Orden zagubljen u ladicama

Jučer su me ponovno pitali koja mi je od mojih knjiga najdraža. Nisam željela posegnuti za metaforom rodbinstva i reći kako su piscima knjige kao djeca i da stvarno ne mogu ni jednu izdvojiti. Bez zamuckivanja sam spomenula „Tko se boji lika još“, objavljenu prije jedanaest godina. Očekivala sam začuđen pogled. I dobila sam ga. Krenula sam u objašnjavanje. U toj je knjizi stotinu i dvadeset likova hrvatske književnosti nakratko promijenilo prebivalište i došlo „pod moje pero“ komentirati zbilju oko sebe. Ljutili su se, postavljali pitanja, komentirali. I to pod uvjetom da dolaze iz djela u kojem su osposobljeni za odabranu temu.

Navela sam primjer. Kad je moja Magdalena imala pet godina, pozvali su me u zemlju moga rođenja, u grad uz samu granicu, da mi, jer je dijete maloljetno, uruče odlikovanje dodijeljeno njezinu ocu. Vjerovala sam kako su se, dvije godine nakon njegove smrti, prisjetili njegovih zasluga. 
Stol je bio uređen za svečane prigode, dužnosnici su izgovorili nekoliko dirljivih rečenica.. Pred njima sam zavirila u fascikl. Vidjela sam da je priznanje potpisano prije deset godina. „Ali, on je umro ogorčen i tužan“, rekla sam im. „Zagubilo se u ladicama“, odgovorili su mi. Nelagodu nisu mogli sakriti. Osjećala sam silnu potrebu nešto o tome napisati. A onda je pred mene iskočio lik romana „Orden“ Stjepana Čuića. Njegov glavni junak, nakon II. svj. rata vraća se – kao pobjednik – u rodno mjesto. S ordenom. Prezime mu je Ivandić. Odlikovanog, Magdaleninog oca Ivu, njegovi su zvali Ivanda. Možda zbog toga što mu je ime bilo prenježno za teret koji je nosio. Nadimkom su ga nastojali osnažiti. Oni, koji su odlikovanje zagubili, od Ivande su načinili umanjenicu, Ivandića. E, taj se Čuićev Ivandić rastužio i zavikao umjesto mene. Meni je ostalo samo da Magdici kažem kako u zemlji njezinih i mojih predaka rijetko čiste radne stolove.