Ručni rad

Hajde da napravimo mali eksperiment: vi meni recite na što vas podsjeća ovaj naslov, a ja ću vama reći koliko ste stari. A neće mi to biti ni osobito teško, jer postoje smo dvije mogućnosti: ili ste pomislili na novac, ili na školu.

Ako vas je ručni rad podsjetio na novac, onda ste vi mlada osoba. Jer, s naslovnom sintagmom mogli ste se susresti samo na štandu gdje se prodaje pokućstvo, posuđe, tekstil, staklo: ondje na nekim predmetima stoji natpis RUČNI RAD. Ta oznaka upozorava kako dotična stvar nije izrađena industrijski, to jest uz pomoć strojeva i visoke tehnologije, nego da ju je neki majstor oblikovao na starinski način, potrošivši za njezinu izradu neizmjerno više vremena nego što to tvornice čine. Takvi su predmeti onda i izrazito skuplji od drugih, pa zato i nije čudo što se vama javlja asocijacija na novac, a koji put i frustracija što sebi ne možete dopustiti da takve stvari kupite.

            Ako vas je pak ta formulacija raznježila i podsjetila na školu, onda ste vi već ozbiljno zašli u godine. Jer, taj vas je pojam naveo da se sjetite svoga đačkog doba u kojemu je upravo ručni rad imao važno mjesto. Postojao je, doista, predmet koji se tako i zvao, jer bilo je to prije nego što su izmišljene sve ove tehničke kulture i druge kerefeke. Imao je taj predmet jedinstven naziv, ali je zapravo u sebi objedinjavao dvije različite stvari.

            Tada su se, naime, rodne uloge strogo dijelile i u obrazovanju, pa je postojao ručni rad za dječake i ručni rad za djevojčice. Dječaci su nešto pilili, bušili i turpijali, dok su se djevojčice bavile vezovima, heklerajima i štrikerajima. A što je osobito zanimljivo, postojala je razlika i u tome za što koga taj predmet priprema. Neki od dječaka postajali su majstori, pa se pokazalo da ih je ručni rad uveo u njihovo buduće zanimanje. S druge strane, malo je koja od djevojčica postala profesionalna vezilja, te je, prema tome, ručni rad njih pripremao za ono čime će se cijeli život baviti amaterski, radi vlastitog zadovoljstva, ili naprosto iz običaja.

            Valja, naime, znati da se izraz ručni rad rabio i izvan škole, a tada se odnosio isključivo na ono što su žene radile onda kad se ne bi bavile drugim kućanskim poslovima, to jest na vezenje, pletenje, šlinganje i rekamavanje. A bavile su se time mnogo, i ručni rad bio je uobičajen u svakoj kući, pa nikome nije bilo nepoznato što je on i zašto se prakticira. Tek je danas to potrebno tumačiti, pa ću vam zato ukratko i reći, da znate. Razloga za tadašnju proširenost ručnoga rada bila su dva.

            Jedan je ležao u našem siromaštvu. Nije u to vrijeme bilo moguće naprosto ući u trgovinu pa kupiti stolnjak, zastor ili ubrus, jer tih stvari nije bilo, a ako ih je ipak bilo, bile su skupe. A još se bolje to vidjelo po odjeći, jer tu je vladala krajnja oskudica i neimaština, i tu se moralo nešto poduzeti. Pa se i poduzimalo: kupovala se vuna u tzv. štrenama, pa su se od nje pravila klupka, a onda pleli puloveri, kape, rukavice, čarape, šalovi i štošta drugo. Većina odjeće u kojoj smo odrasli – ili barem odjeće koju smo najviše voljeli – bila je izrađena kod kuće.

            Drugi razlog toj rasprostranjenosti ručnoga rada ležao je u našoj bliskosti sa seoskom kulturom koju još nismo bili zaboravili. A u seoskoj kulturi, kao što se zna, nitko nikada ne smije biti besposlen, pa ljudi rade i onda kad se zapravo zabavljaju. Dapače, postoje i cijele institucije – poput prela ili čijala – koje spajaju rad i zabavu, jer zabave u čistom obliku jednostavno nema. Čak i onda kad žene predvečer izađu pred kapiju da porazgovaraju sa susjedama, one imaju u ruci koja preslicu, koja štrikeraj, koja vez. A to se onda prenijelo i u grad, pa se običan puk – osobito žene – nikad nije posvećivao isključivo zabavi, nego je uvijek nešto i radio. I, tu je onda ručni rad bio prvi izbor. Koliko je taj običaj bio jak, vidi se po tome što su i na sveučilištu studentice nosile na predavanje štrikeraj, pa bi tiho zveckale iglama dok bi slušale profesora kako izlaže svoje: jedna je bilježila, a ostale su se bavile ručnim radom.

            A kako je ručni rad bio jedan od temelja našega tadašnjeg života, tako je on postao i dio obiteljske povijesti. Jer, kuća je bila prepuna njegovih rezultata: svi stolnjaci, svi tabletići, svi zastori, sve je to bilo vlastoručno izrađeno i svjedočilo je kako smo se razvijali mi i kako se razvijalo naše kućanstvo. Mogli ste jedno kraj drugoga vidjeti prvi vez što ga je domaćica izradila kad joj je bilo pet godina, i goblen što ga je završila upravo prekjučer. Zidnjaci i ubrusi svjedočili su – materijalom, uzorkom i savršenošću izrade – o raznim fazama našega života.

            A ipak, mi prema njima nismo imali tako patetičan odnos kako bi se moglo pretpostaviti iz ovoga što sam upravo rekao, nego smo i ručni rad i njegovo mjesto u svome životu tumačili isključivo praktičnim razlozima. Zato nismo ni časa oklijevali da ručni rad napustimo onda kad se za to pružila prilika. Stvari su, naime, postale jeftinije, došla je plastika, došli su predmeti koji su izrađeni industrijski i jako su praktični. Zato smo ručni rad odnemarili i zaboravili, i on se zadržao još samo u seoskim sredinama, gdje je i danas sramota ne raditi ništa.

            U gradu to više nije sramota. U gradu postoji pojam intelektualnoga rada, pa zato kad vidite čovjeka kako sjedi i bulji u prazno, ne možete znati da li on dangubi ili intelektualno radi. A što je još važnije, uz pojam intelektualnog rada ide i pojam intelektualnog odmora, koji od vas traži da ne radite baš ništa, nego da se samo opuštate, pa vam to čak i razni stručnjaci preporučuju. I gdje da se tu onda nađe mjesto za ručni rad?

            Srećom, još postoji selo: ondje ima žena koje rade na starinski način, pa donose svoja djela u grad da bi ih prodale. Zato i mi, kad skucamo nešto love, kupimo kakav zidnjak ili stolnjak od neke bake na tržnici. Doduše, nema u tim stvarima više onih obiteljskih uspomena kao u predmetima koje smo izrađivali sami, ali su zato u tim rekamima i šlingerajima sačuvane uspomene jednoga društva i jednoga vremena.

            I na kraju: kažu mi da sintagma ručni rad ima još jedno značenje, i da je ono prosto. Ja to značenje ne znam. A vi?

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)