Stranice polivene kavom

U potrazi za jednim dokumentom, jutros sam naišla na svoj intervju dan ženskom časopisu. Stranice su nemarno istrgnute. I umrljane. Polivene kavom. Vjerojatno sam i tada, kao što sam mislila i prije, a i poslije ću, bila sigurna kako ću u skoro vrijeme odvojiti nekoliko dana i sve te razgovore za novine i časopise, uredno, poštujući kronologiju, složiti u fascikle. Još to nisam učinila. Razgovor je iz prosinca 2002. Mlada novinarka, uvodno, konstatira da sam medijima zanimljiva. Pita mene zbog čega je to tako, a ja joj uzvraćam njezinim pitanjem. Danas bih bila vještija u odgovoru. Svjesna sam da u svojoj biografiji imam sve što bi biografija jedne „obične“ žene podrazumijevala. No, njezini najvažniji trenuci nisu bili isprogramirani u skladu s pravilnikom urednog građanskog života. Kad sam s četrdeset i tri godine rodila Magdalenu, novinari su bili zainteresirana za priču o ženi koja je iza sebe imala brak u kojemu nije bilo djece.

A i godine u kojima sam postala majka, bile su daleko od prosjeka. Odgovarala sam na medijske pozive. Znala sam da će mnoge žene moje rečenice čitati ili kao utjehu, ili kao nadu. Zbog svih njih koje su po tri, pet, dvanaest puta“ išle na epruvete“, koje su očajno, a svjedočila sam tomu, znale govoriti ‘Joj ako sad ne rodim dijete, moj život je promašen’, osjećala sam da sam dužna progovoriti o svom iskustvu. Danas griješe kad me u razgovoru pitaju kako me nije bilo strah razotkriti se. Ma, ja sam se razotkrila 10%. Sve one svoje duboke traume, prešutjela sam. Zadržala sam ih za sebe. I činila sam to više zbog toga da zaštitim druge, a ne sebe. U vrijeme fb, govoriti o pretjeranom razotkrivanju nije isto kao govoriti o istoj temi prije tri ili četiri desetljeća. Vrlo često su mi se preklapali životni događaji s trenucima objavljivanja knjiga. Primjerice, 2005. godine, petnaest dana nakon što je umro otac moje kćeri, objavila sam knjigu „Laura nije samo anegdota.“ Novinari su pošli od novog naslova kao povoda razgovoru, ali središnja točka bila je priča o smrti čovjeka koji je otišao prerano, sa svojim neizgovorenim pričama. Nekako si umišljam da bi on jednoga dana našoj Magdici rekao: „Znaš, lijepa si kao što je bila lijepa tvoja majka kad sam je upoznao.“

No, jako dobro razumijem polazište novinara. Nije nezanimljiva priča o ženi koja godinama želi dijete, potom ga “dobije“ s čovjekom koji u njen život ulazi nenadano, bljeskovito poput meteora, i tri godine nakon što je djevojčica rođena, taj muškarac umire…No, uz to je trebalo – spomenula sam – još i ono što se predstavljalo važnijim, profesionalno pokriće. Ta je žena objavila i novu knjigu. Ili drugi primjer. Manje bolan. Dvije godine nakon razvoda, dakle 2000. objavila sam roman „Bilješka o piscu.“ Pitanje tko je tko u knjizi, nije moglo izostati. Zanimalo je to čak i književne kritičare. Dakle, redovito je bilo nešto iz privatnog života što se sasvim neplanirano poklopilo s trenutkom objavljivanja knjige. Svoju prošlost ne želim zaboraviti, pohranjujem je u stanice svoje kože u formi priče. I na sam život gledam kao na priču. Da biste razumjeli 55. stranicu romana, morate pročitati prethodnih pedeset i četiri, i morate čitati dalje da biste saznali što će se na kraju zbiti. Poprilično me nervira kad mi savjetuju: ‘Misli samo na danas’, ‘Gledaj samo prema naprijed.’. Kako možete gledati samo prema naprijed?! Kada velike zvijezde daju intervjue, zataje po 15 godina svoga života. I kažu još da za njih te godine ne postoje. U inat bivšoj, udvaraju se novoj ženi svog života i brišu dio svoje biografije, možda jednu četvrtinu, možda šestinu, tko će znati. S novom kreću od nulte godine. Mogu donekle razumjeti. Nova im se ljubav čini punijom, najvećom, ali što je s djecom, stanovima, rođacima koje smo zajedno pokopali? Sve je to dovelo do trenutka u kojem smo nekog novog upoznali. Da nije bilo toliko i toliko godina mog života s jednim, baš tim muškarcem, ne bih došla u Zagreb, ne bih radila to što radim, ne bih u Zagrebu upoznala drugog čovjeka, ne bih rodila dijete… Sve je to lanac u koji smo upleteni svojim rođenjem. Mislimo, tješimo se da možemo krenuti iz početka. Ne možemo! Naša tijela upisuju bolesti naših obitelji, njihovu boju očiju, ljubavi prema glazbi, tkanju, čitanju romana…Pomišljam čak i da je sam jezik pitanje genetike jer moja kći izgovara rečenice svoga pokojnog oca, rečenice koje nije čula, a da ih je i čula nije ih mogla upamtiti jer je oca posljednji put vidjela kad je imala samo dvije i po godine. Nekako mi se čini da u trenutku rođenja svi dobijemo bojanke s linijama svoje životne priče. Ponuđene su nam i bojice. Hoćemo li mi tu bojanku obojiti svjetlije ili tamnije, hoće li naša životna grafomotorika biti spretnija pa nećemo prelaziti preko crte, ili ćemo crte čak i namjerno zanemariti, hoće li oni koji sude o našim životima znati prepoznati boje koje smo upotrijebili, pitanja su vrijedna razgovora s nekim s kim vrijedi popiti kavu.  Jer, i nju ne treba sa svakim piti. Treba je piti s onima koji će razumjeti zbog čega su stranice moga intervjua polivene tim čarobnim napitkom.