LOU ANDREAS SALOME
Postoje događaji koje bismo najradije izbrisali iz svoga pamćenja. Ali oni se opiru svakom takvom pokušaju i iz okršaja izlaze jači i postojaniji. Godinama sam željela uništiti sliku koja mi uvijek iznova, na isti način, nanosi crvenilo na lice. Duboko vjerujem da se ona skriva pod mojom kožom i da ću jednoga dana osjetiti njezino dugogodišnje prebivalište. Javit će se kao bolno gnojno kucanje i upozoriti me da je vrijeme ispravljanja pogreške stiglo.
Imala sam dvadeset i jednu godinu. Mladić kojeg su naši sumještani nazivali “luckastim misliocem” divio se mojim mladenačkim stihovima. Bio je osam godina stariji od mene. Dan i mjesec naših rođenja bili su isti. Ja sam u tome vidjela povezanost, a on se nije opirao mojoj potrebi za prepoznavanjem činjenica koje bliže naše biografije. Čitala sam knjige koje je za mene nabavljao u velikom gradu, suprotstavlja se odlukama junakinja Ibsenovih drama, prije spavanja listala zlatne knjige ljubavnoga pjesništva. Željela sam biti njegovo pametno dijete, dopadljiva sugovornica, sestra kojoj će predstavljati uzor, sutkinja njegovih muških poteza, ljepuškasti narcis koji ljuti prirodu. Ali kada je – umjesto komentara na moju analizu Rilkeovih stihova- izgovorio rečenicu: “Mi smo nekada bili na istoj planeti”, tlo pod mojim nogama počelo je kliziti, urušavati se i u nastalu rupu uvlačiti tijelo moga dotadašnjeg mentora. Rečenica je bila previše ružičasta, previše slatkasta da bi je smio izgovoriti On. Nasmijala sam se poput derišta kojemu je jedini cilj povrijediti blagu i dobru osobu, počela ga uspoređivati s dečkima iz obrtničke škole koji se udvaraju sličnim rečenicama, limunadama preuzetim iz ljubavnih romana kakve čitaju njihove mama očekujući povratak pijanih očeva. Ništa mi nije odgovorio. Zapalio je cigaretu, okrenuo se i napustio klupu u parku. Za naš rođendan poslao mi je knjigu koja je nosila podnaslov “Knjiga za svakoga i ni za koga”. Ispod toga je nalivperom dopisao “I za tebe, mala J”. Na ulici me više nije pozdravljao. Uskoro je odselio u prijestolnicu bivše države. Oženio se dvije godine poslije, na isti dan kada sam i ja svoje prvo “Da, uzimam” izgovorila u matičnom uredu u gradu najznačajnijeg željezničkog čvorišta iste te domovine. I ja sam u tome ponovno vidjela točke zajedništva. Katkada bih prijatelje pitala nešto o njemu. Spominjali su mi imena njegove djece, napredovanja na poslu, bolesti koje sve ozbiljnije obuzimaju njegovo tijelo. Sanjala sam ga često. U zrcalu sam vidjela svoje pocrvenjelo lice. Sliku je pratio bezobrazni smijeh. Dvadeset i pet godina poslije potražila sam njegovu adresu i napisala mu pismo isprike. Učinilo mi se da sam ispisujući formulu prijateljskoga obraćanja dodirnula onaj milimetar kože pod kojim je ležala bolna slika. I da se ona u tom trenutku razlila mojim žilama. Ispod njegova imena dopisala sam:” Tvojoj je rečenici, te 1980. nedostajalo samo još nešto. Jedna postmodernistička igra prikrivanja, zašto nisi rekao “Kao što bi rekao Nietzsche S kojih zvijezda smo mi došli i ovdje se našli? Možda bi moj život danas izgledao posve drukčije”.
U ovom trenutku očekujem njegov odgovor. Dođe li, ja ću mu na kućnu adresu poslati knjigu Linde Salber, divno ispisanu biografiju velike Lou. I podvući ću mu Nietzscheovu rečenicu o zvijezdama, onu koju je izgovorio u prvom susretu s njom. I u linijama označenim ispod slova on će prepoznati moju radost što priča o ženi koju leksikoni čitateljima približavaju isključivo podatkom o ljubavničkoj vezi s Nietzscheom, Rilkeom i Freudom, poprima svoj pravi ton.
Rođena 1861., u Petrogradu, kao šesto dijete i jedina kćer generala Gustava i njegove žene Louse, a umrla 1937., u svojoj kući u Gottingenu, Lou je svojim životom izazivala i kritike i oduševljenja. U vrijeme dok je živjela bila je jako cijenjena, postala je i simbol mogućnosti drukčijeg života. Kasniji biografi oduzimali su joj umjetničku vrijednost. Linde Salber biografiju započinje najboljim mogućim magnetom bačenim pred čitatelja: “Kao i mnogi drugi intelektualci tako su i Nietzsche, Rilke i Freud nastojali uspostaviti kontakt s Lou. U njoj su našli ženu koja je za njih predstavljala izazov, koja ih je poticala i u kojoj su njihove zamisli nailazile na adekvatan odjek budući da je bila u stanju razumjeti ih i samostalno dalje razvijati. Svi su oni bili fascinirani njezinim jasnim umom, njezinom neobuzdanom maštom te njezinom čežnjom da se upusti u sve što je nekonvencionalno. Stoga su je i označavali kao “femme fatale” ili pak kao ženu koja muškarce skuplja poput trofeja. No u njoj su vidjeli i muzu koja je posjedovala iznimnu sposobnost te povoljno utjecala na muškarce oko sebe tako da su oni nekoliko mjeseci nakon susreta s njom na svijet donijeli svoje duhovno dijete”.
U njezinu životu nisu odvojivi pisanje o drugima, literarno stvaranje, tumačenje znanstvenih djela i življenje života kao teksta. U vrijeme dok pokušava objasniti svoj strah od konačnosti, svoj bijeg od muškaraca koji joj nude brak, ona se prepušta interpretaciji Ibsenovih drama i koncentrira na žene u sličnim situacijama. Postupke likova ocjenjuje na način kao da raspravlja o vlastitim odlukama. Znanstvene premise ljubavnika uvodi u svoju prozu (u prvom romanu “U borbi za Boga”, Lou akterima u usta stavlja rečenice koje su mogle poteći odmah nakon čitanja Nietzschea), a sama se psihoanalizom počinje baviti da bi razumjela muškarce koje je voljela i od kojih je odlazila. Neprestano pokušava pronaći točku u kojoj se skriva dašak odustajanja i strah od zaokruženosti. Uspijeva detektirati sliku koja će postati dijagnozom njezina poimanja ljubavi: “Nedovršeno ljubavno iskustvo zadržalo je neponovljivu čar koju ništa ne može nadmašiti… Otac mi je s jedne zabave na dvoru donio zamotuljak od papira u kojem je bilo iznenađenje, nadala sam se da su unutra zlatne haljine; no kad su mi rekli da su unutra samo haljine od tankog papira sa zlatnim rubom nisam otvorila zamotuljak. Tako su za mene na neki način u njemu ostale samo zlatne haljine”.
Iako joj cijelo vrijeme laskaju, u njezine intelektualne sposobnosti počinju vjerovati tek 1894. kada se pojavljuje knjigom “Friedrich Nietzsche u svojim djelima”. Ali u tom trenutku Nietzsche je već pet godina bolestan i nikada neće saznati što je osoba – kojoj je 1882. napisao “U vama volim svoje nade” – pisala o njegovu radu. Neće se moći ni naljutiti što je spominjala i njihova privatna pisma.
I dok danas čitamo Rilkea, pjesnika s kojim je Lou tri godine bila u ljubavnoj vezi, zgodno je možda u svoj doživljaj ubaciti rečenice koje je On tri godine nakon raskida napisao još uvijek “svojoj Lou”: “Iskustvo koje sve mijenja i koje me je tada obuzelo na stotinu mjesta istodobno, ono je polazilo od nečega što je neizrecivo stvarno, a to si bila Ti. Nikada nisam, budući da sam neodlučan, tako osjećao ono što jest, toliko vjerovao u ono što me okružuje i spoznao što će tek doći. Svijet je za mene postao jasan, oblikovanje samoga sebe i potpuno predavanje, to je ono što je stvaralo moje stihove.”
Biografiju Lou ostavila sam uz svoje računalo. Dodirujem je dlanom i priznajem da nakon čitanja više ništa nije isto. Ne samo zbog činjenice što mi je podarila opravdanost isprike i utemeljenost kajanja, nego i zbog otvaranja novog poglavlja moje stalne progoniteljske teme o umjetnosti koja se rađa u emocionalnoj napetosti, o nemiru koji obuzima osobe koje ne pristaju na tvrdnju da su djetinjstvo i odraslo doba dva različita vremena, o trenutku kao jedinoj mogućnosti preživljavanja, o ljubavi i braku kao dvama bitno različitim pojmovima. Tuđi životi ne mogu biti libreto, ali mogu biti pojašnjenje. Pogotovo onda kada postanete svjesni da, osim priče, nema ničega u što bi se čovjek mogao posve pouzdati.
I dok iznova pogledavam knjigu i dok mi se lice Lou doima poput pravoga slapa, nadam se dolasku poštara i slutim da će mi najmanje tri puta ponoviti kako pošiljka stiže iz Beograda. Pri tome neće znati da je ona odgovor na ispriku upućenu četvrt stoljeća prekasno. U očekivanju zvona, mojom radnom sobom počinje letjeti pitanje: Je li me mladić osam godina stariji od mene, dok je onoga dana – u odlasku – palio cigaretu, možda nenamjerno dodirnuo užarenim vrhom i time povrijedio? Ili je to slika iz nekog drugog sjećanja zbog koje sam u jednadžbu između riječi “ljubav” i riječi “bol” stavila znak jednakosti. Ispisan, nažalost, tušem, a ne kredom.
(„Laura nije samo anegdota“, Zagreb, 2005.)
[adrotate banner=”1″]