Mlakićeva rečenica s Andrićevim potpisom

„Samo da ide po redu“, govorila je moja baka. Bila sam premlada da bih razumjela njezine riječi. A kad je ona na vječni počinak ispratila svog najmlađeg sina, postalo mi je sve jasno. Red je poremećen. Nakon takvog preskakanja, majke više život ne nazivaju životom. I osjećaju se krivima za svaki svoj dan poslije toga.

Bakine rečenice sjetim se uvijek kad se vraćam Andrićevim i Mlakićevim tekstovima. A vraćam im se često.

Roman Živi i mrtvi (2002.) Josipa Mlakića započinje motom Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. Rečenica je to preuzeta iz III. poglavlja Andrićeve Travničke hronike. Tu rečenicu izgovara ostarjeli Resim-beg nakon ubojstva sultanovoga izaslanika. Ista rečenica pojavljuje se u posljednjem poglavlju romana Na Drini ćuprija kada Alihodža u razorenom i zapuštenom Višegradu, kraj mosta kojemu se bliži uništenje, zaključuje: „(…) da je ovde život već odavno u opasnosti i da smo svi ionako mrtvi, samo se redom sahranjujemo.“  Mlakić u romanu Živi i mrtvi uspostavlja analogiju s Andrićem jer tematizira ratove u Bosni uzrokovane vjerskom i nacionalnom podijeljenošću te potvrđuje Andrićevu tezu o povijesnoj ponovljivosti, tezu o nekom nesretnom redu odlazaka. Odlazaka u kojima majke prečesto sahranjuju svoje sinove.