Magareća klupa

U proljeće sedamdeset i treće, tetak je kupio automobil. Bio je to prvi  „Stojadin“ u našem mjestu. Nakon nekoliko dana, „svježi“ vozač, njegova supruga (moja teta J.) i ja krenuli smo u Bosnu . U Turiću smo ukrcali moga oca i nastavili put Koprivne, sela u kojem je ćaća rođen i u kojem je polazio prva četiri razreda.

Vrata škole bila su otvorena. – Nisu ništa promijenili, rekao je ćaća.

Crni pod, trošna ploča, klupe iz nekog starog filma za djecu. Nije zaboravio spomenuti da je najviše vremena proveo u „magarećoj“.

– I moja je slična, odgovorila sam mu. Nasmijao se. Znam da je htio reći: Pa i nas smo dvoje slični.

Voljela sam svoju učionicu u Građanskoj školi. Dva reda klupa. Idealno. 

„Kako bi trebala biti namještena idealna učionica?“, čitam u novoj knjizi  Dubravke Brezak Stamać. Čitam, i vidim onu očevu iz Koprivne, i moju iz Đurđenovca. Više nema ćaćine škole, nema ni moje, nema ni oca, ima samo mene. Zaustavljene u knjigama.

„Mjesto mora biti prikladno za učenje i zdravlje, „gdje nema močvare, bare, krčme, kovača koji radeći lupu i buku čine, mora imati dvorište“, „da se sitna dječica, kad im sjedenje u školi dotuži; ondi razigrati mogu“; vrt za stjecanje praktičnog znanja u gospodarstvu, vrtlarstvu, prirodoslovlju; učionicu s dva reda klupa, učiteljev stol, „tabla za računanje crno obojena“, „tabla za sricanje i pisanje“ s crvenim linijama; globus, Kartu Europe i Ugarske „sa združenimi kraljevinami“; raspelo; „dva porfabana ormara s fiokami“ u kojemu stoje školske knjige, pera, spužve i kreda. Blizu učiteljeva stola sa svake strane soji klupa „za nemirne učenike i učenice“. Posebno je naglašeno: „Dakle, neima mjesta za magarećju klupu“.

Dubravka Brezak Stamać, O hrvatskom jeziku i prirodi u jeziku, AGM, Zagreb 2019, str. 67. (autorica citira prema: Posebna znanost podučavanja ili naputak u uspješnom predavanju pojedinih naukah, Budim, 1849.)