Sinoć kad san ti proša

Koji put pučka pjesma uspijeva – nehotice i gotovo nesvjesno – postići veliku složenost teksta, a potom je plasirati kao nešto jednostavno i samorazumljivo. A kad se kaže složenost, onda se misli na relacije unutar fabule, a također i na kompozicijski sloj pjesme. Popijevka koja nas ovdje zanima vrlo je poznata, a zacijelo i prilično stara, što se vidi po nekim realijama u njoj.

Njezin tekst glasi:

mimo te bile dvore

vidin te, dušo Mare,

di s drugim govoriš.

Drugom si ruku dala,

u znak ljubavi svoje,

riči si rekla ove

da za me ne mariš.

Evo ti prsten vraćan

ča si mi u dar dala,

na njem ti mala fala,

ljubav je prestala.

Složenost teksta – a i njegova sklonost naglim zaokretima – vidi se već i u prvoj strofi. Ona se, naime, otvara standardnom i prilično poznatom situacijom: lirski subjekt evocira trenutak kad je – prethodne večeri – prošao pokraj kuće svoje odabranice, pri čemu se ta kuća zove bilim dvorima, očito u namjeri da se podsjeti na atmosferu usmene pjesme, gdje se mjesto stanovanja često upravo tako naziva. Situacija na početku jest poznata, ali se potom razvija u neočekivanom smjeru. Jer, u trećem stihu kazivač naziva svoju odabranicu dušo Mare, te slušatelj zbog toga očekuje da će se u daljem toku teksta opisati ljubavni susret. Jer nakon Vidim te, dušo Mare, moglo je uslijediti na tvome prozoru, ili nešto slično. Ali, umjesto toga, dolazi šok za slušatelja, kao što je bio šok i za samoga kazivača kad mu se to dogodilo: ugledao je dragu u razgovoru s drugim čovjekom. A riječ je očito o takvim društvenim odnosima u kojima je večernji razgovor između muškarca i žene – pogotovo kad nema nikoga u blizini – daleko ispunjeniji značenjima nego što se nama danas može učiniti. Ne mora značiti da je ženi baš sasvim zabranjeno da razgovara s bilo kim drugim osim sa svojim zaručnikom – a zaručnik, pokazat će se dalje, sve to i govori – ali da taj razgovor u ovom slučaju ima i neki skriveni smisao, čini se da je očito. Taj je susret za kazivača, ukratko, znak bliske katastrofe.

Jer, na početku druge kitice jasno se pokazuje da drugi s kojim draga razgovara nije samo drugi, nego je i Drugi: on u priči što je pjesma donosi ima ulogu antagonista, pa i nema druge funkcije nego da bude Drugi u odnosu na kazivača. Zato on i nema nikakva imena, premda je – u skučenim prilikama u kojima se pjesma zbiva – kazivač to ime možda i mogao znati. Ali, što je još važnije, sad se pokazuje da kazivač te večeri nije samo gledao, nego je i slušao (možda skriven u kakvu portunu ili iza kantuna), pa je tako dobio i potvrdu za svoje sumnje: draga je dala drugome ruku – došlo je do fizičkog dodira, a to je veliki skok – i to u znak svoje ljubavi, kao da je Drugi tu ruku isprosio. Dodir je, dakle, značio djevojčin pristanak da bude ljubovca Drugome. A ni to joj još nije bilo dovoljno, nego je kazala riči ove, na što kazivač upozorava kao što se u znanstvenom tekstu upozorava na citat: rekla je – ipak u trećem licu, kao u nekoj vrsti slobodnoga neupravnog govora – da ne mari za njega, kazivača. Situacija je, prema tome prikazana tako da ne može biti nikakve sumnje o tome što se zapravo dogodilo: kazivač je dobio dokaze da ga njegova draga više ne voli, te da je već našla i dugoga muškarca, kojemu jasno stavlja do znanja da nema nikakvih obaveza.

Upravo o tim obavezama govori se u trećoj i posljednjoj strofi. Tada se otkriva da su kazivač i vjerolomna ljepotica već bili i zaručeni, jer on na ruci nosi njezin prsten (kao, vjerojatno, i ona njegov), te joj sad taj prsten vraća i time raskida zaruke. A ta spoznaja znači za čitatelja nešto važno: on mora nekako revidirati svoje razumijevanje prethodnih dviju strofa, pa dakle treba da opisanu situaciju promotri u svjetlu spoznaje kako se ono dvoje nalazilo već na pragu vjenčanja, te kako je opisana scena – a i ono što za njom slijedi – prizor iz velike i važne drame.

Ali, ima tu još jedan problem što ga recipijent lako, jednostavno i vjerojatno nesvjesno rješava, kao što ga je autor pjesme nesvjesno i postavio. To je problem temporalnih odnosa u tekstu. Jer, pjesma započinje vremenskim prilogom i time jasno naznačuje kada se radnja zbiva: bilo je to prethodne večeri. Iz toga slijedi da se samo kazivanje zbiva negdje u toku onoga dana koji je uslijedio nakon fatalne scene. Primatelj, dakle, uzima taj drugi dan kao vremensku perspektivu iz koje se na događaj gleda, ali pretpostavlja da je i taj dan nesumnjivo već dio prošlosti. I, tu se recipijent vara. Jer, treća strofa otkriva nešto što je možda podjednako dramatično kao i ono što se zbivalo u prethodnim dvjema kiticama. Doista, kazivač vraća odabranici prsten i s njom se zauvijek nestaje, naglašavajući još i da je ljubav prestala. A to ne znači samo da se radnja koja je započela prethodne večeri nastavlja u danu koji slijedi, nego implicira nešto što nije izrečeno, ali jasno proishodi iz konteksta: sve što je do tada rekao o onome što je vidio i čuo prethodne večeri, kazivač ne govori izdaleka, kao nekakvu retrospekciju (onako, dakle, kako je uobičajeno kad drugo lice služi kao apostrofa, a osoba na koju se to drugo lice odnosi nije u blizini), nego on te riječi izgovara u oči vjerolomnoj dragoj. Treba, dakle, zamisliti scenu u kojoj su se njih dvoje sastali, pa joj je on sasuo sve što mu je na duši, a potom joj i vratio prsten. A to znači da se drama zbiva izravno pred našim očima, da je njezin prezent onaj isti trenutak kad se riječi izgovaraju.

Vjerujem da su neobičnosti te situacije bili svjesni i autori pjesme, i njezini izvođači, a dakako i publika. Oni su morali osjetiti da su vremenske razine tu na neki način pomiješane, i to ne zato da bi se napravio eksperiment, nego zato da bi se sadržaj pjesme – zajedno s njezinom porukom – učinio dramatičnijim: kad imamo pred sobom igrokaz kojemu nezvani prisustvujemo, onda se čitatelji oba spola lako mogu identificirati s likovima, s onim, naime, prevarenim kazivačem ili s vjerolomnom dragom, te zamisliti sebe u njihovoj ulozi. A zbog toga će, dakako, bolje prigrliti pjesmu, pogotovo zato što je ona spojena s lako pamtljivom melodijom.

Uzgred ću reći kako mi se čini da je tekst i napisan naknadno, na već postojeću melodiju, što se vidi po činjenici da se na dosta mjesta razilaze jezični i glazbeni naglasak, što opet nije karakteristično ni za pučku ni za narodnu pjesmu.

A to je samo još jedan dokaz o složenosti ovoga teksta i o tome da takva složenost nije nipošto nedostupna pučkoj literarnoj komunikaciji.

(Pavao Pavličić. Iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)

[adrotate banner=”1″]