Leptir-kravata

U dogledno vrijeme spremam se u mirovinu, pa zato na radnom mjestu pomalo praznim police i ladice, kako ne bih za sobom ostavio nered. Taj posao svodi se uglavnom na bacanje golemih količina papira i na gnjevno psovanje samoga sebe što nisam već prije obavio ono što se mora. A ipak, koji put bude i zanimljivih otkrića, poput onoga koje mi se mi se dogodilo upravo nedavno.

Na dnu jedne od ladica naišao sam na skupnu fotografiju s nekoga stručnog skupa. Snimljena je prije više od dvadeset godina, pa sam tako imao priliku provjeriti koliko se tko od ljudi na slici promijenio i postarao. Bilo je ondje desetak osoba, polovica su bili muškarci, a polovica žene. Za žene sam sa zadovoljstvom konstatirao da se i dalje odlično drže, a onda sam pažljivije promotrio muškarce. I, tu sam se lecnuo: od njih pet, trojica su nosila leptir-mašne.

            Stvar je bila vrlo neobična. Leptir-kravate, naime, danas više nema nigdje ni za lijek. Tako sam se onda zamislio nad tom fotografijom, a i nad spomenutim modnim detaljem. Počeo sam se prisjećati svojih susreta s leptiricom – kako je neki zovu – i nabrajati ono što o njoj znam.

            Prvi put sam je ugledao kad je jednom moja majka pravila reda u ormarima, a ja se besposleno motao oko nje. Izvadila je tada i očeve kravate, valjda zato da vidi koja od njih ima fleku pa je treba čistiti benzinom. Tada sam ustanovio da među kravatama postoje i dvije leptir-mašne, kakve sam ja inače viđao samo na jednome starom odvjetniku koji je stanovao u susjednoj ulici. Kad sam upitao majku, ona mi je rekla da je otac nosio leptir-kravate još prije rata, kad je bio momak, dapače, kad je bio fićfirić, kako se majka tada izrazila. Naravno, ja sam leptiricu odmah stavio sebi pod grlo i ustanovio da s njom izgledam smiješno.

            Ali, od toga sam je trenutka upamtio, pa sam je stao zapažati i na starim obiteljskim fotografijama. Vidio sam tada da se otac doista volio lijepo odijevati, pa je nosio i takvu kravatu. A što je još važnije, leptir-mašne su imali i drugi mladići na tim slikama. A nisu oni bili nikakva gospoda, niti su imali izgleda da to postanu: radili su u tvornici obuće kao tehničari, s ambicijom da nekad postanu neki pogonski šefovi. A to znači da je leptir-kravata bila dostupna i običnom čovjeku, jer je i on, kad bi se uparadio, nalikovao onim liječnicima, profesorima i slikarima koji su nosili leptir-mašne svaki dan.

            Ipak, ja nikad nisam uživo vidio svoga oca s tom leptiricom. A to znači da je ona bila u modi u tridesetim, djelomično i u četrdesetim godinama, a potom ju je posve istisnula klasična kravata. Nekako se činilo da je s tim ukrasom zauvijek gotovo, i ja sam ga počeo zaboravljati, držeći da se on više nikad neće nositi.

            I, tu sam se prevario, jer leptir-mašna se vratila, i te kako, i to na velika vrata. Doista, nakon 1990. godine i pada socijalizma, odjednom  sam počeo oko sebe zapažati ljude s takvim kravatama. Isprva su se one viđale samo u jako svečanim zgodama – kojih je, doduše, tada bilo mnogo, jer stalno se nešto slavilo i obilježavalo – a onda su se stale pojavljivati i inače. Nisu više bile tamne i s bisernom iglom na sredini, nego su dolazile u živahnijim bojama i nosile su se i uz sasvim obična konfekcijska odijela. Zato ih i ima toliko na onoj fotografiji od koje sam i započeo ovu priču.

            Bile su leptirice tako česte i tako uobičajene, da se čak i meni postavilo pitanje treba li da ih počnem nositi, ali sam onda od toga odustao. Odustao sam bez razmišljanja i ne navodeći ni sam sebi razloge za to: jednostavno sam zaključio da to nije za mene. Drugi su, međutim, odlučili drugačije, pa i mnogi moji kolege, a ja sam nekako slutio da to njihovo stavljanje leptir-mašne ima u sebi i neku nijansu političke geste. Tom kravatom oni su htjeli nešto poručiti. Pitanje je samo što je to bilo.

            Odgovor bi se čovjeku nametnuo onda kad bi se malko osvrnuo na tzv. društveni kontekst, kad bi, dakle, osim mode uzeo u obzir i druge fenomene što su u to vrijeme obilježavali naš život. Tada je mogao konstatirati da je na djelu obnova onih vrijednosti koje su nekada davno postojale, pa su onda u doba socijalizma bile potisnute i prezrene. Ljudi su iz zaborava izvlačili stare običaje, staro vojno nazivlje, stare plemićke titule i stare vlasničke listove, pa su time mahali u javnosti tražeći za sve te stvari pažnju i legitimitet. A u to se onda lijepo uklapala i leptir-kravata: ona je bila nesumnjiv znak građanskoga društva, građanskih vrijednosti i građanske etikecije, a upravo se to tada silno željelo obnoviti, i to po mogućnosti što brže. Zato su ljudi stavljali pod grlo te leptir-mašne, u želji da sve nas približe Europi.
[adrotate banner=”1″]

            I, zato su u tome ponekad pretjerivali, zato su propuštali da se upitaju pristaje li njima leptir-kravata i jesu li baš oni pozvani da tu modu obnavljaju. Ne mislim tu toliko na naše dinarske čunke koje se ne slažu s tim suptilnim predmetom – a mene je, sad vidim, upravo moja dinarska čunka odvratila od toga da leptiricu stavim na sebe – nego mislim na osobni i obiteljski habitus onoga tko takvu kravatu nosi. Leptir-mašnu, doista, može s pravom staviti netko kome su je i preci nosili, pa on na taj način tim precima odaje počast i obnavlja tradiciju. A nema smisla da je stavlja netko kome otac nije nosio čak ni običnu kravatu, nego je imao onu košulju bez ovratnika. I, može nositi leptir-kravatu onaj tko je sam fin i uglađen, a ne onaj tko već nakon sat vremena mora otkopčati gornja dva gumba na  košulji.

            A sve se to brzo pokazalo, čim su leptir-mašne postale česte. Tada se vidjelo da većini naših ljudi one pristaju ko piletu sisa, pa su stali jedan po jedan odustajati i danas više ne možete leptiricu naći ni da je svijećom tražite.

            Pa se onda može reći da su te kravate doista prošle kao leptirice: kao što prave leptirice privuče svjetlo svijeće, te mu se one previše približe i izgube život, tako su i leptir-mašne izletjele na svjetlo javnosti, a ona im je brzo spržila krila i vratila ih u ropotarnicu.

(Pavao Pavličić Ropotarnica, Matica hrvatska, Zagreb 2019.)