TATA JE TOLIKO UZBUĐEN, DA POSTAJE NEPRISTOJAN, ILI: PETAK

Neda je danas zamalo dobila slom živaca. A kako i ne bi. Čim sam ujutro otvorio oči, dohvatio sam mobitel i otišao na ikonicu galerija. Samo da još jedanput vidim fotografiju koju mi je Leon posao s Tijata.

Povećavao sam pojedine dijelove crteža; noge, konopce padobrana, ruke. I svaki čas ispuštao Juuuhu. Još sam jučer naslutio da se radi o čudesnom otkriću. Na kamenu skrivenom ispod Leonova kreveta bio je crtež Homo volansa, iz  tisuću pet stotina pedeset i osme. Znači da ga je Faust nacrtao kad je imao sedam godina. Sad bi moja žena to znala poetski razraditi. Dječak je ljeta provodio kod rođaka na Prviću. E, kako bi tek tu činjenicu iz Vrančićeve biografije ona iskoristila.  Usporedila bi njegovo djetinjstvo s Leonovim. Istaknula bi da je kreativnost rezultat slobodnog kretanja. Dotaknula bi ona tu i današnje školske programe koji djecu pretvaraju u strojeve za reproduciranje udžbeničkih rečenica. Fausta bi s prvićkim rođacima poslala na Tijat. I potom bi dala mašti na volju. Krenula bi u detaljno opisivanje plovila. Kad bi nanizala petnaest pridjeva – a da pri tome ipak ne kaže koliko brodica ima metara – nastavila bi govoriti o muškarcima koji na otočiću obrađuju maslinik, imaju žuljevite ruke i tamnu kožu uništenu suncem. Dječaka bi udubila u njegove misli. Kamen bi možda u cijeloj priči ostao i nevažan da godina na njemu nije ispisana rimskim brojkama i da nije potpisan Faustus.

Nakon doručka otišli smo se prošetati do Šepurina. Znali smo da je Leon  u to vrijeme na radionici i da završava svoju priču. Nismo željeli da nas vidi. Uostalom, obećao sam mu da se nećemo pojavljivati sve do sutrašnje priredbe. Dječak je u osjetljivim godinama i stvarno mu ne treba da ga još prozovu maminom mazom. Kad se sutra naslikamo, nitko to baš neće registrirati. Prat će ih trema pred nastup. Ako nas netko od klinaca nešto i upita, primjerice zašto smo došli po Leona, možemo jednostavno reći da ostajemo još nekoliko dana na Prviću, ili da ja imam seminar u Šibeniku. Ionako ovih dana vježbamo disciplinu migoljenje istini. Samo da ne zaboravimo tko je komu što rekao. 

Negdje nakon pedesetak metara od samostana, ponovno sam uzeo mobitel. Želio sam   provjeriti kako izgleda padobran. U štogod bi pogledao, pred oči bi mi iskakao crtež.   Osjetio sam kako me je Neda prostrijelila pogledom, a zatim se okrenula prema moru. Šutjeli smo. Ona je i inače bila stručnjak za naglo prekidanje komunikacije. Rijetko se upušta u prepirke. Kad joj se nešto ne svidi, zanijemi dok je ne prođe. Odgovara samo mojoj staroj. To sam razumio. Stara sve mora istjerati na čistac. I ne pušta dok ne dobije odgovor. Ne podnosi – kako ona kaže – tihu misu. Ako ikada sazna da je Leon boravio na Prviću, neće mi ostati ništa drugo nego da u tihoj molitvi proveden ostatak svog života. I to bez majčina oprosta. 

Sjeli smo u prvi kafić. Samo je jedan stol bio prazan. Mnoštvo mladih ljudi nadjačavalo se u dozivanju imena. Frane, Petrice, Tonkice, pazite; Ne idi tamo; Joso vrati se; Roko ne ljuljaj se tako jako…

Preko puta kafića bilo je dječje igralište. Roditelji su pili kavu i nadzirali djecu. Sve u svemu, prebučno za moje uši. Ništa nisam rekao. Ulijetanje u prvi kafić bio je Nedin prijedlog. Progovorila je nakon što smo odšutjeli dvadesetak minuta hoda. 

– Idemo na još jednu kavu, ona mi je u Luci bila nekako slaba. Bojim se da me ne zaboli glava. To nam stvarno ne bi trebalo – rekla je pomirljivo.

Naručila je duplu s mlijekom, a ja produženu. Ponovno sam uzeo mobitel. Morao sam provjeriti još jedan detalj na fotografiji. Najedanput mi je sinulo da je padobran u obliku kvadrata, a ne pravokutnika. Kako to nisam primijetio prije četvrt sata. U tom je trenutku Neda pocrvenjela. Pukla je kao zreli šipak.

– Što je to jutros toliko zanimljivo na tvom mobitelu, neprestano buljiš, halo, ja sam ovdje, vidiš me, halo, Neda zove Ivana, jedan dva tri – istresla je.

Iako je bila ljuta, kontrolirala je visinu glasa. Profesionalna uvježbanost. Mitraljeska paljba nalik onoj ratnoj. Istina, prigušena, ali ujednačenog ritma. Bez ijedne stanke. Ukratko, majka moga sina mislila je da se dopisujem s nekim, točnije nekom. Spetljao sam se. Nisam želio odati tajnu, pa sam rekao da provjeravam je li se ono naš.. moj sin…zlato mamino… Leon javio. Nisam je uvjerio. Prevrtala je očima. Onda sam se dosjetio. Bilo je najpametnije započeti razgovor o djeci koja se bez roditeljskog nadzora penju na tobogan. Skretanje teme u omiljeno Nedino područje moralo je uroditi plodom. Čim je spomenula socijalnu službu i pravilnik svoje udruge, znao sam da je uspjelo. Nagađanje o razlozima moga buljenja u mobitel postalo je stvar nedavne prošlosti.

Kavicu smo ispijali polako. Mlada konobarica donijela nam je i novine. Prelistali smo ih u nekoliko minuta. Nismo željeli kvariti lijep dan izvještajima o popularnosti vladajućih i oporbenih političara.

Gosti kafića polako su počeli ustajati i odlaziti. Dizali su klince iz pješčanika, pružali ruke prema toboganu, skidali mališane s ljestava, mamili ih sladoledom i čokoladama. Djeca su  tražila još samo malo i obećavala sad će. Nakon što su to dovoljno puta ponovili, roditelji su počeli gubiti strpljenje. Posegnuli su za rezervnom taktikom. Prijetili su kaznama.

– Ništa od kupanja – ponavljali su uglas. Učinkovitost takvog pristupa bila je stopostotna. Igralište se ispraznilo brzinom munje. Vidio sam olakšanje i na Nedinu licu. Nije, začudo,  komentirala roditeljsku ucjenu. Sasvim neočekivanu za nju.

U kafić su počeli ulaziti nešto starije žene i muškarci. Izgledalo je kao da na otočiću postoji neki prešutni dogovor. Ujutro kafić prvo posjećuju roditelji s malom djecom. Kad se klinci pošteno umore, mame i tate ih odvode kućama na spavanje. Kad se malci probude, ručak je već na stolu. Stariji svoj objed skuhaju ujutro i potom, kroz hladovinu, došetaju na kavu.

Neda i ja smo se upravo ustajali kad su na terasu kročile dvije, meni poznate, osobe; gospođa Evica i gospodin Stipa. Želio sam u tom trenutku postati nevidljivi Ivan. Rekao sam brzo Nedi da sjednemo još malo, da bih ja popio mineralnu. Uzeo sam novine, raširio ih i između dvaju listova ugurao facu. Moja žena gledala me začuđeno. Sjela je i ona te pozvala konobaricu

– Molim vas! – viknula je.

Djevojka je odmah došla. Neda je naručila dvije hladne mineralne vode. U tom je trenutku zazvonio Nedin mobitel. Zvao je Leon. Kao da mu je netko šapnuo: Zovi, sad je pravi trenutak.

– Bravo sine, zlato mamino, bravo, zlato mamino, talentirano – cvrkutala je Neda.

Nakratko sam provirio iza novina. U kutu, dijagonalno od nas, sjedili su Evica i Stipa.  Evica je buljila prema našem stolu i hladila se lepezom. Preznojio sam se poput balavca. Znao sam da Evica i Stipa neće prvi doći do nas. Red je red. Mi smo ipak mlađi i trebali bismo prići k njima. Međutim, okrenuo sam se licem prema zidu, spustio novine, dočekao mineralnu vodu i konobaricu, najtiše što sam mogao, zamolio da odmah platimo. Iskapio sam vodu i rekao Nedi: Idemo, nije mi dobro.

– O, tako naglo – malo se kao začudila.

Prvo sam pomislio da se uplašila, ali kad je počela oklijevati, shvatio sam da se razljutila. Pocrvenjela je. Kao i obično. 

– Samo da popijem svoju, ne mogu tako na eks kao ti. Imaj malo strpljenja za ljude oko sebe – njezine su riječi zvučale i kao naredba i kao prigovor.  

Nisam, priznajem, imao razumijevanja za njezina izvolijevanja.

– Ne, ne idemo isti čas. Ajmo, objasnit ću ti – uzvratio sam odlučno.

– Znači nije ti loše, e dobro je – prokomentirala je. 

Nije bilo teško ne primijetiti olakšanje u njezinu glasu. Priznajem, godilo mi je to. Ili sam samo vidio ono što sam želio.   

Čim smo napustili kafić, upitao sam je li prepoznala gospodina i gospođu koji su upravo bili došli. Mirno je odgovorila da nije čak nikoga ni vidjela.

– E, pa to su ti mamini prijatelji iz Osijeka. Ona Evica kod koje je bakuta bila za vrijeme rata – krenuo sam strpljivo.

– I? – nastavila je u mirnom tonu. Kao da čita književnu kritiku o poeziji Dobriše Cesarića.

– Kako i, kako i? Ona nas je, siguran sam, skužila i očekivala je da joj se javimo. I? Nazvat će isti čas u Vukovar – ljutnju nisam ni namjeravao sakriti.

– I?- Neda je uvježbavala sastavni veznik.

– Pa zamisli staru kad čuje, a nismo joj rekli! – počeo sam galamiti.

– I? – ponovila je isto.

Zašutio sam. Zato je ona nastavila: Dobri se sin boji da će ga mama uhvatiti u laži.

– Da, upravo to. Mama će me uhvatiti u laži. Iznevjerit ću njezino povjerenje. Nikad joj   nisam lagao – želio sam biti što jasniji.

– A ne pitaš kako je Leon? – Sad je ona mijenjala temu.

– Kako je Leon?-  upitao sam doista zainteresirano.

– Dobro je – odgovorila mi je drsko. I dodala: Ako ne laže na svog ćaću.

Bio sam gotovo siguran da će Neda ponovno zašutjeti, ali ona je, na moje iznenađenje, nastavila vrlo smirenim glasom.Vraćali smo se prema Prvić Luci i hodali sve brže.

– Napisao je, prema mišljenju Sanje Pilić, najbolju priču. Vjerojatno će je sutra čitati. Samo kad bi je prije toga mogao pročitati preda mnom da mu provjerim naglaske. Ta djeca danas griješe u svakoj drugoj riječi.

Cvjetala je.

– Baš kao i radijski i televizijski novinari – dodao sam. Priznajem, nepotrebno.

– Ne budi ciničan – uzvratila je.

– Pardon nisam rekao spikeri – spremno sam uzvratio. I nastavio: A Sanja Pilić, to je ona najčitanija književnica. Vidio sam ovih dana u novinama.

– Da, dragi moj, upravo ona. Vidi,vidi, ti ne preskačeš stranice kulture, svašta ću ja još o tebi saznati. Vrijedilo je uzeti slobodne dane i doći na Prvić – pogledala me i nasmiješila se.

Nisam baš razumio što time doista želi reći. Nisam se ni udubljivao. Imao sam većih problema. Što ćemo Leon i ja s kamenom i što ću ja sa starom. Postojala je ipak mala vjerojatnost da nas Evica i Stipa nisu prepoznali. Mučilo me kako to saznati.

Do apartmana smo stigli brzinom glisera. Nadam se da nas ekipa iz samostana nije primijetila.

Cijelo sam popodne razmišljao o staroj. Vidio sam je kako izlazi na balkon, gleda u Dunav i ponavlja: Zar sam ja to zaslužila? Čuo sam je kako spominje pokojnog starog i pita ga na koga mu je sin nalik. Nitko u familiji nije lagao, uvjerava ga, a onda dodaje Barem,  s moje strane nije. Potom sklapa dlanove i podiže glavu prema nebu.            

Nisam želio ići na kupanje. Neda je otišla sama. Spustila se na plažu ispod apartmana. Nije se ljutila premda joj moja odluka da ostanem zatvoren u klimatiziranom prostoru nije bila simpatična.

Nisam mogao zadrijemati.

Pogledao sam kroz prozor. Neda je plivala prema bovama. Tada sam odlučio. Nazvao sam staru. Uostalom, imam četrdeset i sedam godina i ne smijem se bojati. Nije obaviještena, pa što onda. Telefon je zazvonio samo jedanput i slušalica je već bila podignuta. Nisam uspio ni izgovoriti: Ja sam mama, ni pozdraviti je s Bok, ili Zdravo, nisam stigao ni upitati Kako si, bakuta, a s druge strane započela je kiša optužbi: Jesi li ti, Ivane, pri sebi, stari konj, a laže svojoj majci. Zar meni Evica mora reći da ste na Prviću. Sveta krunice. I još se praviš da moje prijatelje ne prepoznaješ? Sramota. Što bi ti pokojni ćaća rekao. Zar sam ja tebe tako odgojila. Jadno dijete s vama. Trebalo bi njega baki dovesti na odgoj.

Šutio sam, a ona se nije zaustavljala. Slutio sam da se napad stišava u trenutku kad je upitala je li i Leon s nama na tom otočiću.

– Kako to misliš, uzvratio sam, a gdje bi bio? – odgovorio sam joj.

– Samo pitam, ne zna čovjek što još od vas može doživjeti. Možda da ga, umjesto baki, pošaljete u neki međunarodni kamp za savladavanje borilačkih vještina. Sveta krunice. Da se može obraniti od krivih pogleda na zagrebačkim ulicama.

– Mama, daj, sad si pretjerala. Ovdje je s nama, a ja sam na seminaru o Faustu Vrančiću – dosjetio sam se u sekundi.

-Stvarno? To mi je drago čuti – odgovorila je – Evica kaže da je Prvić lijep i siguran otok. Toliko me puta zvala da dođem k njima, a ja samo Vukovar pa Vukovar. A kako bih i došla do tamo? – uzdahnula je.

– Otići ću, mama, sutra do Šepurina, sigurno će njih dvoje ponovno doći na kavu pa ću se ispričati, ne brini – ponašao sam se kao balavac koji nije pozdravio prvu susjedu na stubištu.

– A vi ste u Luci? – upitala je.

Začudilo me kako mama zna da su na otoku dva mjesta.

– Da, Memorijalni centar je u Prvić Luci – odgovorio sam.

– Ne moraš je onda tražiti. Idite svi troje sutra na priredbu u samostan. Doći će i Evica i Stipa. Svidjet će se Nedi. Tamo je neka škola za pisanje. Polaznici će čitati priče koje su napisali na tim vježbama. Ti i mali ćete se dosađivati, znam. Vas sastavci ne zanimaju. Pozdravi mi Evicu. I poljubi mog unuka.

– Hoću, mama – knedla mi je zapela u grlu čim je stara spomenula priredbu.

– Idem sad gledati vijesti, ajde, bok, i ne laži više – spustila je slušalicu.

Nije čekala da je pozdravim.

Neda je tom trenutku otvorila vrata.  

– Znaš, baš sam nešto mislila, mogu se kod Evice raspitati o onoj ženi što je, o joj, tko zna što namjeravala s Leonom? – izgovorila je prije nego što je cijelim tijelom ušla u apartman.

Preznojio sam se. Novi problem.

– Ma, pusti to. Došli smo, ovdje smo. Sve je pod kontrolom – pokušao sam je odgovoriti u startu.

Morao sam. Obećao sam Leonu da ću spriječiti majku u svakom detektivskom pokušaju. Vjerovao sam mu sve što mi  je o tim ljudima rekao.

Ipak sam se morao uključiti u razgovor.

– Znaš li uopće kako se ti ljudi zovu, ta žena? – postavio sam pravo pitanje.

– Joj, ne znam. Profesorica mi je dala broj, a ja nisam pitala ni za prezime. Ništa lakše, nazvat ću profesoricu. Baš sam i ja… – nije dovršila s tim kakva je ona, ali je ipak ponovila: Nazvat ću profesoricu, barem je to lako.

– Ne, nemoj, molim te, ne – uzviknuo sam nekontrolirano.

Neda se s pravom zagledala u mene. Ništa nije rekla. Vidio sam joj po očima da se pita za kakvog se to divljaka udala. Nisam imao izbora. Morao sam joj priznati da sam dao obećanje Leonu. Zašutjela je i otišla u kupaonicu.

Vratila se s ručnikom na glavi i sjela do mene.   

– Trebao si plivati. Plivanje umanjuje stres. I Leon je bio na kupanju, zlato mamino. Čula sam kako ga dozivaju. Dobro se uklopio. A što si ti radio? – upitala me doista smireno. Možda je zamislila da je ušla u studio, a možda je progutala i neku od svojih tabletica.

– Nazvao sam staru i priznao joj da smo na Prviću. Eto, sad mi je lakše. I ono su stvarno bili Evica i Stipa. Odmah su nas prijavili staroj.

– Stvarno? Eto, sigurno ti je pao kamen sa srca – bilo je sve što je rekla.

Navečer kasno nazvao me Leon. U prvi trenutak nisam znao razgovaram li sa starom ili sa sinom. Čim sam se javio, upitao me zašto sam bakuti odao da smo na Prviću. Nisam se želio braniti jer više ni sam nisam znao što uopće smijem reći. Saznao sam da je on nazvao bakutu i da mu je ona rekla kako zna da smo svi troje na otoku i da nas je otkrila njezina prijateljica. I da je njemu bilo neugodno jer već četiri dana laže baki da se dosađuje u Zagrebu.

Te noći sanjao sam da sam dječak. Stajao sam na pozornici u dvorani Radničkog doma i  čitao sastavak o Dunavu. Mama je sjedila u prvom redu i plakala. Sa stropa su visjeli Homo volansi. Padobransko društvo proslavljalo je svoju obljetnicu. Probudio sam se u trenutku kad je jedan muškarac pitao moju staru ima li išta protiv da mi uruče člansku iskaznicu. 

(nastavak slijedi sutra)

[adrotate banner=”1″]