Šufnudle

Rastužuje me odlazak ljeta. Poželim se sakriti, sjesti u kut radne sobe i čitati štivo u  čiju sam zavodljivost sigurna. U tim danima kuham puno, ali  isključivo ona jela koja me mogu vratiti u vrijeme kad se nisam plašila dugih jeseni i kad nisam postavljala pitanja koliko još kolovoza ima preda mnom.

Jučer sam pripremila šufnudle. Sjećanjem na tetine. Teta mi je uvijek ponavljala kako ih radi po receptu njezine gazdarice iz Šapudla. „Raščišćavajući“ đurđenovačku kuću  naišla sam i na knjigu „Kruh i mast“, čiji  se autor, Pavao Pavličić,  u vrijeme dok je moja teta – pred očima gospođe Kranjc – gulila krumpir, kuhala ga, mijesila, prala ruke umrljane brašnom, možda igrao ispod njezina prozora,  čekajući  da ga  njegova majka Marija, prije odlaska na posao, pozove na njihove šufnudle. Slane, ili slatke (sa šljivovim pekmezom), svejedno je jer:  „… neutralnost šufnudla dopušta da se uz njih zamišlja što god čovjek hoće: moglo se, jedući ih, misliti na kobasice, na odreske, na hrenovke ili čak na grašak i mahune, i šufnudle su sve podnosile i sa svime se slagale. One su možda bile tako fine zato što je njihov glavni začin bila mašta, pa smo ih valjda zato svagda jeli ozbiljno, sa zamišljenim izrazom na licu“.

Tako je bilo i jučer, daleko od Šapudla…

(Pavao Pavličić, „Kruh i mast“, Mozaik-knjiga, Zagreb 2018.)