Ljudi ne stare dok god sanjare…

Kada se u književnosti, ali i u svakodnevnom životu, ne bismo propitivali o onome što smo učinili, kada ne bismo dovodili u sumnju i razmišljali o tome kako bi naši životi danas izgledali da smo u danom trenutku otišli u neki drugi grad, pročitali neku drugu knjigu ili na kavu pozvali nekog drugog muškarca, ovaj  bismo svijet daleko teže izdržavali i ne bismo bili u stanju na stranicama literature vidjeti i smisao vlastitih života. A u tom slučaju, literatura bi i nama postala suvišna.

Bismo li uopće postojali? Ili je ipak lakše ne postavljati pitanja. Andrić će se u Znakovima pored puta opredijeliti za, čitatelju neočekivanu, lakšu varijantu. Da sam još uvijek dijete, sada bih između riječi opredijeliti i za rado umetnula riječ kobojagi. Jer, da je Andrić od same mladosti svoje odabrao nepropitivanje, književnosti koje ga drže svojim i  čitatelji koji ga razumiju i koji tim razumijevanjem stječu pravo na svog pisca, bili bi siromašniji.

Izdvajam spomenuto piščevo razmišljanje: „A neki  dan sam, posle toliko godina, prvi put pomislio da bi, možda, moj život bio ne samo lakši i prirodniji, nego i mirniji, praviji i dosledniji da se nisam od mladićkih godina predao književnosti.Možda. Ali to se ne bi moglo nikad sigurno utvrditi. Na stranu što ne vredi ispitivati što bi bilo da je bilo nešto što bilo nije“.

Bavljenje književnošću upravo i je to ispitivanje, a samom ispitivanju i zaigravanju na temu razlika između onoga kako je sada i kako je moglo biti sklona su bića koje mladenački duh nagovara da i na svoj vlastiti život gledaju kao na priču.

U romanu Psi u trgovištu (1979.) Ivana Aralice, pripovjedača u čijem se pismu nerijetko pronalaze i stilske i tematske bliskosti s Andrićem, uz glavnog junaka prvog dijela, Antuna Vrančića zapisano je: „Što god da je izabrao, a izabrao je da bježi od nje, bio je neizbježan povratak na neizabrano: što bi bilo da se uz nju vezao? Odgovori na to pitanje uzdizali su ga s posnih livada ružne svakidašnjice, dosadne i opasne, u izmišljen svijet, u kojem su teškoće lagane a sreća puna i bijela od usijanja. Ti su ga odgovori činili mladim i luckastim sanjarom do duboke starosti, jer, čini se, ljudi ne stare dok god sanjare što bi bilo da je bilo što bilo nije“.