Na početku bijasmo – Mi

Nekako mi se čini da u posljednje vrijeme imamo potrebu reći da je sve započelo s nama. Namjerno prešućujemo one koji su bili prije nas, one koji su pokrenuli časopise, utemeljili odjele u bolnicama, izborili se za osamostaljene pojedinih odsjeka na fakultetima. Umrle, iako su bili veliki pjesnici i veliki ljudi, ne spominjemo ni uz pojedine obljetnice. Žive ne pozivamo na svečanosti priređene „povodom“. Plašimo se da će nam izjavom pred televizijskom kamerom oduzeti nekoliko minute slave u vijestima iz kulture, emitiranima poslije ponoći. Vjerujemo da ćemo biti slavniji ako se predstavimo kao prvi. No, silno se varamo. Daleko je važnije, u očima struke, biti nasljednik većeg od sebe.

„Vi uređujete svoju, a ne Crnkovićevu biblioteku“, upozorila me prije dvadeset i četiri godine godina ugledna urednica. Nazvala me navečer, u danu kad sam predstavila prve romane biblioteke „hit“ potpisane mojim uredničkim imenom. Nije imala primjedbi na izbor knjiga.   Osjećala je potrebu reći mi da sam na promociji previše spominjala čovjeka koji je biblioteku pokrenuo i koju je uređivao sve do odlaska u mirovinu. „Trebate krenuti od nule i sve obilježiti svojom osobnošću“, podcrtala je. Pokušavala sam joj objasniti da je meni najveća čast što sam uredničku palicu preuzela iz ruku Zlatka Crnkovića, spomenula sam broj njegovih naslova, 1969. kao godinu rođenja „hita“, četrdeset i tri kola, naslove koji su od mene napravili čitateljicu, gospodina Zlatka kao moga pravog poetičkog roditelja. Bila je previše autoritativna da bi prihvatila moje argumente, suviše drukčija da bi svoje ime vezala uz neko jače, bila je stanovnica Zagreba puno duže od mene. Sigurna sam da je u meni vidjela osobu koja je još uvijek, tek preselivši iz istočno-slavonskog središta, zadivljena svime što nastaje u metropoli. 

Iskreno, bila sam do tog telefonskog razgovora zadivljena i njezinim uredničkim radom. Upravo zbog toga bilo mi je teško suočiti se s činjenicom da nas dvije imenicu „nasljeđe“ shvaćamo na posve različite načine.