Šest filmova s Tadićem

Scenarij i film
Oduvijek sam držao kako se kod nas precjenjuje udio scenarija u umjetničkoj vrijednosti filma. Činilo mi se da je scenarij, doduše, važan, ali nipošto presudan. Na to upućuje i najobičnije iskustvo: dobro je poznato da je mnogo loših filmova napravljeno po dobrim scenarijima, i da je nešto manje dobrih filmova napravljeno po lošim scenarijima.

To je kao kod pričanja viceva: dobar će pričalac i od kilavog vica napraviti smijuriju, a loš će upropastiti i najduhovitiju foru.
To sam mišljenje višekratno i javno zastupao, pa se na njega pozivam sad, kad se javljam da bih rekao riječ-dvije o svojoj suradnji sa Zoranom Tadićem. Jer, ne činim to zato što bih držao da je moji scenaristički doprinos osobito važan za kvalitetu njegovih filmova, nego zato što sam, zahvaljujući toj suradnji, dobro upoznao okolnosti u kojima su filmovi nastajali, pa mogu biti nekom vrstom povijesnog svjedoka, ako takva svjedočanstva još eventualno koga zanimaju. To je i razlog što ću ovdje morati ponešto reći i o priči po kojoj je snimljen Ritam zločina, jer ta je priča nikla iz istoga povijesnog trenutka, iz iste atmosfere kao i moje prijateljstvo sa Zoranom Tadićem.

Atmosfera
Zorana sam upoznao u “Studentskom listu” u drugoj polovici šezdesetih godina. Redakcija je bila na Trgu žrtava fažizma i nalazila se u prizemlju. Osim hodnika, imala je još tri ili četiri prostorije namještene prastarim pokućstvom, bila je puna poluispravnih pisaćih strojeva i improviziranih polica po kojima su se vukli stari brojevi novina. List je izlazio utorkom, pa je najveća gužva ondje bila četvrtkom i petkom, kad su se predavali tekstovi. Glavni urednici bili su Slobodan Lang i Boris Srića, vrhovni operativac Mario Bošnjak, list je grafički oblikovao Zoran Pavlović, a urednik kulture bio je Hrvoje Turković.

Teško je suvremenom čitatelju predočiti tadašnju važnost “Studentskoga lista”, jer danas nema pojave s kojom bi se on mogao usporediti. Tada su u Zagrebu izlazili samo “Vjesnik”, “Večernji list” i latinična “Borba”, postojao je samo jedan centralni komitet i jedna partijska linija. Zato je upravo studentska i omladinska štampa služila kao odušak. Tako “Studentski list” – osobito tada, kad je bila i šezdeset osma i priprema za sedamdeset prvu – nisu čitali samo studenti, nego i njihovi profesori, a zapravo i svaki intelektualac koji je držao do sebe.
Oko kazališne, filmske i književne rubrike (a također oko glazbene i likovne) vrtjeli su se mnogi ljudi koji i danas nešto znače u tim strukama. Osobito je važan bio film. Bilo je to doba Ronda, Breze, Ponedjeljka ili utorka, Gravitacije, Slučajnog života, i doba srpskoga crnog vala, koji je bivao napadan po komitetima i branjen u “Studentskom listu”. Mnogi su tada pisali o filmu, pa sam se čak i ja u tome okušao.
Zoran Tadić – koji je bio nešto stariji od nas ostalih – priključio se društvu u redakciji upravo preko filmaša: Hrvoja Turkovića i Vladimira Roksandića Rexa upoznao je valjda kod stola Vladeka Vukovića u kavani “Corso”, kamo je hodočastio svatko koga je zanimao film. Tako je stao zalaziti u redakciju u koju sam i ja navraćao, i tako smo se nekako i nas dvojica upoznali. Ne sjećam se točno trenutka, samo znam da se tada mnogo sjedilo po onim lokalima u blizini redakcije, da se mnogo pilo i diskutiralo i da je mene impresioniralo koliko Zoran zna o američkim režiserima.
Sve se to završilo kad je došla sedamdeset i prva. Redakcija je tada smijenjena, pa smo se razišli i mi koji nismo bili članovi ali smo bili simpatizeri. Mnogi su već bili diplomirali, neki su počeli raditi za velike novine, neki su se bacili na politiku ili stali tonuti u alkohol. Zoran je te godine snimio Zadnju poštu Donji Dolac, a ja sam ujesen otišao u vojsku. Iduće godine on je snimio Druge, a meni je izašla prva knjiga. Tu je knjigu Zoran – kao i knjige Stjepana Čuića, Irfana Horozovića, Drage Kekanovića, Dubravka Jelačića-Bužimskoga – pažljivo pročitao, kao što je čitao i naše priče kad su izlazile u “Studentskom listu”. Klica suradnje bačena je već tada.

Priča
Više se ne sjećam okolnosti u kojima sam napisao priču Dobri duh Zagreba. Moralo je to biti sedamdeset druge ili treće, kad sam se našao na nekoj vrsti prekretnice: bilo mi je jasno da s fantastikom neću više moći dugo gurati, a morila me je i želja da radnju svojih priča situiram u Zagreb. Tako je ta novela u sebi sjedinila prošlo i buduće: za razliku od mojih prijašnjih stvari, ona se nije zbivala u nekom imaginarnom malom gradu, nego u Zagrebu; ali, bila je, kao i one prve priče, još uvijek fantastična, zasnovana na racionalizaciji sumanute ideje.
Ideja je bila ova: pravilno funkcioniranje grada kao organizma zasniva se na regularnom događanju zločina u njemu; ako se taj ritam poremeti, gradu prijeti katastrofa. Izmislio sam statističara koji živi negdje na Trešnjevki i koji pažljivo prati razne vrste zločina. A onda mu se dogodi da upravo tih godina – ranih sedamdesetih – uoči da se ritam pokvario i da će biti zla. Ritam se može popraviti jedino ubrzanjem, pa zato moj junak počinje ubijati. Ironično sam nazvao priču Dobri duh Zagreba.
Ona mi je dobro došla narednih godina, kad sam počeo pisati prave kriminalističke novele. Jer, te sam novele skupio u knjigu, a onu o ritmu zločina stavio sam na njezin kraj i po njoj dao knjizi naslov. Objavio ju je Zlatko Crnković u novopokrenutoj biblioteci “Itd” u zagrebačkom “Znanju”. Bilo je to 1976.
Do toga trenutka Zoran i ja pokušali smo jednom ili dvaput surađivati. Sjećam se da je imao gotov scenarij o nogometu i o tome zašto “Dinamo” ne može osvojiti prvenstvo. Naslov je bio Proljeće bu naše, i ja sam dopisao poneku scenu, ali film nikad nije dobio novac. Ipak, ta je suradnja bila važna zato što je pokazala – barem meni – kako stvari stoje: ljudi iz moje generacije bili su jedini pisci s kojima je Zoran doista želio raditi, a on je bio jedini režiser s kojim smo mi bili na ti. Na pravu suradnju trebalo je čekati još koju godinu. Trebalo je, zapravo, čekati da se pojavi emisija “3-2-1 – kreni”.

3-2-1
Ta je emisija svoje velike trenutke doživljavala krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Urednik filmskog programa Nenad Pata zamislio ju je kao cjelovečernji program u kojem će najprije gostovati neki filmski stvaralac (režiser, glumac, kamerman, scenograf), a onda će se prikazati i film na kojem je taj stvaralac radio. S tim će gostom, dakako, razgovarati kompetentni ljudi koji će iz njega izvući ono najbolje: glavnu su riječ vodili (što odvojeno, što skupa), Ante Peterlić i Ranko Munitić, a pridruživali su se prema potrebi i drugi. I doista, u toj su emisiji gostovale takve veličine kao što su Orson Welles, Grigorij Čuhraj, Claude Chabrol i niz drugih svjetskih filmaša, a o domaćima da i ne govorimo. A uza sve to, stvar je imala i obrazovni smisao (čovjek bi rekao: kao na kakvoj javnoj televiziji). Jer, emisije su bile tematske, svaka je od njih prikazivala po jedan posao u stvaranju filma: režiju, kameru, scenarij, glumu, scenografiju, ton, specijalne efekte i drugo.
Upravo taj aspekt emisije odlučio je iskoristiti Zoran Tadić kao način da se domogne svojega prvog igranog filma. Otišao je – poslije sam doznao – k Nenadu Pati i rekao mu otprilike ovako. Ako se u emisiji prikazuju razne struke i poslovi u snimanju filma, zašto da se onda ne prikaže i samo snimanje? Ponudio je da će snimiti i film i samo to snimanje, pa će se na taj način dobiti zanimljiva emisija. Ne znam što je još bajao i kakve je trikove upotrijebio, ali Pata je pristao, ne zato što ne bi prokužio na što Tadić cilja, nego zato što mu je bio sklon. Tako se pred Zoranom ukazala perspektiva da napokon dosegne ono o čemu tako dugo sanja. I, na moje veliko čuđenje, javio se meni.

Može ili ne može?
Javio se meni i rekao da bi rado napravio film po mojoj priči Dobri duh Zagreba. Moram reći da se tada više nismo sastajali onako često i neobavezno kao nekada (prošlo je već desetak godina), pa sam činjenicu da mi se Tadić obraća morao shvatiti kao ozbiljan poslovni prijedlog. Zapravo, ozbiljan u onoj mjeri koja je nama tada bila dostupna, jer Zoran me je još pri prvom kontaktu pitao dvoje: hoću li mu napisati scenarij i hoću li mu ga napisati badava. Ja sam na oboje pristao jer sam bio počašćen ponudom da se napravi film po mome tekstu.
Jedina je nevolja bila u tome što nisam imao ni najmaglovitiju predodžbu kako bi se to moglo učiniti. Jer, to je bila priča o jednom manijaku, gdje se cijela stvar odvija zapravo u njegovoj glavi, pa tu nema nikakve drame i nikakva razvoja. Otvoreno sam rekao Zoranu kako stoje stvari (cijeli se razgovor odvijao preko telefona), a on je uzvratio da on već zna kako treba, pa da će mi i reći kad se nađemo.
Ni to, međutim, nije bilo lako organizirati. Ja sam u to vrijeme s obitelji bio podstanar u Dubravi, imali smo malo dijete, nismo imali ni bake ni dadilje, pa smo se moja supruga i ja smjenjivali u čuvanju našeg trogodišnjaka. Tako smo se Zoran i ja dogovorili da on dođe k meni: dočekao sam ga na okretištu tramvaja i odveo k sebi, i tako smo zasjeli u našu skromnu dnevnu sobu, dok se moja supruga spremala na posao, a sin se motao oko nas i pokušavao pridobiti za sebe svu Zoranovu pažnju.
Zoran mi je ukratko izložio kako zamišlja film. Neće se pripovijedati iz perspektive samoga statističara, kao u noveli, nego iz perspektive nekoga drugog, tko cijelu stvar promatra sa strane i postupno biva uvučen i statističareve kombinacije. Imao je Zoran i ideju kako da uvede ženski lik (bez kojega, dakako, nema ništa), a imao je već neke predodžbe i o fotografiji, te, što je osobito važno, o kraju priče: njegov statističar neće na kraju ispasti ubojica, nego čovjek koji se žrtvuje.
Meni se sve to svidjelo, jer nikad ne bih sâm došao na nešto slično. Odjednom mi je vlastita priča – koja mi se prije nije činila nimalo filmičnom – počela izgledati kao dobar materijal za scenarij. Osjetio sam želju da ga pokušam napisati.
A još kad mi je Zoran rekao gdje bi se priča zbivala i kakvi bi bili uvjeti proizvodnje, bio sam gotov. Već su me svrbjeli prsti da nešto nadrljam.

Paromlinska 87
Jer, Zoran mi je rekao kako bi se glavnina radnje zbivala u Hrvojevoj kući, i to me oduševilo. Naš zajednički prijatelj Hrvoje Turković živio je u Trnju, najprije s majkom, a poslije sam, u prizemnici što ju je dvadesetih godina sazidao njegov djed, radnik na željeznici. Kuća se nalazila blizu današnje Slavonske avenije (koja je tada imala samo jednu traku), u blizini mjesta gdje sad stoji Nacionalna i sveučilišna biblioteka. Bila je stara, prilično mračna, pomalo i vlažna i nekomforna, ali je bila silno ugodna, bila je nekakvo gnijezdo. Imala je golemi vrt, imala je u dvorištu veliki drijen, a u njoj su mačke i psi uvijek živjeli u ljubavi i jeli iz iste zdjele, što se nije moglo objasniti nikako drugačije nego utjecajem njihovih vlasnika. U toj smo kući i Zoran i ja proveli mnoge lijepe trenutke i smatrali smo je važnim dijelom svojega života.
Ono, međutim, što je u svemu bilo najdramatičnije, bilo je to što je kuća bila predviđena za rušenje: Hrvoje je već imao rješenje za zamjenski stan u gradu, i bilo je samo pitanje tjedna kad će se u Paromlinskoj 87 pojaviti radnici sa štemajzlima i krampovima. Zoran je, dakle, odlučio da tu kuću upotrijebi kao scenografiju i da je tako ovjekovječi. I još, u scenarij je trebalo ugraditi i scenu rušenja kuće, jer Tadić je – kao pravi dokumentarist – namjerio da i to zabilježi na filmskoj traci.

Brzi Gonzales
Budući da sam dobro poznavao ambijent – ne samo Hrvojevu kuću, nego i Paromlinsku ulicu i okolne uličice u kojima će se priča odvijati – bilo mi je lako zamisliti radnju; ona je odjednom dobila nekakvu opipljivost, gotovo realističnost.
Osim toga, Zoran mi je odmah na početku rekao i podjelu: statističar će biti Fabijan Šovagović, njegov domaćin, vlasnik kuće, bit će Ivica Vidović, Ivičina stara ljubav bit će Božidarka Frait, a pojavit će se tu još i Zdenka Trach, kao i niz manjih i većih epizoda. I to mi je olakšalo posao, jer sam točno mogao zamisliti junake, te na neki način šivati po mjeri, pa sam većini čak ostavio i njihova osobna imena.
I još je nešto važno Zoran sugerirao: da se priča odvija kao sjećanje jednoga od junaka – Ivice Vidovića – koji retrospektivno pripovijeda o svojim doživljajima sa statističarem Fabijanom. Zoranova je ideja bila i da se sve završi u pomalo maglovitim okolnostima, tako što se statističar daje ubiti za opću dobrobit, ali se to razumije istom iz konteksta.
U tim uvjetima bilo mi je lako napisati scenarij. I doista, on je bio gotov valjda za desetak dana. Kad sam javio Zoranu da ga može preuzeti, on je bio malo iznenađen, jer se zacijelo pitao koliko može valjati nešto što je pisac smandrljao toliko brzo. Rekao mi je da sam Brzi Gonzales.
Ali, poslije se pokazalo da brzina i nije bila toliko loša, jer je na taj način scenarij prije ušao u proceduru, koliko god da je trebalo i dosta čekati: i na odobrenje, i na početak snimanja, a poslije i na finalizaciju filma.

Povijest
Malo je, naime, falilo pa da povijest umiješa svoje prste u cijelu stvar i da nam pomuti planove. Jer, o sudbini filma – o njegovu snimanju ili nesnimanju – odlučivalo se negdje početkom 1980. A tada je – još od samoga početka godine – Tito ležao na umoru, i cijela je zemlja bila u osobitom raspoloženju. Pazilo se da ne promakne kakva neželjena poruka, kakva ružna politička implikacija. Danas je teško i zamisliti od kakvih se sitnica tada zaziralo. Meni je, recimo, baš u to vrijeme stopirana knjiga, u čemu je znatan udio imala okolnost da se zvala Kraj mandata, a Titu je tada isticao mandat i u politici i u životu. Tako se i film o nekakvom pravilnom događanju zločina, kao temelju valjana društvenog razvoja, mogao smatrati subverzivnim, a pogotovo te godine i u tim prilikama. Do mene su vijesti o sudbini projekta dopirale rijetko i škrto, ali se činilo da se odluke stalno mijenjaju (jer i Pata je imao svoje šefove), pa je čas izgledalo da će nešto biti, a čas opet da neće.
Na kraju je ipak bilo, ali povijest se svejedno nije prestala miješati: snimalo se u svibnju i lipnju, a početkom svibnja Tito je umro. Vladala je čudna atmosfera, nije bilo zgodno glasno se nasmijati, svi su skupovi počinjali zakletvama na vjernost Titu. U tom je smislu bila prava sreća što nitko nije obraćao mnogo pažnje na činjenicu da Zoran Tadić snima film, pa se moglo mirno raditi. Sva je javna pozornost otišla na Veljka Bulajića, koji je snimao u isto to vrijeme, i to onaj film o turbinama u “Končaru”. Božidarka Frait igrala je u oba, pa je morala juriti sa snimanja na snimanje.

Snimanje
Na snimanje sam otišao dvaput, najviše triput. Ne samo zato što je scenarist i inače najnepotrebnija osoba na setu, nego i zato što je sve bilo drugačije nego što sam se nadao. Sad, kad sam cijelu stvar gledao na licu mjesta umjesto u glavi, činilo mi se da sam tekst trebao napisati drugačije. Bilo me je sram slušati kako veliki glumci izgovaraju moje rečenice, koje su mi izgledale traljave i glupe. Uopće, imao sam dojam da je scenarij apsolutno najgori dio toga projekta, i da će zbog njega projekt nefaljeno propasti.
Ali inače, u Hrvojevoj je kući i sad vladala odlična atmosfera, u filmu je zaigrao i sam Hrvoje, a i njegov pas i njegova mačka. Atmosfera te kuće prenijela se i na ekipu pa su njezini članovi na kraju gotovo plakali kad su se rastajali. Snimao je Goran Trbuljak, miran kao i uvijek, asistirala je Snježana Tribuson, pojavili su se – kao statisti ili kao epizode – mnogi ljudi iz Zoranove filmske i novinske prošlosti. Kad sam zadnji put bio ondje, upravo su prekinuli scenu zato što je Trbuljak kroz zuher vidio mikrofon: ja sam htio iskočiti iz kože, jer sam mislio da je scena bila odlična, a nitko se od ekipe nije nimalo uzrujavao. Tako sam shvatio da nisam za filmaša, pa više nisam dolazio.

Naslov
Gotov film vidio sam prvi put u Savskoj, u Filmoteci 16. Bila je projekcija za prijatelje u onoj maloj dvorani, i poslije nije bilo ni pljeska ni novinara, nego samo razgovor. Nisam nikako uspijevao zauzeti stav prema filmu niti odrediti čini li se meni da je on dobar ili da je loš: izgledalo mi je da je moguće i jedno i drugo. Jednostavno mi je smetalo što poznajem tekst, što sve znam unaprijed, i što više vodim računa o tome kako su moje riječi realizirane u slici, nego što pratim radnju. Tako sam sud morao prepustiti drugima.
A drugi su, ispalo je, ocijenili da stvar vrijedi. Tako je ipak kapnula neka lova, i tako je došlo do odluke da se film sa šesnaestice prebaci na tridesetpeticu i pošalje u kina, što tada nije bilo baš uobičajeno. U svakom slučaju, našao se koproducent, to je bio beogradski “Centar-film”. U toj su firmi uvijek imali nosa da našnjofaju što će upaliti, pa smo i poslije s njima surađivali. Ali, naslov Dobri duh Zagreba nije mogao ostati: to je zvučalo suviše lokalno, pa je postojala opasnost da njima tamo netko prigovori što za nešto slično daju novac. Premda je već postojala špica s imenom Dobri duh Zagreba, načinjena je nova, s naslovom Ritam zločina. Tko je izmislio taj naslov, ne znam ni danas. Kad sam ga prvi put čuo, bio sam užasnut, ali sam se poslije navikao na njega. A navikli su se i drugi, pa ga često parafraziraju u naslovima novinskih članaka.

Život filma
Moji kontakti s tim filmom svode se na još dva događaja. Jedno je nagrada na festivalu fantastičnog filma u Portu: osvojili smo prvu nagradu za scenarij, i svi su moji znanci bili čvrsto uvjereni kako sam ja putovao onamo da nagradu primim i kako se nagrada sastojala od masna novčanog iznosa. Nije bilo točno ni jedno ni drugo. Love naprosto nije bilo, a putovao nisam, nego sam za cijelu stvar čuo kad je sve već bilo gotovo. Doduše, na kraju se priznanje u obliku neugledne skulpturice ipak našlo u mojim rukama: dodijelili su mi ga na maloj svečanosti u filmskoj redakciji Televizije u Dežmanovoj. U Portugal nije putovao ni Zoran, pa ja ni sad ne znam tko se umjesto nas žrtvovao da skokne po nagradu.
Drugi događaj bila je zagrebačka premijera, za koju se mogu samo približno sjetiti kad je održana. Premda je snimljen 1980., film je izašao tek 1981., i tu godinu službeno nosi. Te je godine bio i u Puli, pa je zagrebačka premijera morala biti jeseni 1981. Sjećam se da smo se svi u nekakvom kombiju išli klanjati u neka tri kina, ako dobro pamtim, u “Central”, u “Liku” i u “Studentski centar”. Pljuštala je strašna kiša, mi smo se žurili iz kina u kino, a svuda je ceremoniju vodio Saša Zalepugin.
Poslije projekcije u “Studentskom centru”, čestitao mi je Antun Šoljan s kišobranom u ruci. Ja sam mrsio nešto o sekundarnoj važnosti scenarija, a on je rekao kako ne valja pretjerivati u skromnosti, jer to izaziva suprotan učinak. Tada sam ga poznavao slabo, a kad smo se upoznali bolje, o temi scenarija, stjecajem okolnosti, nismo nikad više razgovarali.

Trajna veza
Poslije sam sa Zoranom radio još. Najprije je došao Treći ključ, pa San o ruži, pa Osuđeni, pa Orao, pa na kraju Treća žena. Suradnja je tekla isto onako kao što je i počela: uvijek je Zoran bio taj koji je davao ideje, a ja sam bio izvođač scenarističkih radova. Osobito to vrijedi za Treći ključ, San o ruži i Osuđene. Orao je nastao opet po mome literarnom tekstu, ali je i sad Zoran bio taj koji se sjetio kako da se priča izloži: umjesto da sve pripovijeda jedan od sudionika događaja, kao što biva u knjizi, pripovijedaju naizmjenično četvorica, i to priči daje snagu i opravdanje. Jedina je nevolja što je taj film proizveo producent potpuno nezainteresiran za stvar, i što je film prikazan javno – koliko je meni poznato – samo jednom u kinu: u Kinoteci, jeseni 1991., pod uzbunama, da bi potom posve nestao.
Suradnja je tekla glatko, i uvijek na isti jednostavni način: sastajali smo se doma ili u bircuzu, pa se sjećam mnogih stanova i mnogih lokala, jer obojica smo se tih godina mnogo selili. Zoran bi mi izložio ideju, a ja bih napisao tekst. Poslije bi se to još malo dorađivalo, jer je prije početka snimanja sve moralo biti jasno na papiru. Sjećam se da je bilo ugodno, sjećam se da nije bilo ni svađe ni međusobnog tapšanja po ramenu. Ali, pojedinosti su mi iščilile iz pamćenja, tek što pamtim da sam u Snu o ruži čak i statirao, ali ako trepnete u času kad se ja pojavljujem, nećete me vidjeti. Ni jednog se filma ne sjećam tako dobro kao Ritma zločina, što je, pretpostavljam, i logično.
Jedino znam da smo uvijek imali nekakva okapanja s naslovima. Za Ritam zločina već sam rekao. Za Treći ključ sam nudio naslov Bratska pomoć, ali to nisu htjeli prihvatiti jer je zvučalo politički. San o ruži sam ja naslovio, ali se to nikome nije svidjelo. Osuđeni su po mome trebali biti Kućni pritvor, ali su i na to producenti uvrnuli nosom. Kod Orla su izbacili pridjev (knjiga se zove Umjetni orao), protiv čega nisam imao ništa. A Treću ženu sam opet naslovio ja, s tim što je Zoran dugo bio prema tom naslovu vrlo sumnjičav, te ga je na kraju prihvatio zato što nije našao bolji. Ako jednom opet budemo radili skupa, vjerojatno će opet biti neke glavobolje s naslovom.

Način rada
Koliko god da sam malo prisustvovao snimanju filmova po svojim scenarijima, mnogo sam sudjelovao u pripremama. Tako sam vidio urede u kojima se Zoran pripremao za snimanje. Vidio sam u tim uredima velike ploče s nalijepljenim papirima na kojima je pisalo PAZI ili PROVJERITI ili PROBLEM, gdje su se pojedini aspekti priče, likova ili ambijenta razrađivali ili dovodili u pitanje. Vidio sam da Zoran o svemu razmišlja temeljito, mnogo temeljitije nego što sam razmišljao ja dok sam pisao.
To sam sebi objasnio time što on operira prizorima iz stvarnosti, a ne fikcijama kao ja, pa i mora paziti da bude uvjerljiv. Ali, poslije sam se uvjerio da je posrijedi nešto drugo: za njega film nije naprosto pripovijedanje priče, nego on u film ulaže sav svoj život, garantira za njega cijelom svojom osobom. Svaki film on snima tako kao da će se na temelju toga filma odlučivati o njegovoj sudbini na Posljednjem sudu. Ili, kako je to sâm u više navrata formulirano: držati kameru u ruci, to je etički čin. Zato valjda svaki put kad snima izgubi deset do petnaest kilograma.

Film i scenarij
Ali, taj svoj veliki ulog Zoran Tadić ne vezuje samo za kameru i za snimljene prizore, nego i za tekst koji stoji u pozadini. Tako me je uvjerio da scenarij – ma što ja inače o tome mislio – ipak može biti i te kako važan. Uvjerio me je u to dajući mi ideje prije nego što bih počeo pisati, ili popravljajući svojim sugestijama ono što sam već napisao. Ali, uvjerio me je u to i izravno, premda mu to možda i nije bila namjera.
Rekao je otprilike ovako. Režiser se ne smije izvlačiti na to da film nije uspio zbog lošeg scenarija: onoga časa kad odlučiš nešto snimati, to je tvoj scenarij, ti si mu autor i ti za njega odgovaraš, inače nemoj ni počinjati. To mi se jako svidjelo. U jednu ruku zato što je u meni probudilo želju da i sam budem tako čestit u onome što radim u umjetnosti. U drugu ruku zato što mi je otkrilo kako se važnost scenarija ne sastoji u nekoj njegovoj autonomnoj vrijednosti, nego u njegovoj sposobnosti da postane nečiji, da promijeni autora, da ga režiser prihvati kao svoj.
Teško je naći režisera koji tako misli. Ja sam svojega našao, ili je on našao mene. Zato smo valjda tako dugo i ostali skupa.

PS 2016.

Ovaj sjetni osvrt napisan je potkraj Tadićeva života. U njemu se izražava nada da ćemo nas dvojica opet surađivati. Za takvu nadu bilo je i temelja, jer napisali smo i scenarij pod naslovom „Drvo života“. Do snimanja nije došlo jer je Zoran Tadić obolio, a ubrzo potom i umro. Tako se naša zajednička nada nije ispunila, a meni je ostala samo spoznaja da ni takve suradnje ni takva prijatelja u mome životu više neće biti.

Pavao Pavličić, Zagreb, siječnja 2016.