Kosa

Kosa nije samo kosa.

     Možda vama ta tvrdnja zvuči banalno, ali meni je ona i istinita i silno važna. Vjerojatno to dolazi odatle što sam se ja s njom susreo vrlo rano, još u djetinjstvu, i što moje sazrijevanje u nekom smislu i nije bilo ništa drugo do prikupljanje dokaza za tu jednostavnu konstataciju koja, ponavljam, glasi: kosa nije samo kosa.

Moja je majka, naime, završila brijačko-frizerski zanat. Nije se, doduše, njime dugo bavila, jer kad je rodila mene, postala je kućanica. Ali, vezu sa svojim umijećem nije nikada izgubila, jer šišala je sestru i mene dok smo god bili kod kuće, a oca i do samoga kraja. Naravno, imala je i sav potrebni pribor, i čuvala ga je u smeđoj kartonskoj kutiji koju mi nismo smjeli dirati: češljeve, škare, britve i remen za njihovo oštrenje, brenere, čak i špirit-lampu i zrcalo koje povećava. Zbog te kutije sve ovo i govorim: kad je jednom mojoj baki došao liječnik, ja sam imao priliku zaviriti u njegovu torbu, i tada sam se uvjerio da se njezin sadržaj ne razlikuje mnogo od sadržaja majčine smeđe kutije. A to je moglo značiti samo jedno: da je materin frizerski pribor jednako važan kao i doktorski. Od toga sam trenutka pouzdano znao ono što sam prije samo slutio: da kosa nije samo kosa, a da ono što se oko nje radi – njezino podrezivanje, pranje i oblikovanje – nipošto nije tek jedan od mnogobrojnih higijenskih poslova, poput pranja zuba ili rezanja noktiju, nego da sve u vezi s kosom ima i neko drugo značenje, koje možda i nije uvijek posve razumljivo, ali je svagda složeno i vrlo simbolično.

     Tom mome osvjedočenju bitno su pridonijela još dva događaja koji su se zbili nekako u isto vrijeme kad i onaj susret sa sadržajem liječničke torbe. Prvi je bio film o Samsonu i Dalili, a drugi odlazak moje tete Irene u samostan.

     U filmu se manje-više točno prepričavala biblijska epizoda koju sam prije bio čuo od bake, ali me se tada nije dojmila onako jako kao u mraku dvorane vukovarskoga kina «Udarnik», zvanog još i Malo kino. Pripovijedalo se tu o nekome davnom junačini kojemu je sva snaga bila u kosi, a bio je toliko jak da ni cijele vojske nisu mogle ništa protiv njega, dok je stupove silnih građevina rušio golim rukama. Ali, njegova mu je vjerolomna draga jednom, dok je spavao, na tuđi nagovor odrezala kosu i tako je jadnik ostao bez one svoje snage. Jasno se sjećam da tu priču nisam doživio kao nešto fantastično, što bi upravo po toj nevjerojatnosti nalikovalo na bajku. Možda zbog filma, možda zbog dobi u kojoj sam bio, nije me nimalo čudilo što nekome snaga može ležati u kosi i što gubitak te kose može značiti gubitak snage, samo sam se užasno ljutio na onu prasicu Dalilu.

     A priča o teti Ireni bila je još jednostavnija. Ona se zaredila kad sam ja bio sasvim malen, i toga se trenutka nisam sjećao. Ali, majka mi je na ulici pokazivala časne sestre i govorila da upravo tako izgleda i moja teta. A u to su vrijeme časne sestre bile odjevene mnogo strože nego sad: ne samo da su imale crne haljine do zemlje, nego su nosile i one kape s krilima. Mene je, naravno, zainteresiralo posve sporedno pitanje, koje je glasilo: kako se ta tijesna kapa uopće navlači na glavu i kako to da joj ne smeta kosa. Na to mi je majka – po struci frizerka – pomalo sjetno kazala da te časne sestre, čim uđu u samostan, odmah ošišaju kosu sasvim kratko, gotovo do glave. I, još je dodala kako je to rezanje kose kod časnih sestara zapravo znak njihova odricanja od svijeta i običnoga života.

     Tada tu tvrdnju nisam posve razumio, ali mi je postala nešto jasnija poslije, kad sam se sjetio da je dovedem u vezu s filmom o Samsonu i Dalili. Razabrao sam da se tu radi o onome što već odavno znam ili slutim: da kosa nije samo kosa.

     Kod Samsona mi je to bilo gotovo očigledno: kosa raste iz glave, a glava je najvažniji dio ljudskoga tijela. Ispod kose se nalazi mozak, kao sjedište svih naših moći i sposobnosti, pa bi se zato – barem u dječjem načinu razmišljanja – moglo reći da je kosa izdanak mozga, ili barem da je vidljivi znak onoga što u mozgu ima središte. Razumio sam i tada da snaga naših udova ne dolazi iz mišića, nego iz glave, koja mišićima naređuje da djeluju i određuje im kako će to činiti. Može se, dakle, dogoditi – a u nekom smislu i mora – da nečija snaga bude u kosi.

     Dokaz za to imao sam pri ruci, pa premda mi to danas izgleda donekle i smiješno, u ono sam vrijeme čvrsto vjerovao u njega. Moje su prijatelje iz ulice, naime, ljeti šišali do glave, a taj je posao koji put obavljala i moja majka. Pa, kad bi ih tako ošišali, ti bi dečki odjednom postali posve drugačiji i ne bi više nalikovali na sebe. Teško ih je u prvi mah bilo čak i prepoznati i čovjeku je trebalo vremena da se navikne na njihove krumpiraste tintare. Ukratko, gubili su s kosom identitet, a ja sam bio uvjeren da su izgubili i snagu, pa sam lakše pristajao da se pohrvam s njima.

     A kod tete Irene radilo se o nečemu drugom, ali podjednako važnom. Shvatio sam, doista, da se moja teta, režući kosu, nije odrekla snage, pa čak ni svjetovnoga života (kako je tvrdila moja majka), nego nečega drugog, još većeg. To drugo bila je ženska ljepota. Jer, znao sam dobro: kad neka žena želi biti lijepa – kad ide u svatove ili na ljubavni sastanak – onda joj je osobito stalo do toga da joj kosa izgleda dobro, pa otuda sve one trajnice, punđe, šiške i lokne. Posvetivši se vjeri, moja je teta odbacila želju da bude lijepa, a to znači da je odbacila i svoju ženstvenost.

     Taj mi je zaključak onda otvorio neke posve nove putove razmišljanja. Nisam, naime, mogao izbjeći zaključak da je u kosi sadržano više ljepote nego u drugim dijelovima ženskoga tijela, pa da kosa nekako simbolizira sve ono što je na nekoj osobi žensko. Pri tome nije ni važno je li to doista tako, ili nas je sredina u kojoj živimo navikla tako misliti. Važno je tek to da je kosa simbol spola, pa i spolnosti uopće, na to sam s vremenom došao. Dokaz za to bilo mi je zapažanje da žene pri susretu s visokim crkvenim dostojanstvenicima redovito imaju nešto na glavi: time one prestaju biti žene u spolnom smislu, a postaju tek pripadnice vjerske zajednice. Zato me nije nimalo iznenadilo kad sam doznao da postoje cijele kulture u kojima je skrivanje ženskih vlasi obavezno: radi se zapravo o negaciji ženske spolnosti. Kosa nije samo kosa.

     Dakako, to me je onda navelo i da malo bolje razmislim o Samsonu i o njegovoj snazi koju je izgubio zajedno s kosom. Razabrao sam tada zašto meni ta priča nije pri prvom susretu izgledala kao bajka: zato što svi mi oduvijek nekako slutimo da nam snaga leži u kosi. Jedna mi je žena svojedobno objašnjavala kako mora oprati kosu prije svakoga važnog događaja u kojem sudjeluje, jer se u suprotnom – tako mi se klela – osjeća donekle priglupo. Slično je vjerojatno i s nama ostalima, samo što nismo spremni da iz te spoznaje povučemo konzekvence. Ali, ako nismo spremni mi, spremna je vlast i država, pa to redovito i čini. Primjera za to bilo je u ono vrijeme svuda oko mene.

     Bio je, recimo, dom za nezbrinutu djecu (odreda mušku), a ondje su pitomce redovito šišali do glave. Isto tako, kad bi čovjek stupio u vojsku, prvo ga je čekao susret s bricom, koji bi ga ogulio na ćelavo. Objašnjenje te prakse bilo je higijensko, da se tobože izbjegne pojava ušiju, a s njima i tifusa. Ali, ja sam već i tada nekako znao da to nije istina, a poslije sam razabrao u čemu se sastoji trik: kad čovjeku oduzmeš kosu, oduzeo si mu identitet i snagu, te tako uspostavio vlast nad njim. Sve su ošišane glave manje-više iste, a čim postoji kosa, postoje i razlike, koje, dakako, ne vole drmatori, ni u sirotištu ni u vojsci. Zato je kosa, koja ni državi nije bila samo kosa, postala njezin najgori neprijatelj. Može se čak postaviti i ovakav aksiom: gdje je god potrebno obuzdati pojedinačnu snagu, uništiti osobnost, a pogotovo gdje treba suzbiti sve manifestacije spolnosti, kosa je prva na redu.

     Ne znam, možda ovako govorim zato što pripadam generaciji koja je s kosom stalno imala nekakva okapanja. Kad god bi čovjek samo malo odstupio od onoga što se očekuje – kad bi odstupio upravo u tom dlakavom smislu – nastale bi poteškoće. Navest ću vam samo dva primjera koji pokazuju da stvar nije ni izbliza jednostavna i da se tu nipošto ne radi samo o frizerskoj problematici.

     Najprije je bila ona asketska situacija pedesetih godina, kad se nastojalo da svi budu uredno podšišani, a svaki otklon doživljavao se kao politička provokacija, ni manje ni više. Zato su hrabriji dečki puštali frizure tarzanice i kokotice, a napredni omladinci onda su ih javno šišali, kao što su im rezali i kravate i uske hlače.

     Narod je, ukratko, slutio da u kosi leži snaga, pa je nastojao izboriti pravo da kosu uređuje po svome ćefu. To je glavni razlog što su bitlsice na početku šezdesetih bile onako široko prihvaćene, izazvavši bezbrojne prijepore: da nije bilo nepotrebne represije prije, ne bi bilo ni tako mnogo onih koji su sad spremni gurnuti kosu sve do obrva. Danas je teško i zamisliti da su se zbog kose tada držali panični roditeljski sastanci, da su se okupljali odbori i komiteti i da je sve to bilo ozbiljno političko pitanje. I, tko zna kako bi sve završilo, da vlast nije pravodobno shvatila kako joj je najbolje pretvarati se da kosa ipak jest samo kosa i tako smiriti stvar.

     Ali, nije samo vlast bila u vezi s kosom isključiva, bili si i obični ljudi. Mogu to posvjedočiti i vlastitim iskustvom: svi mi koji smo igrali košarku (a ona je tada još bila prilična novost) šišali smo se sasvim kratko, jer smo na televiziji vidjeli da tako rade košarkaši, osobito američki. A to je onda izazivalo cijelu lavinu pitanja, ne od vlasti, nego od naših vršnjaka i kolega: što mi time hoćemo, ima li naša kosa ideološku dimenziju i očekujemo li da nas zbog te frizure prime u Partiju.

     Ukratko, ima se dojam da su ljudi tada mnogo više zurili u tuđe glave nego danas. Ne treba vam za to boljega dokaza od popularne glazbe: obratite samo pažnju koliko se u nekadašnjim pjesmama (još tamo od Alekse Šantića i Emine, gdje zamirisa kosa ko zumbuli plavi) govori o boji, dužini i izgledu ženske kose, i raspitajte se malo kakvu su revoluciju bile kadre izazvati takve pojave kao što je, recimo konjski rep ili tapirana kosa, da vam sad ne objašnjavam što je to bilo. Ako ste željeli biti nekonvencionalni, to ste u ono doba najbolje mogli postići uz pomoć kose, a ako ste željeli biti zapaženi, isto tako.

     Danas to ne možete ni da se postavite na glavu, da ne kažem na kosu. Kosa se danas farba u ljubičasto i u zeleno, pušta se do stražnjice ili brije (ili pola glave jedno, a pola drugo), muškarci su posve ćelavi ili nose na tjemenu takve kreacije kakve su nekad samo žene mogle sebi dopustiti, a ni to ne uvijek. Ukratko, na tome je polju sad je sve dopušteno. Reklo bi se da je kosa postala samo kosa.

     Je li to dobro ili loše? A koga briga? Zašto sam se, uostalom, ja tu toliko razglagoljao o kosi? Slutim koji je razlog, ali jedva da ga se usuđujem i sam sebi priznati. Radi se o tome da ja kose imam sve manje.

(Pavao Pavličić, „Pohvala tijelu“, Mozaik-knjiga, Zagreb 2018.)