Ključanica

Lako bih se mogao složiti s onima koji tvrde da je Marinkovićev Zagrljaj najbolja priča koja je ikad napisana na hrvatskom jeziku. Jer, doista, nastao je taj tekst prije šezdesetak godina, a još je i sad podjednako svjež, aktualan i provokativan kao i prvoga dana. Samo me jedna stvar u vezi s njim muči: postoje u toj noveli neki pojmovi iz zbilje koji više nisu sami po sebi razumljivi.

Eto, započinje ona neobičnom situacijom: pripovijeda se kako netko promatra pisca koji je upravo sjeo pisati, ali mu posao ne ide od ruke. Taj netko gleda kroz ključanicu na vratima, i još objašnjava kako se za to uhođenje i pripremio, jer je unaprijed malo zaokrenuo ključ da bi bolje vidio. E sad, kako da to razumije današnji čitatelj kojemu je, recimo, dvadeset i pet godina? On, naime, teško da je vidio onakvu ključanicu kakvu pisac podrazumijeva, a one ključanice s kojima on ima iskustva – a sve su nalik jedne drugima – posve su nepogodne da se kroz njih viri. Pokušajte vi pogledati u nečiji stan tako da naslonite oko ne mjesto u koje ide ključ: to su takozvane verthajm brave, vrlo uska otvora, i vi nećete vidjeti ništa.

            Zato treba objasniti da su ključanice bile drugačije u doba kad se zbiva Marinkovićeva priča – a zbiva se u tridesetim godinama XX. stoljeća – a i u doba kad je napisana, a napisana je u pedesetima. Tada je ključanica bila povelika rupa i kroz nju se doista moglo gledati, pa je to gledanje često igralo i neku dramaturšku ulogu u lakšim kazališnim komadima, poput vodvilja ili dječjih igrokaza. Ključanice su pak bile drugačije nego danas zato što su drugačiji bili i ključevi: nisu oni bili tanki i nazubljeni kao sad, nego su bili valjkasti. Na gornjoj strani imali su petlju uz pomoć koje se ključ mogao objesiti na zid, a dolje se nalazio istaknuti dio poput male zastavice: ta zastavica bila je svijena na raznim ključevima na različite načine (kao da doista vijori) i ona je pomicala mehanizam u unutrašnjosti brave. Nitko tada nije ni pomišljao da bi ključevi i ključanice mogli biti drugačiji.

            Zato su nas oni pratili kamo god da smo krenuli. Recimo, ako smo htjeli ući u kuću, morali smo imati ključ od haustora. Haustori su pak tada često bili veliki i teški, pa ako se baš i nije radilo o kolnom ulazu, opet je ključ tih vrata bio masivan,  te ga i niste mogli nositi sa sobom: tada je valjda nastao onaj običaj da se ključevi sakrivaju ispod lonaca za cvijeće i ispod otirača za obuću. A kako je bio velik ključ, tako je bila velika i ključanica: bila je optočena kovanim željezom i često još i dodatno ukrašena, isto kao i kvaka iznad nje. Kroz nju ste mogli pogledom obuhvatiti cijelo dvorište.

            Danas, naravno, takvih ključeva više nema, ako i ima onih nekadašnjih haustora. Jer, i ti su haustori sad dobili nove, suvremene brave, a još je češći slučaj da vam ključ zapravo i ne treba: pokraj vrata stoji mali osvijetljeni brojčanik, pa morate samo znati šifru, i kad je utipkate, vrata će vam se otvoriti.

            Zanimljivo je da su ključeve među prvima odbacili hoteli, pa su umjesto njih uveli kartice, nalik na kreditne, koje trebate provući kroz prorez, pa vam se upali malo zeleno svjetlo i možete ući. Ne vjerujem da je razlog toj hotelskoj odanosti novim tehnologijama toliko u ključevima, koliko u ključanicama. Jer, istina jest da su hotelski ključevi obično imali privjesak s brojem sobe, velik i težak, a taj bi uvijek glasno bubnuo o vrata kad biste pokušali otključati. Isto je tako točno da su ti stari ključevi tražili i mnogo prostora na recepciji, jer su s onim svojim drvenim kruškama i plastičnim ukrasima zauzimali cijeli zid. Ali, glavni razlog prelaska na kartice bio je, vjerujem, taj što kod kartica nema nikakvih ključanica. A ako igdje, onda upravo u hotelu može virenje kroz ključanicu stvoriti velike probleme i gostima i upravi te ustanove, pa otuda nije čudno što su i jedni i drugi zadovoljni što ključeva više nema.

            Premda kartice koji put mogu biti hirovite i tražiti poseban tretman, pa se mnogi hotelski gost namučio zato što čitač na njegovim vratima nije bio u redu, ili zato što su mu na kartici zabunom promijenili šifru. Ali, kakve se nevolje mogu na tom polju doživjeti, najbolje će znati onaj tko ima i auto na karticu. Postoje, naime, automobili bez ključeva: industrija je zbog nekog razloga uvjerena da je u tome budućnost, pa vam dadu karticu, a vi onda uz pomoć nje i ulazite u vozilo i pokrećete motor. A kad se kartica uzjoguni – a to se znade dogoditi – onda možete samo sjesti i plakati.

            Pa se onda čovjek pita zar nam nije bilo bolje s onim klasičnim ključevima. Ali, naše vrijeme nastoji svuda uvesti elektroniku. Je li to strah od gubljenja ključeva, je li to opsjednutost sigurnošću (koja, tobože, nikad nije dovoljna), ja ne bih znao reći. Ali, nekako mi se javlja sumnja da ni tu nije posrijedi strah od ključeva, nego strah od ključanica: kad se zaključamo u svom stanu ili u svom autu, ključanica još uvijek ostaje nekakva veza sa svijetom, kroz koju nas, ako ništa drugo, netko može vidjeti. A mi tu vezu sa svijetom želimo povremeno sasvim prekinuti, pa  zato odbacujemo i ključeve i ključanice.

            A ne pada nam pri tome na pamet da danas postoje mnogo savršeniji načini uhođenja nego što je puko virenje kroz ključanicu. Danas nam mogu podmetnuti prislušni uređaj ili čak kameru, a to će biti mnogo efikasnije. Jedino što neće biti tako slikovito kao ključanica.

            A ona je slikovita još u jednom smislu: postoji, naime, uhodan izraz roman s ključem. To je ona vrsta djela u kojoj se aludira na postojeće ljude i situacije, samo pod nekakvom krinkom: treba, tobože, znati ključ zagonetke, pa će nam odmah biti jasno tko je tko. E, vidite, ja mislim da se tu ne radi o ključu, nego o ključanici: takvi tekstovi zapravo imaju u sebi nekakvu rupicu, kroz koju možemo proviriti i shvatiti njihov skriveni smisao. Pa se pitam kako ćemo to raditi kad više ne budemo ni znali što je ključanica. Hoćemo li uopće moći vjerovati da književna djela imaju nekakva smisla?

(Pavao Pavličić, iz upravo objavljene knjige „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb 2019.)