Šala i škerac

Dvije najpopularnije televizijske serije što smo ih ikad imali zacijelo su Malo misto i Gruntovčani. Narod ih uvijek gleda, bez obzira na to koliko ih puta reprizirate. A kad kažem narod, onda mislim na sve slojeve stanovništva, bez obzira na imovinsko stanje, naobrazbu, a pogotovo bez obzira na pokrajinsko podrijetlo.

Jer, obje su serije bile – i jesu – podjednako popularne i na sjeveru i na jugu, premda je jedna od njih izrazito južnjačka a druga izrazito sjevernjačka. Jer, Malo misto zbiva se na obali, pa se u njemu i govori nekakvim dalmatinskim esperantom, koji je opet najbliži govoru splitskoga područja; Gruntovčani se, s druge strane, zbivaju u Podravini, pa se u njima i govori specifičnom varijantom kajkavskoga narječja. Ali, to narječje – kao ni ono dalmatinsko – nije bilo prepreka širokom razumijevanju, pa ljudi iz svih krajeva podjednako uživaju u tim serijama.

            No, kad se bolje pogleda, to je zapravo vrlo neobično. Jer, ako su obje serije izrazito pokrajinski postavljene, onda je prirodno pomišljati da među njima postoje razlike i u tipu humora. A po logici stvari, jedan tip morao bi biti bliži jednim gledateljima a drugi opet drugima. Ili možda razlike zapravo i nema?

            Ima je, ima, i te kako, i upravo Malo misto i Gruntovčani moraju poslužiti kao polazište svakome pokušaju da se utvrdi što je smiješno sjevernjacima, što južnjacima, kakav je sjevernjački, a kakav južnjački smisao za humor. Meni se čini da postoje dvije glavne razlike, koje su opet međusobno čvrsto povezane.

            Ponajprije, moglo bi se kazati da u temelju južnjačkoga humora leži komika, dok u temelju sjevernjačkog humora leži satira. Kad se kaže da je južnjački humor zaokupljen komikom, onda to znači da je prava njegova meta ljudska priroda. Kad se kaže da je sjevernjački humor satiričan, onda to znači da on cilja na neke posve određene društvene institucije. Južnjački humor polazi od pretpostavke da svaka stvar na ovome svijetu – koliko god ozbiljna i važna bila – ima i svoju komičnu stranu, naprosto zato što su ljudi takvi, u isto vrijeme i uzvišeni i smiješni: i onaj tko je heroj, zapravo je smiješan, i onaj tko je opak, zapravo je smiješan. Sjevernjački humor ne može to prihvatiti, jer za njega onaj tko je opak nije smiješan, pa mu se možemo narugati, ali ne možemo imati za njega sućuti; isto tako, onaj tko je heroj ne može biti smiješan: premalo je heroja, a da bismo se s njima šalili.

            Sve se to dobro vidi u one dvije serije. Glavni šarm Maloga mista sastoji se u tome što ironizira i crkvu i komunističku vlast, koliko god da je serija ideološki vidljivo nagnuta ulijevo. Pokazuje se tako da je svatko krvav ispod kože, da mane imaju i oni koji druge uče pameti, a da su na velika djela spremni i oni od kojih to nitko ne očekuje. Rezultat je svega neka blaga skepsa, pa čak i mudrost.

            Drugačije je u Gruntovčanima. Ondje se radi o tome da su jedni ljudi dobri i simpatični, a drugi da su sebični i zli. Treba jako mnogo mašte da bi čovjeku Cinober bio smiješan, jer on je naprosto nevaljalac. Cilj satirične oštrice tu nije ljudska narav, nego društveni odnosi u kojima takvi Cinoberi – a ima ih u seriji više – uvijek pobjeđuju. U Malom mistu svatko ponekad strada i svatko ponekad ispadne smiješan, a u Gruntovčanima samo Dudek uvijek ostaje Dudek, i to zato što živi tu gdje živi. Rezultat je cijele priče opet nekakva mudrost, samo mnogo gorča od one južnjačke.   

            Upravo zato što se bavi ljudskom prirodom, južnjački humor nije osoban: onaj tko je predmet sprdnje zapravo je time na neki način počašćen, jer izrasta do simbola, poput onoga sirotana koji je bio malena rasta, pa su mu iz dana u dan skraćivali štap i tako ga uvjerili da je počeo rasti.  A u drugu ruku, u okrutne psine uključuju se na jugu i ozbiljni ljudi, jer prava meta šale i nije onaj na koga se ona odnosi, nego ljudski položaj općenito. To se najbolje vidi u doba karnevala, kad se cijela mjesta prepuštaju mahnitanju i kad ni jedna osoba i ni jedna institucija ne ostaje pošteđena.

            Sjevernjački humor, s druge strane, ne može bez nekoga cilja, bez nekoga autoriteta na koji će udariti: njega ne zanima toliko ljudska narav koliko društveni odnosi. Prema predmetu svoje satire sjevernjački humor nema mnogo simpatije i zato se oštrica pojavljuje takoreći sama po sebi. Recimo, krštenje vina u doba Martinja želi biti pohvala dobroj kapljici, a redovito se pretvori u paprenu karikaturu crkvenoga obreda.

            U dvije serije o kojima govorimo sve to dolazi do riječi. Malo misto očito ismijava isključivost svake vrste, bez obzira na ideološki predznak. Dapače, tu se poručuje da ideologija nikada ne može biti središte života, jer se taj život – sreća ili nesreća – zapravo događa u obitelji, među prijateljima i susjedima. U Gruntovčanima nema takve pomirljivosti: tu se osjeća gorčina zbog društvene nepravde, a i sluti se da je za sve kriva jedna sasvim određena ideologija, jer ideologija određuje kako ćemo živjeti. Ukratko, južnjački je humor – uza sve svoje okrutne manifestacije – zapravo blag i pomirljiv, dok je sjevernjački – uza svu svoju prigušenost – po svojoj naravi borben i ljutit.

            A i jedno i drugo pomalo je jednostrano, pa jedno čezne za drugim. Malo misto bilo je popularno na sjeveru zato što ondje ljudi osjećaju da im fali upravo onakav odnos prema svijetu kakav se u toj seriji zagovara. A Gruntovčani su bili popularni na jugu zato što su ondje ljudi često i u sebi ili u svojim bližnjima vidjeli Dudeka.

            I, dobro je što se gledatelji prisjećaju tih serija istodobno, u paketu. To je kao da su Dudek i Regica otišli na ljetovanje u Malo misto, dok je Roko Prč otputovao u Gruntovec po svinjske polovice.

(Pavao Pavličić, „More i voda“, Zagreb 2014.)