Što je moja krivnja?

Odrasla sam u provinciji, a provincija je čitala Zagorku.

Kao i mnogi drugi – u vrijeme literarnog sazrijevanja u osamdesetim godinama prošloga stoljeća – zatajivala sam je; pred kolegama koji su voljeli Maleša i Ganzu, pred profesorima koji su tek otkrivali dekonstrukciju i s polica hrastovog regala sklanjali Bibliju, da bi na ispražnjeno mjesto stavili omiljene francuske teoretičare. Njezino ime tiho sam počela izgovarati nakon što joj je, 1982., književnik i znanstvenik Pavao Pavličić uputio pismo, i to samo godinu dana po objavljivanju romana Večernji akt, romana u kojem je propitivao tada posve svježu postmodernističku temu o odnosu falsifikata i originala. A tek kad se njome počeo baviti književni znanstvenik Stanko Lasić, nad Zagorkinim imenom više nisam mucala.

Mucala sam tek nekoliko godina poslije, u trenutku kad sam pred profesorima Katedre na kojoj sam radila, predlagala da u toj i toj akademskoj godini držim kolegij „Marija Jurić Zagorka“. Omiljena hrvatska spisateljica tada se još uvijek nije šetala dominantnom književnom modnom strukovnom pistom, ali se u dvorani D IV. lako moglo zaključiti da se ona od samog početka – kad su čitatelji u pitanju – „jednako nosi“.

U čitanje mladih kolega bila su upisana i čitanja njihovih majki, baka, susjeda, strina. Gotovo svaka interpretacija je započinjala sjećanjem na one koji su im Zagorku prvi preporučili. Ohrabrila sam se. Namjeravala sam krenuti u pisanje Zagorkine romansirane biografije. Knjiga je i najavljena, u sklopu većeg projekta, jedne i danas važne nakladničke kuće. A onda je Zagorka, u vremenu prije obilježavanja pola stoljeća od njezine smrti, naglo došla u fokus zanimanja; kao osporavana, kao žena, kao novinarka, kao prva… Poziv za veliki simpozij posvećen njoj nisam dobila, premda su mi organizatori poručili da je poslan. Pet araka napisane romansirane biografije, dilitala sam u trenutku kad mi je na trešnjevačku adresu stigao dopis Ministarstva kulture. Moj projekt, koji su recenzirali Zlatko Crnković (urednik Lasićeve knjige  Književni počeci Marije Jurić Zagorke – Uvod u monografiju) i Alida Bremer, odbijen je. Odustala sam od Zagorke.

Danas mi je žao što moj ženski inat, ponesen s desne obale Save, nije išao u drugom smjeru. I zbog mene, ali – neskromno je ali ću ipak reći – i zbog samih Zagorkinih čitatelja. U svemu je ipak jedno dobro. Ne znam koliko sam puta – za svoju nenapisanu knjigu o Zagorki – pročitala autoričine memoarske tekstove. Zahvaljujući njima, uspjela sam ne postati ogorčena baba.