Sentimentalni smiruju svijet, ako im to dopustite

Pisci vole riječ „dokolica“. I svoju ljubav prema njoj prenose, snagom zaraze, na svoje čitatelje. Prvima je potrebna da bi uopće bili u stanju ponuditi rečenice, a drugima da bi od tih istih primljenih rečenica, u mirnoći i staloženosti, satkali svoju priču. Kakva će se priča izroditi, ovisi o rezultatima naše borbe u bitci zvanoj pravo na dokolicu.  Samo u pričama žena može biti ljupka a da je zbog toga ne osudi kolegica iz ureda, ona koja čeka šefovu pohvalu i  promaknuće.

Kad bi mi nepoznat netko darovao pravo na dokolicu i kad bi se i u ostvarenom pravu manje crvenjela, nagovorila bih dokolicu da mi ohrabruje i osnažuje sjećanja. I da mi svakog posljednjeg petka u mjesecu provjerava sliku prvog događaja: propituje datum prvog putovanje vlakom, toplinu i vlažnost usnama u sekundi  prvog poljupca, glasnoću žamora prvoga dana u školi, bol prve menstruacije, nježnost prvi put izgovorenog obećanja bit ću tvoja do kraja života, snagu vjere u  prvu pročitanu bajku, količinu nade da će doći onaj koji prvi neće moju radnu sobu, nakrcanu knjigama čije su početne stranice ispisane uplašenim posvetnim rukopisima svojih autora, nazivati skladištem knjiga. Dokolica je smirena i strpljiva. Znam, premda je nisam uspjela bolje upoznati. Bit će mudra u odluci najvažnijeg među prvima. Poslušat će moja sjećanja i jednog će posljednjeg petka u mjesecu, možda na samom kraju svibnja, iz grada najljepšeg behara i kamene soli,  poslati onoga koji će snagom oku nevidljivog trzaja prepoznati, iako mu to nitko neće prišapnuti – jer rijetki su oni koji znaju – da je skladište, spomenuto i izgovoreno mucavošću, jedina površina u kojoj osjećam sve stanice svoga tijela. Među njegovim zidovima mogu s lakoćom zamisliti kako ću sasvim uskoro, prije negoli nova bora zacrta moje lice iznad usana, započeti s ispisivanjem davno zasluženih rečenica. Unutar njih spremna sam priznati ljubav zbog koje pucaju davno sašivene rane. U znak zahvalnosti ponudit ću dokolicu mirisom ispečene turske kave, one za čije pripremanje ne samo da više nemamo vremena  nego je, slutim žaleći, nemamo ni pred koga iznijeti. Sigurna sam da će se, ako se to u mom biološkom trajanju uopće i dogodi,  dokolica razveseliti na način na koji se pomorski kapetan može obradovati očima žene koja mu je, po običajima i nagovorima svojih baka, obećala vjernost. Dokolica će se, ispivši crnu tekućinu, zagledati u talog sačuvan na dnu porculanske šalice i proreći mi, kroz slike koje vidi, ugodu i mir iz kojeg ću uskoro ispisati sve svoje priče o porijeklu, muci i ostavljanju. Naglasit će socene znakove iz kojih se čita čega se sve plašim i zbog čega sam prečesto tužna. Tješit će me, u vremenu koji ne poznaje ni minute ni dane, da je svijet  mog skladišta svijet sentimentalnih. I nagovorit će mi da na ta svoja vrata  ispišem poruku: Sentimentalni smiruju svijet, ako im to dopustite. Možda ću, a možda i neću, ne znam i ne želim znati, u tom trenutku imati boju očiju žene onog kapetana koji je s putovanja – njoj koja je predano i iznova dočekala – donio čudesne boje nabavljene u toploj južnoj luci. Kupio ih je za samo nekoliko dolara, za upravo onoliko koliko je stajala noć provedena s prodavačicom sa štanda slikarske opreme. Možda koji dolar više. Svejedno. Brinula bih o točnom iznosu kad bi priča o bojama i moru bila i moja priča. Kapetan je odabrao sve moguće nijanse plavoga, sa zrncima morske soli. Dok ih je slagao u kutiju boje Pepeljugine kose,  zamišljao je svoju ženu pred velikim platnom, nagu, modrih jagodica. Nijemu pred umjetnošću, u ateljeu s čijih je vrata morska pjena, još prije njegova povratka, izbrisala naziv skladište boja. Snagom morske soli. Pitam se hoće li se moja dokolica – ako me ikada uopće posjeti i ako ikada nagovori obećanog na put prema meni i mom skladištu – sjetiti da mu u džep ugura grumen kamene soli.