Osiđelica

Osobna iskaznica
ime: Osiđelica
ime roditelja: Ivo Vojnović
prebivalište: Geranium

Priča je moja dosadna. Anatomija jednog srca ružne stare cure. Znam da mislite tako. I zbog toga se ne ljutim kad čujem da mlade djevojke moj život komentiraju upravo riječju dosada. Čitaju me usput. Dođe mi da im kriknem: «Ne vjerujte životima koje vam nude u žurnalima. Baršunaste ruže ne rastu na škrtoj zemlji.“

Život često nije nažalost nego dosada, a osobito život geraniuma. U našim vrtovima sve ga je više i  sve nam je ljepši.  Vojnović je iskoristio moju običnu nesretnu biografiju samo da bi pokazao kako se od nečije žalosti može napraviti umjetnički roman. I dao mu naslov po cvijetu bez mirisa. Strahujući da će čitatelji pomisliti kako pred sobom imaju neko štivo o cvjećarstvu, dopisao je dodatak «roman jedne osiđelice». Jasno je meni da je morao malo zapetljati s onim tko tu kome što priča. Mislio je da ženska muka nije dovoljna. On piše prijatelju pismo o meni,  prepričava ono što mu je tetka rekla, ograđuje se od mene, uspoređuje me s drugima, spominje riječ «nepojmljivo.» I pisao bi, i  ne bi. Ne može mi odoljeti, a plaši se da će biti krivo shvaćen. Presentimentalan. Najveća uvreda. Osjećajnost je sramota modernog vremena. Priča iz života je dosadna. Čudno je što pričam učenije nego inače. Uvijek sam se predstavljala skromnijom. Nisam nikome govorila o svojim navikama, o čitanju romana za koje sam mislila da je bolje da ne postoje. Oni koji su me poznavali, mislili su da su sveta evanđelja moja jedina lektira. Takvih priča, kao što je moja,  bilo je i prije. Bit će i  poslije. Geranium je vječan. Vida ogrebotine i  rane. U moje su vrijeme govorili da je znak požrtvovne ljubavi.  Jeste li vidjeli ijednu lijepu terasu da na njoj nije bilo moga cvijeta? Jeste li gledali život a da niste vidjeli nesreću?  Nesreća ima svoje miljenike, baš kao i  sreća. A moja priča? Mjesto događanja obični neki Varoš. Ničiji i svačiji. Moj, da bi mogao biti  vaš. Starija neuglednija  sestra zaljubljuje se u mladića kojem se sviđa njezina mlađa sestra. Njih dvoje se žene i  zavjetuju se na ljubav do kraja života.  Starijoj cijeli život  prolazi u sjećanju, poslovima i čekanju. Nakon puno, puno godina, on joj se javlja. Šalje joj svoju bolesnu kćer na oporavak. Dijete umire. Umire i  ona. Sve završava uobičajeno, rečenicom: «I napokon jadnica počine u miru.» E, to je, priznajem, dosadno. Kraj koji ne pruža mogućnost nastavka. Da, to bi  bilo sve. Sivilo, neveselost, mučnina, sijeda kosa, bore, dugi uglasti prsti nalik ruci radnika, tanki bijeli ogrlić oko vrata, tamni kostim, bijela pregača, grob. Jedina zabava – ono što okolina zna – pletenje čarapa i  čitanje Svetoga pisma natiskanog velikim slovima. Umijeće je od te građe napraviti nešto zanimljivo. Neke žene ne bi tako govorile o sebi, ali osiđelice nemaju više što izgubiti. Mogu plakati nad izmišljenim knjigama, i sanjati novo rođenje.  Pogotovo one koje podsjećaju na geranium. Štetni romanticizam, trideset novčića svezak. Sigurna sam da se pisac nikada ne bi usudio krenuti u pripovijedanje o meni da prije toga nije pročitao pripovijest «Un coeur simple» Gustava Flauberta. Predmetom njezinim postao je život jedne kuharice. Strani veliki pisac koji je stvorio realističku školu – o da osiđelica  zna za to -piše o življenju žene koja kroz godine dijeli veselje i  suze činovničke obitelji. Čuvstva neuke žene iz puka ocrtana su anatomičkim nožem. Otkrio je najsitnije pjege čovjekova srca. Čitajući slavnoga pisca, naš mladac koji će ukrasti moj život, bio je siguran da je priča koju je imao pred sobom govorila samu istinu. Čitao je, i čudio se. Umjetnost iz običnosti. Tada sam mu pred oči iskočila ja s pričom koju mu  je pričala njegova tetka, a moja jedina  prijateljica. Nisam je optužila za izdaju, nisam se naljutila ni na  njega koji me već na samom početku opisuje, rekla sam, dosadnom. Zahvalna sam mu što me je nazvao po cvijetu koji je rastao u mom vrtu. Čisto zrcalo života. Sve ima svoj značaj. Razumna sam bila oduvijek. Nisam mogla nositi ime ciklame, a ni vrijeska. Nisam bila tanahna, ni mirisna, ružičasta, nisam bila ni bujna,  nisam bila ništa što bi postalo zamjenicom za strast ili ljubav. Geranium.  Ne miriše. Dosadan u svojoj skrivenoj ljepoti. Otporan na suncu, urešava balkone Mediterana i  unutrašnjosti. Rasađuje se lako. Tvrdoglav u svojoj lakoći. Prezimuje  niske temperature. Nema trnja, nema kraljevsku titulu, nije čak ni dovoljno plah. Podrazumijeva se svojom otpornošću. Zbroj sitnih cvjetova. Kao život žene. Nije li i on niz malenih  događaja? Suze i radosti mijenjaju se ali prekidano. Vrijedno zapisa. Bez imalo laganja. Opisuje se u dva-tri retka. Ni po čemu se ne razlikuju jedna od drugih. Sretno za prosječne pisce. Govorim to kao ona koja je u životu okusila neistinu romantike. Priča o meni izašla je u javnost jer je podsjećala na priču ovjerenu imenom velikoga stranca. Lako je primijetiti da sam po nečemu bila slična i na domaću lektiru. Imala sam kanarinca. Moj kanarinac i ja, ja njegova ljubovca. Ostarjeli skupa. Uvijek je morao mučati. U svakom su ga grmlju dozivale ptice ružnije od njega. Motrio je sve oko sebe. Kao i ja sama. Imali smo smisla za detalj. Mnogo više od proslavljenih pisaca; stranih i domaćih.

Osiđelica, dosada, geranium… Različite riječi, isti značaj.  A  samo je jedna  dovoljna  da

čovjeka zauvijek unesreći.

(„Tko se boji lika još“, Profil, Zagreb, 2008.)