Tko je, i zašto čiji…

Odnedavno sve češće prelazim granični prijelaz na Savi. Nakon carine usporavam vožnju. Želim provjeriti jesu li oblaci gušći nego što su bili nekoliko mjeseci prije. Do konačnog odredišta  često se zaustavljam. Broj popijenih kava svakim je putovanjem sve brojniji. Dok pospanim konobaricama plaćam preslatku tekućinu obogaćenu gustim socem, redovito mi se na zidovima, nijansiranim sivilom sagorjela duhana, ispisuje isto pitanje: „Čija sam“? Trošne ceste daruju pažljivu promatraču rijetke slike. Vozila u pretjecanjima i mimoilaženjima podsjećaju na nataložene povijesne slojeve svojih prometnica. U kasno proljeće djeca crvenkastih lica uz cestu prodaju šumske jagode. 

„Ti si iz Zagreba?“, upitalo me njih Troje, i prije nego što sam izašla iz auta. Nije ih zanimao ni model vozila, ni najviša brzina koju može postići. Sagnuli su do registracije. Nijemo su buljili u dva slova; Z i G. Djevojčica je kažiprstom prelazila preko njih. Ne znam je li skidala komadiće blata, ili je milovala naznaku grada. „Jesam, iz Zagreba“, odgovorila sam i nastavila: „Hoćete mi prodati jedan kilogram?“

„Bilo bi bolje da kupiš kad se vraćaš, da ostanu svježe. Ovak će ti potrunt do Zagreba“, savjetovao je Viši.

„Kupit ću i sad,  i u povratku.“ 

„More, al sigurno ćeš kupt i onda?“, bili su uporni.

„Hoću. Bit ćete ovdje u nedjelju?“, izrecitirala sam ritmom brojalice naučene u gradu prema kojem sam vozila.

„Nismo mislli, al hoćmo, da odu u Zagreb.“

Dok sam novčanicu spuštala na dlan Višeg, on je ponavljao: “I stvarno je žena iz Zagreba, iz Zagreba.“

Zatvaranje automobilskih vrata popratio je djevojčičin dovik: „Jel  tam ona velka žuta zgrada u kojoj žive glumci s telvizije.“

Kroz polutvoren prozor odgovorila sam joj: „Da, kazalište, je, je “.

Potom sam krenula.

Rečenicu „A zašto nije kupla plavu limuzinu, ko Zagreb?“, čula sam desetak kilometara poslije.

Nije me zanimalo kako je do mene stigla. U nastavku vožnje razmišljala sam o tome da sam sada prvi put rekla kako sam iz Zagreba i pitala se jesu li djeca u mom odgovoru zamijetila neodlučnost. Ili su se samo divili činjenici da nekomu može biti darovano živjeti u gradu njihove čežnje? 

Nakon dva dana stajali su na istom mjestu, u istoj odjeći, unatoč tome što je temperatura bila puno niža. Prelazila sam cestu dok je Viši doviknuo: „A jesl i rođena u Zagrebu?“

Zastala sam na pola prometnice i počela dvojiti hoću li nastaviti, ili se vratiti do automobila. Kamion koji je nailazio sa sjevera  nagovorio me da potrčim tamo kamo sam pošla. Zaledila sam se pred njih Troje i pokajnički im priznala: „Ne, rođena sam u vašoj zemlji, ali živim u Zagrebu.“

 „Pih, znao sam“, prokomentirao je Viši.

 „Na ti jagde“, rekao je Niži.

„A volš ga ipak, iak se nisi rodla u njem? “, nelagodu je pokušavala ublažiti Djevojčica.

 „Da“, rekla sam gledajući je ravno u velike smeđe oči. Bile su tužne i uplašene i sličile su na oči moje kćeri u trenutku  kada se u bajku uvlači zao junak.

„Nije to isto, džaba ti sve“, nije popuštao Viši. Htjela sam ih pitati za imena, za  adrese, ali sve mi se osim pozdrava učinilo preblagim melemom za ublažavanje njihova razočaranja.

Nakon desetak kilometara ponovno sam čula glas Višeg. „Nikako da čoek upozna nekog prao iz Zagreba.“ Osjećala sam da ih u istim sekundama Djevojčica pokušava utješiti. „Ali dječki, žena ima curcu koja je rođena baš u Zagrebu“, izgovarala je polagano.     

Oči moje kćeri, što su ispunjavali svaki milimetar našeg trešnjevačkoga stana,  dočekale su me sretne. Mališane s ceste iste sam večeri pretvorila u priču za laku noć. Novcima dobivenim od prodaje najslađih jagoda na svijetu otputovali su, na čarobnom tepihu, u grad o kojem su sanjali u svojim posteljama. S lakoćom su se probijali kroz guste magle.  Poslije rečenice: „A u Zagrebu su  njih Troje živjeli sretno do kraja života“, nisam mogla usnuti. Noć se, u moje ime, bezuspješno pokušavala izboriti za spokoj. Odlučila sam pregledati fotografije snimljene prije pet godina. Na njima se ponavlja moje zadovoljno lice i zgrada rodilišta. Lice tek rođene djevojčice u sjeni je procvjetale trešnje. Među tematski iste fotografije ubacila se i jedna snimljena za osobnu iskaznicu puno godina prije; u drugom gradu.

I negdje pred svitanje pitanja su se počela nizati: „Volim li doista Zagreb?“; „Znam li biti njegovom kao što bi to znao Viši?“; „Može li se Zagreb pretvoriti u mudrog muškarca koji će razumjeti ljubav što sam je prije susreta s njim nepovratno darovala drugima; drskom bosanskom dječaku iz djetinjstva i smirenom slavonskom momku iz vremena prve ženskosti?“; „Je li dovoljno strpljiv u čekanju dana kada ću stati na njegov trg i reći mu: „Oprosti,  dugo mi je trebalo.Ostat ću uz tebe.“?

Ne znam tko mi je u zoru počeo odgovarati u njegovo ime. Čula sam jasno: „Priznajem, ni ja tebe nisam razumio kad si useljavala k meni. Posljednjih se godinama širi  moje srce. Ne žele to vidjeti oni rođeni u meni. Boje se za moju dušu, strahuju da ću je izgubiti. A oni, poput tebe, predugo propituju imam li uopće srce. Dušu i ne traže. Očajavaju za dušama gradova koje su napustili“.  Tada sam usnula.

Na tramvajskim tračnicama, nekoliko metara ispred Remize, ljubila sam ZG. Milovala sam njegovo ime kao što je Djevojčica crvenih obraza milovala ona dva slova na registracijskoj oznaci.  U mom dahu on je prepoznavao  miris rijeke uz koju su djeca prodavala jagode i okus fiša pripravljenog u dvorištu poplavljenom dravskom vodom.

I priznavao: „U stvaranju poznanstava možda sam oprezan, činim se i ravnodušnim. Samo znaj, lijepe su mi i tvoje fotografije s osobnih karata što si ih namijenila drugima.“ Uzvratio mi je poljubac. Držeći se za ruku ušli smo u  tramvaj. ZG je sjeo na mjesto vozača. Poveo me u otkrivanje sebe. Vozio je pažljivo i šutio. Naslućivala sam da promatra oblake. Zaustavio se u blizini moje prve zagrebačke adrese.

„Sve znam – rekao mi je – unajmljeni stan, dogovoren telefonom, te tisuću devetsto devedeset i prve, nalazio se na broju šest, ovdje u Travanjskoj. Poznato. Trebala si to reći Višem, Nižem i Djevojčici.“ Probudio me njegov drugi poljubac.

Ono što je ZG izgovorio, bilo je točno. Prva naša zajednička adresa predstavljala je  dan i mjesec moga rođenja. Uistinu, prava priča za njih Troje. Magle, koje noću čuvaju njihove snove, spominju im i usud, i mogućnost novog rođenja. One  znaju odgovoriti čak i na pitanje „Tko je, i zašto čiji“.

Zvono Crkve sv. Josipa podsjećalo je da se približilo vrijeme u kojem bi žena iz Zagreba trebala krenuti u razbuđivanje petogodišnje Zagrepčanke.

 „Curce rođene, baš u Zagrebu“, dodao bi sada Viši, pocrvenjevši od nade.