Pokora

Mandica Martinović,  jedinorođena cestarova kći, ona o čijim su se očima rojile priče uz koje se u zimskim večerima ugodnije zaspivalo a u prohladnim jutrima lakše osvanjivalo, dobro je razumjela kakvu joj je pokoru odredio fra Marko nakon što mu je u ispovjedaonici, dan uoči Badnjaka godine 1953., onako potiho, priznala da svaki put na svetoj misi počini veliki grijeh.

Ne zna se što li je fra Marko, čuvši to, prvo pomislio. Možda da je sedamnaestogodišnja Mandica hram Božji počela shvaćati kao mjesto na kojem će se viđati s nekim s kim inače ne bi smjela,  najvjerojatnije – oprosti mi, Oče – oženjenim ili vjerenim. Štošta je moglo fra Marku pasti na pamet. Jer, on se i sam naslušao svakojakih  priča o Mandici.  Posve mladi momci, ali i oni stariji, pa i ćaće njihovih ćaća, znali su, uz rakijicu i šah, hvaliti njezinu skromnost i diviti se tirkiznom sjaju što frca ispod crnih njezinih uvojaka pa se milinom razlijeva po seoskim potocima. Žene su, i one udane i one što su se pripremale za skori susret sa sakramentom, u njezinim mrzlim očima tražile majstorije sotonskih kistova. A kad bi se dotakle Mandičine skromnosti, brižne nevjeste i nasljednice oranica posegnule bi za preciznijom odrednicom;  svima razumljivijom. Izgovorile bi, nekim čudnim otezanjem prvog slova, riječ sirotica. Kroz koliko bi tek minuta razvlačili to s, da im nova vlast, ova što je došla s preokretom, nije oduzela prekolike dulume kupljene dukatima predaka. Oni koji su ih slušali, a među njima je često bio i fra Marko, nisu uspijevali prepoznati slatkost u tvrdnji koja ne bi smjela radovati ni daleko manje vjernice od njih. 

Mandica je rođena u bijedi. I propuzala je i prohodala u njoj. Neimaština je, i kad se zacurila, disala s isprane njezine kecelje na kojoj nije bilo heklarija, i s parhetne reklje koja je stršila među svim onim brokatnima kakve je nosila viđenija ženska čeljad. Siromaštvo je spavalo i nad kućom koja se ispranim zidovima od čerpića svako proljeće sve nježnije privijala drugom selu, onom pravoslavnom, kroz koje je prolazila glavna cesta prema Gradu. U njemu je Mandica bila samo jedanput. Onda kad su ćaća i ona, a bilo joj je devet godina, ispraćali majku na vlak. Rat je tek završio. Šljive su dozrijevale. I mirisale. Otac nije primjećivao da one što će prispjeti nekoliko dana poslije imaju boju kćerinih očiju. Pognutih ramena šuljao se selom. Bojao se nove vlasti. Strahovao je da mu neće oprostiti što se među rijetkima vratio s puta. – Ne daju mi poso, a nema cestara do mene, ponavljao je u čitaoni i slagao prazne čokančiće, u redove; kao vojnike u koloni. Potom ih rušio, odmicao šakama i galamio Ustani,i gade! 

Jedno jutro, a proljeće je bilo, Mandičina mati rekla je svomu mužu da je ona, kad već ne može on, našla posao i da sljedeće sedmice odlazi. – Služit ću u doktorskoj familiji, u Beogradu, baš tamo neđe đe je Titina kanclarija, hvalila se sestri koja joj je večer prije odlaska donijela kartonski kofer, da joj se roba ne pogužva. 

            – Doću pred Božić, i kupiću ti bebu ko pravu, tješila je Mandicu. I ponavljala Slušaj ćaću.   Mati je bila uzrujana. Slutila je da njezin muž zna da mu laže, da je njemu jasno kako ona  bježi od budućnosti koja prijeti i pukotinama ispucale ilovače. Ljutilo ju je što on šuti, i što ju na odlasku ljubi, pa potom uzima Mandicu za ruku i odlazi. I ne okreće se. A vlak je još stajao, minutu. Možda i tri.

– Koje je dijete umrlo kad ga ostavi mater?, pitala se dok je gledala rječicu tik do  pruge.   

Pred prvi Božić stigla je dopisnica s iskazanim žaljenjem. Ne merem dobit slobodno, napisala je nevješto. I nije zaboravila zamoliti muža da poljubi mamino sunce. Sljedeće godine, oko blagdana sv. Lucije, netko je u selo donio vijest da je Mandica dobila polubrata. Bebu ko pravu, kao što joj je i obećano. Muž je sve znao. Pred drugima je nijemio. Treće godine krenula su nagađanja oko imena ženina zastupnika u procesu civilnoga razvoda. Muž je ponovno sve znao. I iznova nijemio. Otkako je prestao zalaziti u čitaonu, i otkako je dobio namještenje kao pomoćni cestar, izbjegavao je suseljane. – Da ga sad vidi ona, iznenadla bi se, a nema se prigovora, vala, ni kak curcu uzgaja –  komentirala je krčmarica. Činila je to s nekom sjetom, kao da priznaje koliko joj nedostaje cestarova večernja režija s čokančićima što glume aktere gubitničke vojske. Za četvrti Božić fra Marko je u svečanoj propovijedi spomenuo i dijete koje je  Noć provelo bez majke.  Mandica se zagledala  u mramorne pločice poda. Nije primijetila žene koje su se okretale prema njoj. – Jadna li je, šaptale su ritmom litanije, cupkajući u očekivanju susreta s Tijelom Kristovim. Trinaestogodišnjakinja je mislila o dječaku koji je na Badnje jutro, na njezinu kuću bacio šušnatu granu, pa joj,  kad je vidio da je upalila petrolejku, pokucao na zaleđen prozor te pozvao da skupa krenu u kvocanje. Kao što se oduvijek običavalo u njihovu kraju. S prvim pjevom oroza djeca su polazila, od kuće do kuće, čestitati Adama i Evu. Razgrtala bi kukuruz koji su domaćini rasuli po kuhinji i izgovarala Kokoda, tko što ima neka da, Ako nema, neka sprema, Kvoc, kvoc, kukuriku.  – Neš se stidit?, pitala je bojažljivo. – Rad čega?, uzvratio je odvažno.

Dječak je crvenio kad su domaćini u njegovu torbu trpali peke i kobasice, a u njezinu  suhe šljive i jabuke pjegave kože. Na kraju dana otpratio ju je do kuće.

– Zamijenićemo se –  rekao joj je umjesto pozdrava. – Ma nemoj, dost je i u mene, prošaptala je. I stidjela se; i zbog toga  što ju je majka ostavila, i zbog toga što nema zlatni papir u koji bi umotala sve ove orahe što su pali na dno dječakove torbe. A kako bi se tek stidjela da je znala što će fra Marko, sutra rano ujutro, na misi koja će slaviti Isusovo rođenje, govoriti u svom obraćanju vjernicima. Zasigurno ne bi ni otišla. Kad bi čula zvono u četiri ujutro, okrenula bi se na drugu stranu i prekrila čaršafom po glavi.

Nije imala komu opisati koliko ju je fra Marko rastužio. Ćaći nije smjela. On bi odmah  udario dlanom po stolu i zagalamio kako će tom debelom popu reći što ga slijedi.  A smije li se uopće i pomisliti da svećenik nešto nije trebao učiniti?, pitala se Mandica.

Odlazaka na misu, koliko god bila povrijeđena, nije se bila spremna odreći. Crkva je za nju oduvijek bilo jedino mjesto izlaska; i sijelo, i bukvar iz kojeg je čitala važne seoske vijesti. Nastavila je ići. Šušnate grane na krov njezine kućice svakog su Badnjaka, i dalje, bacane istom rukom. Kako je odrastala, sve se više radovala kraju mise. Podnijela bi, uz velika dosađivanja, sva čitanja, istrpila bi duge propovijedi, i pjesme koje su začinjali starački glasovi. Sve bi to izdržala samo da čuje  župne obavijesti. – I draga braćo i sestre, rekao bi fra Marko, poslušajmo što nas očekuje u sljedećoj sedmici. I onda bi se nizali datumi, iznosi dinara uplaćenih za novi zvonik, navodila imena djevojaka zaduženih za čišćenje župnog dvora,  isticala važnost nove vakcine i prve pričesti. Kada je sebi priznala da na misu i odlazi samo zbog njezina kraja, odlučila je to ispovjediti.

Dan uoči Badnjaka, godine 1953., negdje oko pet sati poslijepodne, sedamnaestogodišnja Mandica Martinović ušla je ispovjedaonicu u kojoj je, iza drvene mreže, dobrano promrzao i gladan sjedio fra Marko. Bi li on na to čudno priznanje blaže reagirao da je kojim slučajem Mandica odabrala toplije vrijeme, ili barem neki raniji sat, može se samo nagađati. Oni koji su čekali u redu za ispovijed, zbunili su se nad fra Markovim nenadanim pojavljivanjem pred njima. – A moje propovjedi, znanje, trud… Čemu sve, bilo je jedino što su mogli čuti, ali ne i razumjeti.

Mandica je istrčala iz crkve. Nije se osvrnula ni na klecalo s kojeg su žene izgovarale molitve pokore. I  uspijevale se čuditi Mandičinom ponašanju. Čudile su se tada kao što su će se čuditi i u buduće, kad djevojka svetu misu počne napuštati desetak minuta prije završnog blagoslova. Brojni će nagađali o razlozima, brojni će o njima propitivali one koji bi nešto sigurno mogli znati. Mandica nikomu nije spomenula dobivenu pokoru. Čak ni njemu koji ju je vodio u kvocanje i koji je odavna odlučio da će na Badnje jutro, u godini u kojoj će ona postati punoljetna, zatražiti njezinu ruku. Tajio je svoje planove. Samo da ne bi čuo majku koja se pita kakva će mater njezinim unucima biti ona koju je mater napustila. 

Još nije ni objutrilo  kad je na pragu Mandičine kuće osvanula smreka ukrašenu zlatnim orasima i sitnim divljim jabukama. I šušnata je grana već bila na krovu kad je Mandica otvorila vrata svoje kućice. Da je bilo svjetlije, primijetila bi crvenilo na njegovu licu, onakvo kakvo je zapazila na njegovim obrazima kad su domaćini samo njemu, ali ne i njoj, davali suhe peke i kobasice. Nije vidjela, ali je dobro čula što je rekao.  – Ako želiš poći za me, reci mi o polnoćki, u crkvi. Prići ću na kraju mise jaslicama i tam te čekat. Ispeci mi ljetnicu, kao znak tvoje volje. Znala je da želi. Znala je da će doći. Bojala se samo da brašno za ljetnicu nije dovoljno mekano. Radovala se što je pokora koju joj je fra Marka zadao istekla i da sada smije ponovno slušati i župne obavijesti prije kojih je sve te nedjelje i blagdane, kroz cijelu godinu, morala odlaziti. Samo nešto prevažno nije znala. Nije znala da se od te godine, 1954. Isusovo rođenje slavi točno u ponoć, a ne više u pet ujutro, kao do tada. Nije ni mogla znati. O tome je  fra Marko govorio u  župnim obavijestima.       

     Nije čula zvona ponoći. Da je čula, pitala bi se. Ona je pogledavala na vajnigl u kojem se dizalo tijesto.Željela je da ljetnica oko šest, kad završi misa, bude još topla. Nije, negdje oko dva, čula pjevanje kroz selo. Plela je pletenice. Željela je da bude lijepa kad mu se nasmiješi pred betlehemskom štalicom. Nije razumjela što se dogodilo kad na putu prema crkvi, nešto poslije četiri izjutra, nikoga nije srela i kad je vrata našla zaključana. Vidjela je kako, u dobro osvijetljenoj sakristiji, fra Marko nešto ispija iz velike čajne šalice. I bilo joj je hladno. 

            – A ženska glavo, šta radiš tu, stiglo je iza njezinih leđa, polupijanim glasom starijeg muškarca. – Pa, od ove godine se ide na polnoćku, ko pola noći, dvanaest sati, prošlo je to. Očepi uši,  mahao je kažiprstom prema njezinu licu.

Otrčala je. Nakon stotinjak metara pokliznula se i ispustila ljetnicu. Umjesto prema kući, krenula je prema Gradu.

Svanjivalo je kad je fra Marko, dovršivši pripreme za najsvečaniju propovijed u godini, zadovoljno zakoračio u postelju. U njoj će provesti dva sata. Kad ponovno stane pred svoje vjernike, Mandica će se primicati željezničkoj stanici.

(iz zbirke priča „Rođena na Božić“)