Mornarsko odijelo
Nema mi druge nego započeti ovo razmatranje primjerom iz slikarstva. Činim to s nemalim strahom, jer sam svjestan da će ono što sam ja kadar reći o likovnoj umjetnosti izazvati kod ljudi koji se u nju razumiju u najboljem slučaju sažaljiv osmijeh. A ipak, tješi me spoznaja da se slike i skulpture ne prave samo za stručnjake, nego i za nas ostale, zato da bismo mi pred njima doživljavali svoje laičke estetske ushite i pamtili svoje laičke asocijacije. A upravo od takve jedne asocijacije i ja ću započeti.
Zapazio sam, naime, da ima više hrvatskih slikara koji na svojim platnima tematiziraju uspomene iz djetinjstva, a nekako mi se čini da je rodonačelnik toga malog trenda nitko drugi nego Miljenko Stančić. Bilo kako bilo, kad se na tim slikama pojave djeca, ta su djeca vrlo često odjevena u mornarska odijela. A ja sam – kao pravi amater – postavio sebi ovo naivno pitanje: zašto su odijela baš mornarska i zašto su nekad bila tako popularna?
Najprije sam morao konstatirati da su slikari, slikajući tu djecu u mornarskim odijelcima, vjerni povijesnoj istini: u davna vremena roditelji su doista tako oblačili svoju djecu. Zapravo, možda ta vremena i nisu tako strašno davna, jer sežu do u polovicu XX. stoljeća: mogu to dokazati vlastitim fotografijama na kojima se pojavljujem u mornarskom odijelu. A onda su ta vremena prošla, i danas više ne možete ni za lijek naći klinca koji bi bio tako odjeven. Prema tome, nije zagonetna samo nekadašnja popularnost te odjeće, nego je možda još zagonetniji njezin nestanak.
A u pokušaju da se taj misterij nekako rasvijetli, dobro je možda najprije opisati mornarsko odijelo. To neće biti teško. Ta su odijela bila bijela ili plava, baš kao i kod pravih mornara, pa su plava služila za hladnije razdoblje i imala su duge hlače, dok su bijela bilja ljetna i hlače su bile kratke. Na njihov mornarski stil upućivala su tri važna signala. Prvo, bili su tu sjajni žuti gumbi s nacrtanim sidrom, a gumba je bilo više nego rupica, te su očito služili za ukras. Onda, bila je tu kapa, koja je straga imala dvije crne trake što su visjele niz vrat, a sprijeda natpis od zlatno izvezenih slova, nešto kao ime broda ili štogod slično. Napokon, bio je tu i osobit mornarski ovratnik, i on je bio najvažniji: za razliku od ostalih ovratnika, imao je pravokutan oblik i spuštao se niz pleća, a na njemu su bile ukrasne crte. Takva odijela nosili su i dečki i curice, tek što je kod djevojčica umjesto hlača bila suknja, a sve ostalo bilo je isto.
Već i po ovome kratkom opisu vidi se da se tu radilo o stilizaciji: ta odijela nisu bila kopija pravih mornarskih odora, nego su na prava odijela samo podsjećala, kao što ni današnje vjetrovke – sa svim onim epoletama i džepovima – nisu prava vojna odjeća, nego na nju tek aludiraju. Mornarsko je odijelo, dakle – ako mogu još jednom zaći u područje na kojem sam stranac – zapravo imalo stanovitu likovnu kvalitetu. Pitanje je samo odakle je ona došla i čemu je smjerala. Meni se čini da su tu bile na djelu dvije vrste poruka.
Ponajprije, mornarska je odjeća bila egzotična. Naime, tvrdo sam uvjeren da se ta moda rodila negdje daleko od mora, recimo, u Beču ili u Parizu, dakle, na mjestima gdje sve u vezi s brodovima ima neki prizvuk pustolovine i dalekih putovanja. A budući da je moda niknula u građanskim krugovima, sve je to onda služilo kao podsjetnik na ljetovanja na moru i na susrete s pravim mornarima. Zato je tada i odjeća odraslih ljudi znala imati poneki detalj što je podsjećao na mornarsku uniformu. U primorskim mjestima prihvatili su tu dječju modu preko volje, i to samo zbog utjecaja kopnenih modnih centara: u Splitu, Puli ili Zadru nisu vidjeli u mornarima egzotiku, jer su ih susretali svaki božji dan.
Nadalje, mornarsko odijelo željelo je poručiti kako ga je izabralo samo dijete, jer je takva odjeća, tobože, u skladu s njegovim željama i maštarijama. Doista, djeca oduvijek rado sanjare o pustolovinama i putovanjima, a to je bilo povezano uz brodove i plovidbu, baš kao što je za današnje klince pustolovina izjednačena s raketama i svemirskim letovima. Ukratko, htjelo se poručiti kako je obitelj u kojoj djeca žive posve sretna, jer, eto, toj djeci omogućuje da se odijevaju u skladu sa svojim snovima.
A zapravo je bilo sasvim obratno. Djeca tu odjeću nisu voljela, što također mogu, ako treba, posvjedočiti vlastitim primjerom. Razloga su bila najmanje dva: prvo, dijete se u mornarskom odijelu osjećalo kao klaun, a drugo, ono ga je sputavalo i ograničavalo. A kad to znamo, onda će nam odmah biti jasnije i zašto su mornarska odijela nestala. Ključno je, ukratko, pitanje u kojim se prilikama to odijelo oblačilo, jer nije se oblačilo uvijek, niti se za njim posezalo slučajno.
Mornarsko odijelo bilo je, doista, neka vrsta svečane odjeće. U njega su djecu odijevali nedjeljom, kad se išlo u prirodu ili u posjete, dok su radnim danom – u školi i u igri – djeca nosila drugačiju robu. Mornarsko odijelo bilo je dres za obiteljsko slobodno vrijeme. Prema tome, ako je nestalo, mora da je nastupila neka razlika u načinu na koji ljudi to slobodno vrijeme koriste.
I doista, upravo se o tome radi. Nekada su ljudi provodili slobodno vrijeme u vrlo umjerenoj fizičkoj aktivnosti, što znači u šetnji, a šetnja se pak odvijala po pravilima, pa i u odjevnom pogledu. Kad bi im navukli mornarska odijela, djeca nisu smjela trčati niti se penjati na drveće, nego su pazila da se ne zaflekaju dok su hodala stazom parka dva koraka ispred svojih roditelja, ližući pri tome sladoled. Danas se, nasuprot tome, slobodno vrijeme provodi u vrlo intenzivnoj fizičkoj aktivnosti, kao što je vožnja biciklom, veslanje ili pentranje na brda, a za to je potrebno imati i osobiti kostim. Tu bi mornarsko odijelce brzo postradalo.
A što je najbolje, taj današnji način provođenja slobodnog vremena prakticiraju roditelji i djeca zajedno, pa su slično i odjeveni. Dapače, dok se voze na biciklima, rolama i skejtbordima, roditelji sve više liče na djecu, a i postaju sve djetinjastiji. Zato nije isključeno da ih jednoga dana ugledamo kako paradiraju gradom u mornarskim odijelima.