LEON IPAK KREĆE NA PUT, ILI: UTORAK

Krenuli smo u šest ujutro. Mama mi je prije spavanja dala šumeći magnezij. On opušta mišiće. Popio sam i pola litre čaja od mente. Cijelu sam noć proveo u šetnji; od sobe do toaleta i nazad. Ista dionica ponovljena je najmanje pet puta. Mama nije ustajala. Nisam čuo da hrče. Znači, nije spavala. Nevjerojatno je da ona nije čula mene. Još sam namjerno palio, ovoga, veliko svjetlo u hodniku i otvarao vrata dok bih puštao vodu. Na foru s povraćanjem nisam se odlučio. Kao što sam i obećao bakuti. Za doručkom sam rekao mami: Ne mogu vjerovati kolika je santa leda zarobila tvoje srce.

Iznenadio sam samog sebe. Prva pobuna poslušnog sina jedinca. Ili samo očajnički pokušaj sigurnog gubitnika? Pod svaku cijenu pobijediti protivnika. U posljednjoj sekundi bitke dokazati sposobnost kvalitetnog, ovoga, literarnog izričaja. Boli glava. Iznenadio sam je. Jesss.Vidio sam joj to po faci. Iznenadila je i ona mene. Mirno je odgovorila: Zbog toga te i vodim na more, da usput na toplom morskom zraku otopim taj led.

Koja promjena. Boli glava. A da se radi o nečijem tuđem djetetu, mama bi, ovoga, govorila o pasivnom zlostavljanju. Tenisice mi je jutros zavezala brže i čvršće nego inače. I to moram primijetiti.  

Mamino lice jutros su krasili tamni podočnjaci. To sam joj prešutio. Mogao sam joj reći na primjer: Draga moja majko, tvoje prelijepo nježno lice, na kojem je ucrtana sva briga i sva ljubav za tvog sina, jutros je, ovoga, prekriveno maglovitim plavkastim paučinastim kolutima koji, ovoga, tvoje oči boje čistog mora čine još ljepšima, ali to ništa ne bi promijenilo. Bilo bi to u Tinkinu stilu. Ne bih mamu ni time uspio uvjeriti da sam vješt u nizanju ukrasnih pridjeva i da mi ljetna škola kreativnog pisanja i govorništva, ovoga, nije potrebna. Ne znam otkud joj to da su moje rečenice siromašne i da mi se prečesto, ovoga, dogode poštapalice? To me jednostavno, ovoga, vrijeđa. Na hrvatskom sam samo lijen. Uostalom, pridjevi su nekako ženska vrsta riječi. Iako su imenice, ovoga, u muškom rodu.

Tek sam se u liftu definitivno suočio s činjenicom da ja stvarno odlazim na Prvić. Priznao sam pravi poraz. Bio sam potučen do koljena. Boli glava. Tata nije mogao s nama. Imao je popravne ispite u školi. Kad mi je unosio stvari u auto, šapnuo mi je: Ako budeš razgovarao s frendovima, reci da si u ljetnoj školi Fausta Vrančića. I ništa drugo. Ne objašnjavaj puno. Bakuti glumi da si u Zagrebu. Veslaj nešto, možeš ti to.

Sve sam razumio. Za prvi savjet ne smije saznati mama, a naredba vezana uz bakutu je primjer, ovoga, roditeljskog sporazuma oko pravilnog odgoja djeteta.

Vrijeme je bilo sunčano. Baš kako je bakuta najavila. Ona ne vjeruje pravim meteorolozima. Samo znakovima u prirodi. Zna što će se s vremenom dogoditi ako su oblaci niski, kako će vrijeme biti ako lastavice lete visoko, hoće li padati kiša ako je boli desni kuk, hoće li se promijeniti vrijeme ako joj srce stane ubrzano kucati. I uvijek je u pravu. Zoran Vakula mogao bi kod nje upisati doktorski studij.         

Na autocesti prema moru nije bilo gužve.

–  Baš je ugodno voziti. Svi koji su namjeravali putovati, otišli su preko vikenda –  bilo je prvo što je mama rekla. Moram napomenuti da je progovorila negdje kod Bosiljeva. Na mjestu gdje se autocesta račva. Prema Rijeci desno, a  prema Splitu, lijevo. Svake godine tata na tom mjestu kaže: Vidiš, Nedo, pravi zemljopis ne prati političku geografiju. O kakvoj se tu stilskoj figuri radi, ovoga, nemam pojma. I nije me briga. Ni za figuru, a ni zato što je u istoj rečenici upotrijebio i zemljopis i geografiju.

– Trajekt polazi u jedanaest –  bila je treća mamina rečenica.

Izgovorila je to u trenutku kad smo ugledali odmorište Zir. Bilo je tek osam sati. Znači, mama želi reći da imamo vremena za lepinju i kiselo mlijeko. Usvojena navika.

– Misliš brod? – ispravio sam je.

– Nebitno – komentirala je.

– Na Prviću nema automobila – nisam mogao začepiti. Osjećao sam da sam u prednosti. Što bi sad rekao voditelj njezine udruge da zna kako mu članica predsjedništva šalje maloljetno dijete na otok o kojem ne zna puno.

– Da, imaš pravo. Nema onda razloga da bude trajekt. Umorna sam. Smijem i ja pogriješiti – odgovorila je monotonim glasom. Kao da uopće nije spikerica.

Postalo mi je žao moje mame. Ipak se, ovoga, toliko trudila.

Tenisice su me stiskale. Nisam se usudio ništa reći. Malo je trebalo da joj izgovorim onu rečenicu na temu podočnjaka, a onda je mama otišla u toalet i vratila se našminkana. Moj literarni komentar, u novim okolnostima, pokazao bi se, ovoga, neutemeljenim. 

Pojeli smo lepinje, popili kiselo mlijeko i nastavili prema Vodicama.

Mama je auto parkirala ispred Doma zdravlja. I mobitelom platila cjelodnevnu kartu. Do polaska broda ostalo nam je još puni sat. Stavio sam ruksak na leđa. Mama je vukla kovčeg. Nimalo kavalirski. Znala je gdje je luka. Ona je u Vodicama ljetovala dok je još bila studentica tih svojih mrtvih jezika.

– Puno se toga promijenilo, dugo nisam ovdje bila – rekla je kad smo stigli do velikog spomenika u centru mjesta.

Rečenicu je uputila samoj sebi. Nasuprot spomenika stajala je trafika s novinama i mali limeni kontejner na kojem je pisalo „Jadrolinija“.

– Idem kupiti kartu, a ti čuvaj stvari. Stani u hlad – rekla mi je mama.

Ispred prodajnog mjesta bio je dugačak red. Kao da se svi mještani i njihovi gosti spremaju na otok.A bio je tek kraj lipnja. Koliki će red tek biti u špici sezone. 

– Znaš, kaže prodavačica da je na Prviću puno bolja plaža i da je zbog toga gužva – rekla mi je mama po povratku. I nastavila: Idemo popiti sok. Brod ćemo vidjeti, on dolazi iz Šibenika i čim nas ukrca, vraća se. Zna i kasniti.

Sjeli smo u kafić iz kojeg smo imali dobar pogled. Moram priznati da mi se ovo sviđalo. Na stotinjak metara od nas prolazile su, ovoga, tri djevojčice. Jedna od njih nalikovala je u faci na Tinku. Samo što je imala zgodnije tijelo i nije nosila naočale. Ipak, najveća sličnost bila je u tome što je ova, baš kao i matematička luzerica, u naručju držala nekoliko knjiga. Boli glava.

Brod smo prije čuli nego vidjeli. Bučio je, galamio, kao u nekoj pjesmici na čijim se stihovima uči, ovoga, onomatopeja. Platili smo piće, uzeli stvari i polako krenuli.

U redu je jedna gospođa rekla: Danas vozi“ Tijat“. Draži mi je od „Lare“.

Pred mojim očima ukazao se brodić iz tehničkog muzeja. Boli glava. Unatoč svoj hrđi, oronulosti, bio je stvarno simpa. I još je nosio ime po otoku. Sve sam ja to proučio, samo se pred mamom pravio glupljim. Znao sam i da je onaj spomenik u centu podignut, ovoga, palim borcima iz II. svjetskog rata. 

„Tijat“ je nakon desetak minuta uplovio u mjesto Šepurine. Iskrcalo se pola broda. Nitko nije ušao. A onda smo se u sljedećem zaustavljanju iskrcali i mi. Pogled mi je odmah pao na Faustov Homo volans i mramornu nisku zgradu na kojoj je pisalo „Memorijalni centar Fausta Vrančića“. Lijevo je bila žuta zgrada, a do nje odmah crkva. Znači, tu smo. Žuta zgrada je samostan u kojem je organizirana ljetna škola. Koga, čega? Ovisno tko pita? Za mamu govorništva i kreativnog pisanja, a za moje i tatine frendove, ovoga, proučavanja života i djela genijalnog Fausta Vrančića, izumitelja i, ovoga, leksikologa. Jesss.

Smjestili su me u sobu s još trojicom dječaka mojih godina. Jedan je bio iz Zagreba, a druga dvojica iz Osijeka. Nisam ih pitao kako se zovu, a ni oni se nisu predstavili.

– Ja sam iz Zagreba, a oni su iz Osijeka – rekao je tip s naočalama i zubnim aparatićem. Ona dvojica su potvrdili kimanjem glave da naočarko govori istinu. Nikada nisam bio u Osijeku, ali sam se o njemu naslušao. Naravno, od Tinke. Boli glava. Na svakom drugom satu hrvatskog podsjećala nas je kako je ona rođena u Osijeku. I onda je još ubacivala Mursa. Samo da naglasi, ovoga, da je ona klasičarka. Ako se radnja neke priče događala u Daruvaru, to je nju podsjetilo na Osijek. Kad bismo smišljali primjere za vrste riječi i rečenice, kod nje nije moglo proći bez Osijeka. Kad joj kažem da sam bio s ekipom iz Osijeka, pozelenjet će od muke. Jesss.

– Jesi li ozdravio? – upitali su me odmah nakon toga.

Zborno, troglasno. Boli glava. Mogao sam i  misliti. Naravno, moja mama je sve u detalje ispričala profesorici, a ona je prenijela polaznicima.

– Jesam – odgovorio sam i nastavio gledati u pod. Kaj mi je drugo, ovoga, preostalo. Stvari sam ostavio u ruksaku. U ormaru više nije bilo mjesta.

Mama nije ni ušla u sobu sa mnom. Ostala je sjediti u samostanskom dvorištu. S osječkom profesoricom i svećenikom. Da je svećenik, zaključio sam po kolaru. Inače bih rekao da je profesor filozofije koji u popodnevnim satima pazi da tijelo ne zaostaje za duhom i umom.

 Na ručak sam otišao s dečkima iz sobe. Djevojčice su slagale tanjure, i jedaći pribor. Prostorija je bila niska, s dugim stolom po sredini. Jedna debela curica, možda godinu dana mlađa od mene, na samom kraju stola rezala je kruh. Druga je kriške stavljala u košarice i raspoređivala ih po stolu.

– Sutra smo mi dežurni za ručak – rekao mi je dječak iz Zagreba.

Pa ja nikada nisam rezao kruh, pomislio sam. Još i to. Sastavci, rezanje kruha. Neću se začuditi ako mi uskoro kažu da ću prekosutra glačati plahte.

Sjeo sam do svog sugrađanina. On mi je čak i ulio juhu u tanjur. Između prinošenja žlica  ustima rekao mi je da se zove Branko i da živi na Trešnjevci. Zanimljivo. Baš kao i ja. Samo što sam ja Leon s Trešnjevke.

– U kojoj ulici stanuješ? – upitao sam ga, iako me je bilo baš briga.

– Cerničkoj – odgovorio je. Stvarno, boli glava. Začudio sam se.

– Ja sam u Badalićevoj – spustio sam žlicu u tanjur. Bio sam iznenađen što tog tipa nikada prije nisam vidio, a živimo na udaljenosti od tristotinjak metara. 

Možda je to neka mamina namještaljka – pomislio sam. Branko je bio vještiji u komunikaciji. Odmah je krenuo u razjašnjavanje situacije.

– Ne idemo u istu školu, zato je to tako. Ja idem u „Kralja Tomislava“, a ti? – upitao me.

Iz Vrančićeva padobrana se moglo, ovoga, vidjeti da sam zbunjen.

– U „Tina Ujevića“ – odgovorio sam.

– Eto, vidiš, različite strane. Ti sigurno ideš Kranjčevićevom, a ja Tratinskom.

– Da, da… da  – ponavljao sam.

Znači, ipak mi mama nije organizirala druženje s dječakom kojeg ću kao slučajno sresti na Prviću. I kao slučajno on će znati vezati tenisice i lako će sklapati prijateljstva. Čudno su putovi gospodnji, rekla bi sad bakuta. A mogu se sad i sam s tim složiti. Imam čvrste dokaze, a izreka je, ovoga,  primjerena interijeru. Ovo mi je, fakat, literarno jako.

– Jesi li sve pojeo, zlato mamino – ispalila je mama čim me vidjela kako izlazim iz blagovaonice. Dobro da sam izlazio sam i da to nitko osim svećenika i profesorice nije čuo. Branko je ostao djevojčicama pomagati kupiti tanjure.

– Jesam – slagao sam. Nema veze. Ovdje se sitne laži opraštaju. Ako ne isti čas, onda na jutarnjim misama. 

Ispratio sam mamu na brod. „Tijat“ je nakon što smo se prije dva sata iskrcali, otplovio do Zlarina pa potom nastavio do Šibenika. U trinaest sati se uputio, ovoga, ponovno za Zlarin pa prema Prvić Luci. U Luku je stigao, ovoga, nekoliko minuta prije 14 h.

Mama me poljubila u čelo. Šmrcala je.

– Čuvaj mi se, zlato mamino. I javljaj se. Nek te i Bog dragi čuva.

Otvorio sam usta koliko sam god mogao. Mora da sam izgledao kao debil. Mom čuđenju nije bilo kraja. Zadrta ateistkinja u samo stotinjak minuta se preobratila. Priziva Boga. Boli glava. Ako i ne naučim pisati sastavke po njezinu ukusu, možda za Božić dobijem dopuštenje nakititi bor.

– I ne razgovaraj s nepoznatima. Nikad ne znaš, zlato mamino, što namjeravaju – pogladila me po kosi.

Još me jednom poljubila i ukoračila na brod koji je samo još nju čekao. Kapetan joj je pružio ruku.         

Mama mi se javila iz Vodica. U trenutku kad je kretala za Zagreb. Ja sam baš bio u razgovoru s profesoricom koja mi je nudila dvije mogućnosti: sudjelovanje u radionici govorništva ili u radionici kreativnog pisanja. Opet sam ubacio nepotrebno ja. Znači, mama je krivo shvatila. I njoj se to može dogoditi. Ona je mislila da ću se u Zagreb vratiti s dvije diplome. Govorništvo mi je, iskreno, bilo malo draže od pisanja, ali sam se plašio da će me to, ovoga, podsjećati na Smilju. Od dva zla uvijek biraš manje, rekla bi sad bakuta. Ipak, sama pomisao na voditeljicu školskog debatnog kluba bila mi je, ovoga, nepodnošljiva. Bježao sam od nje kao vrag od tamjana. Poredba ponovno u skladu s unutrašnjim prostorom događanja radnje. Jesss, drugi put. A i mama će biti sretnija, ovoga, kad joj kažem da sam odabrao ono što nju čini sretnijom. Takvog se sina samo može poželjeti. A kad sam tek na prvom svom satu, a njihovom već trećem, vidio da kreativno pisanje vodi spisateljica čije knjige Tinka obožava, shvatio sam da nisam pogriješio. Joj, luzerica će pući od muke kad joj najesen kažem da sam u ljetnoj školi o životu i djelu Fausta Vrančića upoznao, ovoga, njezinu omiljenu književnicu Sanju. I to Pilić.

Pilićka nam je govorila o pravilima pisanja, spominjala je motive, junake, opise, pripovjedače. Sve ono o čemu smo već učili na satu književnosti. Na kraju nam je rekla i da ćemo u četvrtak dopodne ići brodicama na otok Tijat i da ćemo nakon toga svi morati napisati priču na temu Dobri duh Tijata. Još nam je naredila da se moramo pri tome dobro zezati i biti odlično raspoloženi.

– Smrknute face su strogo zabranjene. Mrgude ne podnosim. – rekla je na kraju sata.

Izgledalo je kao da predlaže jedanaestu zapovijed. Baš fora.    

Otočić Tijat vidio sam s prozora naše sobe. Na vrhu brda postavljen je križ. Don Božo će nas, rekla je spisateljica, odvesti brodicom do otoka, a onda ćemo se penjati do križa. To ne mora biti tako loše. Pogotovo što ćemo na kraju uspona dobiti fritule. Posvećene. Valjda im sveta voda, ovoga, neće promijeniti okus.

Poslije radionice, dečki su otišli na kupanje. Osjećao sam umor i bacio sam se na krevet.  S mukom sam oslobodio vezice na tenisicama. Zaspao sam. Probudilo me žarenje lica. Pokušao sam otvoriti usta. Nisam mogao. Na obrazima i usnama bilo mi je, ovoga, nešto skoreno. Uplašeno sam skočio  i potrčao prema hodniku. U čarapama. Moji cimeri sjedili su, ovoga, na klupi, još u kupaćim gaćama, i umirali od smijeha.

– Tako prođu oni koji stignu zadnji – rekao je Osječanin. I nastavio: Držali smo se samo običaja.

– Nije nimalo smiješno. Sve ste sad, ovoga, upropastili – usta su mi se naglo otvorila. Bojao sam se da se ne rasplačem.

– Obična pasta za zube, ne brini – pokušao me umiriti Branko.

Vratio sam se u kupaonicu i pogledao u ogledalo. Čudovište. Brzo sam toplom vodom oprao lice, obrisao ga i namazao kremicom koju mi je mama, ovoga, nabavljala u privatnoj ljekarni. Iz protesta nisam otišao na večeru. Ni u šetnju. Ni u park ispred samostana. Nije mi se ni dalo vezati tenisice vezati, a nisam baš bio siguran gdje su mi plastične natikače. Čuo sam ih kako dolje pjevaju neke popularne gluposti. Mrzio sam i otok, i svoju poslušnost, i sve one koji misle da je pisanje nekome može predstavljati zabavu.

Mami nisam, ovoga, ništa o tome rekao. Javila mi se po povratku u Zagreb. Glumila je sretnu majku koja se nije nimalo umorila od vožnje. Iako je u istom danu odvozila preko šest stotina kilometara. Nije mi preostalo ništa drugo nego da joj kažem kako sam jako dobro i da je večera bila za pet. Tatu nisam ni čuo. Mama mi je samo prenijela njegove pozdrave. Čudno. Ali, sam zato nazvao bakutu kojoj sam sve detaljno ispričao. Kao da sam na ispovijedi. Barem sam tako mislio. Premda ja na ispovijedi, ovoga,  nikada nisam bio. 

Bakuta je po dobrom njezinom običaju, prvo kazala što nju muči. I tako sam saznao zbog čega moj rođeni otac nije sa mnom želio razgovarati. Taj su ga dan napali roditelji jedne učenice koja je na popravnom ispitu od mogućih trideset i pet bodova imala samo tri. Moj stari je završio kod ravnateljice. Učeničini roditelji urlali su po hodniku i spominjali ime i prezime slavnog sveučilišnog profesora koji je njihovoj kćeri davao instrukcije iz fizike. I koji je tvrdio da mala zna najmanje za vrlo dobar. Ali stari je bio dosljedan i odbrusio je svima: Vidimo se na jesen. A onda sam ja uzeo riječ. Moram priznati da sam se poslije osjećao puno bolje. Boli glava.

[adrotate banner=”1″]