Nije sa svakim piti kavu

Odnedavno najbolju kavu pijem u kuhinji svoga brata. Nisam sigurna pijem li nju ili samo sjećanje na neku njoj okusom vrlo sličnu. Možda pijem Jeleninu? Ipak, Jelenina je bila oporija, a bratova je mekša, lako se slijeva grlom. Supruga moga brata pije nesicu. Moj brat, njegova kći Anđela i ja pijemo ukuhanu. Brat jaču i gorču, a nas dvije tanju i slađu. Tanju i slađu ćeifim dok pišem priču (umjesto da suzama blijedim oči), a nećakinja takvom ublažava borbu u ringu s tekstovima s popisa srednjoškolske lektire.

Zamisli, ovaj ću produženi vikend morati provesti čitajući poemu Ivana Gundulića. Bila je to prva rečenica kojom me nećakinja dočekala na vratima stana. Popit ću na litre kave dok to svladam, nastavljala je zabrinutim tonom.

Divno miriše, već je skuhana, izgovorila sam šireći nosnice. Priznajem, netaktično. Kao da se rugam, rekli bi klinci iz mog kvarta. Osobno obožavam Gundulićeve tekstove, a bez kave ne mogu. I kako bih u dobitnoj kombinaciji baš tog pisca i baš tog napitka, a samo nekoliko metara od već napunjene šalice, uopće mogla prepoznati problem. Stihovi Ja sam dobar i pravedan / ti hud i opak u životu, zaliveni kavom, dar su koji se ne može usporediti ni s čim. Priznajem, sebična reakcija. U taj sam trenutak zaboravila koliko sam puta na stručnim tribinama tvrdila da bi Gundulića trebalo početi čitati najranije u godinama punoljetnosti, da je prezahtjevan za pubertetske prištiće. Ali na strukovnim seminarima nitko nije zametnuo temu čitanja uz kavu. Anđela se nije smiješila kao obično. Zubni aparatić koji joj udjetinjuje sitno lice ostao je, kao rijetko do tada, sakriven. Zakočio se pred nejasnim baroknim sestinama i končetima. Djevojka ima šesnaest godina i prije deset mjeseci preselila je iz rodnoga Beča u Zagreb, grad u kojem su njezini roditelji proveli mladost. Upisala je jednu od zagrebačkih gimnazija i još uvijek se muči s književnim naglascima, nejasni su joj razlozi borbe između Kaptola i Griča, riječi latinskog prevodi prvo na njemački ili engleski, a potom na hrvatski jezik. Njezini roditelji uz jutarnju kavu sjećanjem oživljavaju kućice uz Jarunsko jezero, pogađaju koji je kafić prije dva i više desetljeća bio na uglu Tesline i Gajeve i pitaju se jesu li ikada u tim lijepim mladenačkim godinama – dok su uzavreli grad napuštali spuštajući se prema jugu – primijetili livadu na kojoj je sada izgrađen njih novi dom, naselje šarenih stambenih zgrada sa šoping centrima i središnjim hramom kulture i sporta. Katkada im razgovor prekine telefonski poziv nekoga odozgor, nekoga tko bi se isto tako rado našao na svom mjestu, samo kad bi znao gdje se to mjesto nalazi.

Nit mi se biva ovdje gdje jesam nit mi se ide tamo odakle jesam, nerijetko mome bratu priznaju ti koji nikada neće pristati na okus kafe bez soca. Slabi su, nemaju snage čak ni zavidjeti onima koji su bili odlučni u svom povratku.

Kao i većina roditelja, moj brat i moja nevjesta brinu hoće li im dijete uspješno svladati školski program. O lektirnim naslovima ne usuđuju se govoriti pred nekim poput mene, žene koja je književni tekst proglasila jedinim istinskim ljubavnikom. Oni kuhaju tanku i slatku kavu i kriomice bacaju pogled na redni broj stranice otvorene na Anđelinu radnom stolu. Računaju koliko je još preostalo do kraja knjige. Jer, nepročitani broj stranica u uskoj je vezi s brojem neispijenih šalica i količinom kofeina unesenog u krhko tijelo.

I dok je gimnazijalka odgonetavala značenja stihova Mru kraljevstva, mru gradovi / i njih plemstvo trava krije…, dobacujući mi svakih nekoliko minuta, preko praga svoje sobe, stručno pitanje, brat mi je počeo prepričavati telefonski poziv prijatelja iz Beča. Jednog od onih koji bi se vratili, ali se boje. Doznala sam da je M. u glavni austrijski grad došao prije dvadeset godina, nakon pada Bosanskog Broda. Pri spominjanju Broda, u mojim ustima ispisao se matični broj kave koju pijem. Ključne riječi: Bosanski Brod, tanka i slatka kava. Brat i snaha prepoznali su da sad slijedi priča razotkrivanja paučinastih niti kakvima su naši životi sheftani u običnom oku vidljiv sklad.

Putovala sam vlakom tog 7. listopada ’92. iz Osijeka u Zagreb. Rat. U Koprivnici se ukrcavam u vagon prepun izbjeglih iz Bosanskog Broda: starice, bolesno dijete, uplakane žene, zabrinuti muškarci. U kupeima desetak, petnaestak glava. Kratki rukavi, zimski kaputi, izglačane i izgužvane majice, one čiste i one nakrcane mrljama. Sve na istom mjestu. Bez godina, bez godišnjih doba. Samo bahata povijest i njezine žrtve. Jedna me žena doziva i nudi kavu iz crvene termosice. Iz kuhinjske krpe odmotava fildžane i kaže: Eto, samo što smo čuli vijest da je Brod pao, pristavila kafu, to je jedino što sam stigla prije voza. Tanka, zbog žurbe ili navike. Ne znam. Ukusna. Zbog života i nade. U svakom slučaju, od tada i moja.

Iste večeri u Zagrebu je premijerno izveden Gundulićev Osman. Predsjednicima Hrvatske i Bosne zasigurno – poslije ovacija upućenih glumačkoj ekipi – nije ponuđena kava. Svi su ionako, tajeći jedni od drugih, znali da je za nju prekasno. I da, uostalom, nije sa svakim piti kafu.

(priča iz knjige „I na početku i na kraju bijaše kava“)