Nedjeljni ručak kod punice

Ovih dana, u nekoliko se medija, spominjalo moje pojavljivanje na „društvenim mrežama“ i uređivanje bloga. Često se i sama propitujem o razlozima vlastita okretanja novim prostorima. Što mi je pokazalo jednogodišnje uređivanje vlastite stranice na fb i dvomjesečni rad na blogu? Jednostavno, pokazali su mi da je granica između visoke i niske, lake i teške, zabavne i ozbiljne književnosti vrlo krhka. I da se razgovori o književnim „amaterima“ i književnim profesionalcima više ne mogu voditi na isti način. Stotine i stotine onih koji pišu svoje tekstove, ali i o tekstovima drugih svjedoče da je „književnost u modi“. I te kako. Ovdje sam naišla na imena onih koji pišu, na  književnike  za koje ne bih znala, na nakladnike koji se inače  baš i ne spominju. I svi oni imaju svoje pratitelje, svoje poklonike, svoje zagovornike. Trpeza je bogata, prostrana, raznolika. Problem može nastati, i zasigurno, nastaje samo u trenutku kada uđemo na vrata pogrešnog restorana, i počnemo se  ponašati neprimjereno prema onima koji su već desetljećima stalni gosti tog lokala i koji znaju sve tajne majstora kuhinje.

Jednogodišnji radni staž u novom mediju uvjerio me, ukratko, u pravu smisao književnosti. Ona je   čitateljima potrebna kao mjesto dodira, prepoznavanja, poistovjećivanja. Komunikacija, kad je dobronamjerna, može biti i virtualna jer svi smo mi, uništeni poviješću i arogantnim potezima političara, željni i malo, samo malkoc, dobrote. Pogotovo što  sve oko nas vrišti kako je jako „in“ biti drzak prema ljudima oko sebe, biti trajno bolji od drugih, biti zauvijek mlađi od generacijskih kolega i glasniji od članova obitelji kojima je vidljivost u opisu radnog mjesta.    Fejs je idealno mjesto za ranjavanje drugih, za navijanje, jer „tuđa rana ne boli“.                  No, u životu nitko nije toliko velik, i toliko talentiran da  ima pravo nanositi  bol onima koji su slabiji, umorniji i koji smetaju samo zbog toga što troše ovo malo zajedničkog  zraka. Sigurna sam da čovjek ne može biti jedno lice na mrežama, a drugo za obiteljskim ručkom na koji ga je pozvala naporna punica. On zasigurno svoju agresiju – koju je prigušio lažnim smiješkom, onako ležerno naslonjen na stol prekriven bijelim uštirkanim damastom – iskali na nekoj gospođi koja  mu je, ni  kriva ni dužna –  svojim receptom objavljenim na kulinarskoj stranici fb – vratila sjećanje na punicu i nedjeljni ručak. Kod nas se podsjećanjem na nekoga pišu čak i službene povijesti, a kako onda ne bi i komentari na društvenim mrežama.