Šuti, gluvo bilo

(nastavak)

Na svoj rođendan, čija je proslava scenaristički razrađana do u sitne detalje, Lovro je najboljeg prijatelja odveo na kat, u svoju sobu, da bi mu pokazao jednu pravu sliku, kako je rekao. Čim su se spustili u slavljenički prostor, ukrašen samo narančastim balonima, Stefano me isti čas upitao: „Stvarno vi, teta, nemate tamo groblje? Zašto mrtvaci leže u  dvorištu?“

       – Pričat ću vam jedanput o stećcima, ali ne danas, na rođendan. Zamalo da sam rekla:  Kada se vratimo s putovanja. Tek tada mi je bilo jasno zbog čega je Stefano naručen pola sata prije ostalih uzvanika i zbog čega njegov dolazak nije izdvojen na protokolarni listić pohranjen na kuhinjskom stolu, ispod bilježnice s receptima zabilježenima po sjećanju. Jer, samo su odabrani i posebni imali mogućnost uputiti svoj pogled na fotografiju.

Moja je uloga te večeri bila sporedna. Voditelji filmskih svečanosti opisali bi je ipak kao onu bez koje se ne može i na festivalu joj, na nagovor prosudbene komisije, dodijelili nagradu ravnopravnu glavnoj. Pojavljivala sam se u svojevrsnom prologu nazvanom postavljanje scene i u završnoj slici pospremanje rekvizita poslije odlaska gostiju. Na moje pitanje Nije predviđeno ni jedno moje upadanje u predstavu odgovorio je kratko Bolje ne i pri tome brisao desni obraz navučenim rukavom nove pamučne zemno-zelene majice. Činio je to uz smiješak, kao da me želi upozoriti da je prevelik broj poljubaca suvišan čak i u rođendanskom jutru.  – Budi negdje tu, u svojoj sobi, pričaj s Andrinom, savjetovao me, ali nije dodao: Ako te  zatrebam. Da si mi blizu. Tješila sam se da je na to barem pomislio.  Darove ćemo otvarati poslije, skupa, dodao je prije odlaska na tuširanje. O. K., odgovorila sam i spomenula mu novi gel koji je u kupaonici ostavljen na njegovoj polici. Otišla sam u kuhinju da bih pogledala na programsku satnicu. Podigla sam bilježnicu kariranih sjajnih korica. Uručivanje darova bilo je predviđeno nakon prve runde klope, pod rednim brojem dva.

            Andrina i ja sjedile smo u mojoj radnoj sobi i ispijale kavu; gustu i bez mlijeka.  Na stolu, među knjigama i papirima, stajao je pladanj na kojem je bilo nekoliko komada prepečene krompiruše. Svakog trenutka otkrivao se novi detalj na oslobođenoj porculanskoj površini.

            – Baš je kao kod nas, ponavljala je Andrina, i uz svaki zalogaj prelazila dlanom preko vidljivog stomačića. Sliku je pratio tekst sačinjen od samo jedne rečenice Od sutra dijeta.

            – Ne nego, od ponedjeljka, ispravljala sam je i pridruživala se njezinoj akciji čišćenja fine tacne, čijoj bi eleganciji puno bolje pristajale sitne puslice od oraha ukrašene bijelom kuglicom istučenoga sasušenog bjelanjka. Kao što bi razvučenom tijestu filovanom sjeckanim komadićima krumpirima začinjenim lukom, solju i biberom, više odgovarala okrugla limena tepsija  kupljena na godišnjem vašaru u našoj  čaršiji. 

            Pogledavala sam na sat. – Odlučila sam predati mu svoj dar pred svima, priznala sam joj. Glas mi je podsjećao na glas maturantice koja moli za višu ocjenu iz matematike. 

            – A što je to? upitala je ravnim tonom. Kao što bi to učinila profesorica koju samo pet dana dijeli od odlaska u mirovinu i koja ne razumije u čemu je razlika između jake četvorke i mršave petice.

            – Avionska karta za Sarajevo. U aprilu. Pred …

            Nisam uspjela ni izgovoriti do kraja, a Andrina je skočila, pljesnula rukama i zagalamila: Usudiš se ići svojima? Ja ne bih. Na tvom mjestu.

            – Ako su se moji usudili vratiti u naše selo, onda to moram učiniti. I zbog Lovre. Pred Uskrs.  

             – Ali, tko ćete do tamo odvesti, hoće li te roditelji primiti? Nakon svega… Ušutjela je i naglo zaustavila rečenicu koja je pokazivala uzlaznu putanju.

             – Pokušat ću, izgovorila sam neobičnom mirnoćom. U trenutku kad sam joj htjela reći da sam oko puta u kontaktu s gvardijanom  i da on već priprema teren za moj dolazak, otvorila su se vrata sobe. Na njima je stajao Lovro. U uglu desne usnice visio je komadić tijesta i na njemu se njihao krumpirić.

            – Daj, obriši se, slavljeniče, upozorila ga je Andrina. Vidjela sam da  mu njezin, pomalo zapovjedni ton, nije dobro sjeo.

            – Stara, ajd možeš stić. Ako imaš dar za mene. Počinjemo.

            – Samo ti idi, sad ćemo mi, uzvratila sam Lovri.

            – Požuri, odmah poslije prelazimo na gledanje videa. Sve je kako sam htio. Superica.

            Zalupio je vratima jače nego što je to običavao. Slavljenička nervoza, izgovorila sam okrenuvši se Andrini.

            Iako je koverta s kartom stajala u prvoj ladici stola na koji smo nas dvije odložile svoje šalice s kavom, trebalo je proći nekoliko minuta da se dosjetim gdje sam je spremila.

            – Ja ipak ne bih išla dolje, tko zna je li on živ, šapnula mi je na vratima. –    Šuti, gluvo ne bilo. Živ je, zašto ne bi bio živ, ali ne želim o tome, rekla sam još tiše. – I neće praviti problema. Ako uopće čuje da smo došli, iscijedila sam još tiše. Tako tiho da to moja prijateljica i nije mogla čuti.

            Sedam djevojčica i deset dječaka sjedilo je na podu, u polumračnom krugu. Glazba kojom su stvarali svoj ugođaj bila mi je nepoznata. Lovro je stajao u sredini. Čudan običaj. Čestitanje  počinje tek kad se gosti dobro najedu i kad su sigurni da su došli na pravo mjesto.

            – Tko će prvi?, upitao je i pogledao na mene.

            Ne, ja želim biti zadnja. 

            Odmah nakon toga, ustala je crnokosa djevojčica. U desnoj je ruci  držala sasvim malu ružičastu kutijicu. Ola-la-la-la, odjeknulo je našim dnevnim boravkom. Uzvik je ubrzo popraćen prolomnim pljeskom. Sva sreća da nije bila upaljena središnja rasvjeta. Lovrino i djevojčičino lice blještali bi u crvenilu. Kada bi ta curica znala, pomislila sam, što djevojčice naših krajeva čine na današnji dan, ona bi ime moga sina ispisivala na način na koji sam ja ispisivala ime njegova oca. Dvanaest puta iznova, dodajući mu, svake godine, sve više ukrasnih motiva. U to sam bila sigurna. I poželjela sam tu sliku dviju dječjih šaka, jedne u drugoj, zalediti i osigurati im vječnost.

            – Dobro da si mi to dala na kraju, zbunila bi me. Komentirao je Lovro moj dar dok smo, uz Andrininu pomoć, u crne vreće bacali rođendanske tragove.  – I stvarno ćemo ići za Uskrs? Ćutila  sam nevjericu u njegovu pitanju.

            –Kakvo pitanje? odgovorila sam.

            Andrina je bila šutljiva. Samo je prije odlaska na spavanje uspjela ispustiti:  Dobro je da sam mu kupila onu jaknu. Štiti od vjetrova. A znaš kako je kod nas i u četvrtom  vjetrovito. Kada  s Bobovca krene pirit prema nama.

(nastavak sutra)