s osobitog bloka koji je bio pričvršćen na limeni okvir. Ta je karta bila jednokratna, s tim što je putnik morao glasno najaviti ako je želio tzv. prijelaz. Prijelaz je značio da putnik – za istu cijenu – smije presjesti s jednoga tramvaja na drugi – recimo, sa četvorke na dvicu – pod uvjetom da to učini u roku od dva sata i pod uvjetom da se ukrca u tramvaj koji se kreće u istome smjeru kao i prethodni. Zato je na kartama bila otisnuta shema tramvajskih linija, i kondukter bi vam tintanom olovkom (koja je na vrhu imala mali gumeni pečat) označio gdje ste se ukrcali i kad ste to učinili. Osim toga, postojale su razne povlaštene karte: studentske, đačke i umirovljeničke, koje su se prodavale u blokovima od po pedeset komada (poslovnica je bila u Marićevu prolazu). Onda, bio je tu tzv. radnički blok, sličan kao đački, samo skuplji i bez fotografije korisnika, a napokon i tzv. pokaz, plastificirana pločica s natpisom, koju je bilo dovoljno predočiti kondukteru, a broj vožnji bio je neograničen. 

            Kondukter je imao uniformu i kapu sa znakom ZET-a i bio je u tramvaju nekakva vlast. Ne samo da je zvonom davao vozaču znak kad je ukrcaj završen pa se može krenuti, nego je i pravio reda: tražio je da se sredina pomakne naprijed, zahtijevao da mlađi ustupe mjesto starijima, a za vrijeme najvećih gužvi ustao bi sa svoga stolca i sipao dosjetke, da malo olakša putnicima muku. Kondukteri su s vremenom postajali vozači, a kako su kondukterski posao obavljale i žene, tako su se onda pojavile i vozačice.

            Ipak, kondukterova moć nije se pružala jako daleko. Istina jest da je on otvarao i zatvarao stražnja vrata uz pomoć osobite poluge, ali već na prednja vrata prikolice u kojoj je sjedio nije imao nikakva utjecaja. Jer, tada nije bilo hidraulike i prednja vrata otvarala su se snagom mišića, a to su putnici radili kad god bi im se svidjelo. Dapače, upravo je prikolica bila zgodna kad je trebalo skratiti put: ušli biste, recimo, na Trgu u četrnaesticu, a kad bi ona počela skretati u Frankopansku, vi biste lijepo iskočili kroz ona prednja vrata i produžili dalje Ilicom. Osobno sam vidio i žene u visokim petama kako to rade.

            A to me dovodi do još jednoga fenomena koji je danas posve nepoznat, a to je vješanje na tramvaj. U svojem bezazlenijem obliku sastojalo se u tome da putnik uskače u tramvaj koji je već krenuo, i to obično kroz ona prednja vrata, kod kojih nema konduktera. U malo žešćoj i opasnijoj varijanti, bila je to tzv. vožnja na pulferu.

            Tramvaji su, naime, u to doba imali po sebi cijeli niz nekakvih kvaka i dodataka, pa ste tako mogli vidjeti trinaesticu kojoj je s prednje strane obješen grobljanski vijenac: tko nije imao iskustva, čudio bi se što je to, a radilo se naprosto o tome da je neki putnik išao na pogreb, pa bi vijenac objesio na za to predviđenu kuku. E, isto su tako postojali i ti pulferi, to jest izbočine na stražnjoj strani tramvajske prikolice. Bile su prilično uske, i još k tome nagnute, ali to dripcima svejedno nije smetalo da se na njih popnu i da, držeći se grčevito rukama za okvir stražnjeg prozora, balansiraju do sljedeće stanice, gdje će skočiti na tlo i malo se odmoriti, a onda produžiti dalje. A bilo je i takvih koji su se vozili na spoju između prvih kola i prikolice, što bi osobito opasno bilo na zaokretima, i ne jednom se dogodilo da je takav lakomisleni balavac završio pod kotačima.

            A sve se to radilo među ostalim i zato što je cijena tramvajske karte za ponekoga bila ozbiljna stavka: za te novce mogli ste kupiti nekoliko cigareta, ili trećinu kino-ulaznice, a to nije bilo mala stvar. Ali, možda to i nije bio glavni razlog što su se oni momci vješali na tramvaj: važniji je bio status toga vozila i njegova uloga u našem životu. Tramvaj je bio znak da živimo u velegradu, da smo građani svijeta, pa je bilo logično i da baš on bude mjesto gdje čovjek provjerava vlastitu hrabrost i izlaže se opasnosti da izgubi glavu.

            A po tome se vidi koliko su se stvari do danas promijenile: u tramvaju više nema ničega uzbudljivog, a vožnja nije pustolovina, nego je prije dosada u čistom obliku. Sve je sad automatizirano, nema više konduktera, vozač je zatvoren u svojoj kućici, a obavijesti vam daje displej i metalni glas iz zvučnika. Čak je i naplata karata elektronska, a same karte izgledaju posve sivo, bezlično i nisu ni sjena onim nekadašnjima. 

            Upravo u ono isto doba gad je još ponegdje pisalo tramway, pričalo se za jednoga našeg pjesnika kako nastoji dokumentirati svaku sitnicu u svome životu, pa da tako čuva i tramvajske karte, i još na poleđini zapiše kada se i kamo vozio. Tada smo se tome smijali, a danas pomišljamo da je prava šteta što nismo isto postupali i sami.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)