Nebo se brine o moru

– Uvijek, sinko, postoji prvi put, govorila je Jela, dobra prijateljica moje bake. Pamtim joj lice, i bore na rukama, i križiće  istetovirane iznad lijeve šake. Oni koji me, još i sada, pitaju za mjesto moga rođenja, ne znaju da baš u toj rečenici, koju okončavaju nepotrebno velikim upitnikom, nakratko izgube svoj glas pa im ga ja – neovisno o svojoj volji – više ne  prepoznajem. Netko se, u danu koji je bio sunčan i dok se još čisto plavetnilo dovodilo u ljubavni odnos s nebom, pobrinuo da ljudska znatiželja, da bi se uopće mogla izdržati, do mene stigne bojom Jelina glasa. I moji vjerni prijatelji, i blijedo poznati, i ozbiljni poslodavci, i skloni čitatelji, i oni koje sam željela voljeti ali mi to nisu – strahom zarobljeni – dopustili, i pedantni predsjednici povjerenstava i kritičari motivirani osvetama, baš svi su oni, u tih tridesetak sekundi zvučali, a i danas zvuče, kao Jela. Jer, ona koja o riječima nije slušala u školskim klupama i kazališnim radionicama, naslućivala je da se u brojnim, što dolaze iz usta učenih i velikih, kriju opasnosti. Znala je da svakoj teškoj riječi treba pridružiti najmanje dvije meke. A meke su Jeli bile i neusporedivo draže. Sjedila je na malenoj stolici ispred praga i sastavljala čudesne pamučne slovarice.

– Čovjek mora imati prag svoje kuće, da katkad stane na njega, a katkad ga prekorači. Nije isto, stati i prekoračiti. Prag. Upamti. Treba znat kad se što mora.

Prag  kuće u kojoj je starjela postavio je njezin otac. Vlastitim rukama,  još u onoj državi, prije druga Tite. Voljela je da drugi čuju njoj važne povijesne koordinate. Podcrtavala ih je. Činila je to i načinom na koji je izgovarala ime velikog vođe, ali i smiješnom grimasom koju su sugovornici mogli uočiti samo onda kada bi uspjeli uhvatili trenutak u kojem se drugovo ime prelijevalo u završni vokal e i dužilo se, i trajalo, i čekalo da Jela na slobodu pusti zadržani cigaretni dim od kojeg je, preplavljena užitkom, iz dana u dan sve više kašljucala, dok su joj usnice modrile bojom srpanjskih oluja. 

Svakog je proljeća osvježavala zidove bijelim vapnom. Iz onih unutrašnjih izvlačila je sivilo i miris duhana. Iz vanjskih otjerivala zavist koju urokljivi pogledi upućuju prema sitnim utorima opeka i žbuke pa u njima rađaju nemir i nesreću koju će u posljednjim minutama prije svanuća, u nekoj od dolazećih godina, udahnuti dijete koje možda još i nije rođeno.

Jela se budila, bolovala i radovala, sve na istoj stolici, onoj dovoljno blizu i dovoljno daleko puteljku kojim su prolazili mještani. Dovoljno blizu za otkrivanje lica i dovoljno daleko za sklanjanje pred dolazećim koracima. Oni kojima se dala vidjeti, zastali bi uz njezinu bagremovu ogradu. I prije nego što su je počeli rukom i očima dozivati, ona bi ustala i poravnavala džep uštirkane suknje, vjerojatno zbog toga da iz njega što lakše i što brže izvadi pokoju meku riječ, još neupotrijebljenu i mirisnu. Znala je da će samo njome moći liječiti priznanje koja će uskoro početi s Ma nikada mi se to do sada nije dogodilo, eto prvi put.

I sada je zamišljam kako mi prilazi sa smiješkom. Jasno joj je da će uskoro početi odgovarati na pitanja poput Mogu li se s nove haljinice, pripremljene za šetnju procesijom na blagdan sv. Ilije, zaprljane prvi put crnim dudovima, skinuti mrlje; Je li prva hostija stvarno slatka;  Naraste li  zaozbiljski rep nakon što prvi put progutaš malo crne kave i poližeš soc s dna… Slušala je pažljivo. Nije mi dopuštala da pogled skrenem u stranu. Nudila je odgovore koji su bili lijepi, ali iz kojih nisam mogla zaključiti hoću li biti kažnjena zbog uništene svečane odorice, zbog bombona kojeg planiram sakriti u ustima kako bi njime zasladila Tijelo Kristovo, zbog popijenog napitka koji će me uvesti u pravo žensko društvo. Ona je svojim riječima tkala nevidljivu zaštitnu odjeću koja bi počinitelja pogreške prve iz područja tog i tog činila otpornijim pred tužiteljima i sucima kojima nisu trebali ni svjedoci, ni porota, a najmanje Jelina pamučna slovarica.

Bila sam kilometrima daleko od njezina dvorišta kada sam primila vijest da se jedno jutro nije pojavila pred kućom. I bila sam u godinama kad sam već dobro znala kakav je okus pričesne hostije. Jesu li oni koji su iznosili Jelino tijelo iz kuće stali na prag, ili ga ipak prekoračili, ne znam. Mogu samo nagađati sjećanjem na njezine meke riječi. Pitanja koja bi se vezala uz prvi odlazak, prvi preljub, prvu osvetu, prvu ljubomoru, prvi strah, prvu dijagnozu više nisam imala  komu postavljati. Moje priče nisu zasluživane da bi se na njih išlo riječima ispisanim na latinskom. A i ne vjerujem da postoje slova  kojima bi se razjasnilo zašto sam, u noćima nedavnih poplava, pozvala Jelu. U mom oslikanom snu stajala je pred svojim pragom. Voda se penjala uz brdo. Priznala sam joj da se ne sjećam kako su, u vrijeme moga školovanja, izgledali testovi za provjeru znanja. Ne pamtim u kojem sam razredu pisala prvi. Moja me kćerka probudila prije nego što je Jela posegnula za svojim džepom. Prvoškolska se zabrinula da joj je mama zaspala i da će ona zbog toga zakasniti na pisanje  kontrolnog listića iz prirode. Prešutjela sam joj da i ja ne bih znala odgovoriti na pitanje o razlici između sela i grada. 

Uz jutarnju kavu, dovoljno jaku da od nje naraste rep, uzaludno sam pokušavala dozvati lekcije iz svojih prvih udžbenika. Jasno sam vidjela radosna lica svojih vršnjaka, prljave a tako gospodske sjedalice u školskom autobusu, narančaste lipine bilježnice. Nigdje nije bilo testova, radnih bilježnica, udžbenika iz vjeronauka, likovnog i glazbenog odgoja.  Samo nježno sjećanje na vrijeme u kojem su odlični bili i oni koji su ocijenjeni kao dobri, za razliku od danas kada su odlični s jednom vrlo dobrom ocjenom, u očima svih, samo dobri. I kad se nitko nije pitao Koje je boje plavo. 

– Nebo se brine o moru, napisala je toga dana moja prvoškolka kao odgovor na pitanje Zašto je more plavo? Uz, po katalogu znanja, pogrešan odgovor, stajala je učiteljeva crvena  kvačica točnosti. Podsjećala me na Jelin uštirkani džep nakrcan mekim riječima koje su  pred oči izlazile složene u ljepotu. Ljepota je slabila strahove. I nagovarala nebo na brigu; prvi put, pa iznova prvi put, pa po koji put prvi put; tvrdoglavo i dosadno. Sve dok ne čuju odabrani.

(priča iz knjige „Samo majka i kći“, Mozaik knjiga, 2012.)