Kazan u Donjoj Mahali

Fašo, počivaj mirno!

Groblje Karaula, u velikom katoličkom selu Bosanske Posavine, čuva priče o bosanskim fratrima, o udovicama, o prerano oboljelim muškarcima i naivcima, o braniteljima iz ovog ili onog rata, svejedno je. 

Kapijica koja se otvara prema cesti i kroz koju se s groblja ulazi u prostor čiji su stanovnici isto tako mrtvi samo čekaju „da se redom sahrane“, iako je iskovana od čelika, čini se nekako neprimjetnom. Ne želi predstavljati granicu dvaju svjetova; lako se otvara prema prometnici, ali će se sličnom lakoćom ponovno – čim to zatreba – otškrinuti prema mirnom počivalištu. Korak naprijed, okret, krug, korak unatrag. „I gdje si bio, niđe, šta si radio ništa. Poravnato“. Jednako i živim i mrtvima.

Iz smjera groblja, na cesti prema sjevernom dijelu Mahale, učenici se svakog dana vraćaju iz škole. Oni rijetki što su ovdje ostali. Djeca su to roditelja koji – bez Save, strahova od poplava, nedjeljnih misa, igranja prstena u zimskim noćima, masne pogače, zvuka šargije izrađene iz javorova drveta i pečenja rakije – ne bi mogli zamisliti život, čak ni tamo „gore“ gdje je neusporedivo urednije, bogatije i sigurnije. Djeca idu jedno za drugim. Niz je kratak i lako ga je saviti u krug. Krajem listopada i početkom studenog domaćini organiziraju pečenje rakije. Najčešće to pada baš u dane sjećanja na one koji su nas napustili. A napuštaju uvijek prerano. U ostavljenim dvorištima, onih koje sada čuva čelična kapijica, križ, kapelica, molitve i fratarski humci, potomci kušaju još toplu šljivovicu i nazdravljaju dušama predaka. 

Tog posljednjeg dana u listopadu, moja kći i ja – nakon što smo zapalile svijeće na grobovima – ukoračile smo u dvorište bliskih rođaka. Susjedna kuća, nekada najljepša i najbogatija u cijelom kraju, sada je prazna. Moja maloljetna M., njezina vlasnica, zna godinu njezine izgradnje, zna imena žena koje su u njoj živjele i u njoj umrle, zna – bez zastajkivanja i razmišljanja – godine rođenja i godine smrti svih ukućana. Zna i da je njezin pokojni otac volio tu kuću kao svoju dušu. I M. voli da se to zna. Kuću ne mogu, čak ni za nju, sačuvati ni od plijesni, ni od vlage, ni od prolaznosti, ali je mogu i dalje čuvati u pričama. 
Otac i sin pekli su rakiju. Sin, na početku prve zrelosti, preuzeo je sav posao na sebe. Otac u sedamdesetima stajao je i podsjećao na nešto na što i nije trebalo podsjećati. Mlađi je spretniji, obavlja sve lakoćom, istresa uskuhali kom i „nastavlja“ novi kazan, nudi čokančić s rakijom i šuti. Čeka reakciju, a otac hvali; i sina, i šljive, i kraj, i sunčan dan. Mlađi baca cjepanicu u ložište, razgrće žar, boji se da vatra ne bude prejaka. Otac ga opominje da pogleda je li blato na kazanu čitavo, da nije ispucalo, jer kazan je stari, a takvi su bolji. Zatim se okreće prema mojoj kćeri i kaže joj da je kazan prenesen iz „onog tam“ dvorišta. Spominje njezina oca, djeda joj, najstarijeg strica, sve koji su i prije, ali i ne tako davno, radili ovaj isti posao; na posve isti način, s istim užitkom i u isto doba godine. Samo što je Karaula tada bila siromašnija pričama. Dok se sin bavi vatrom i pogađa koliko će dana još pečenje trajati, u dvorište je utrčao desetogodišnjak, jedan od onih koji su se upravo vraćali iz škole. Cestom kojom smo i mi došle. Dječak nosi ime svoga pretka. Djed ga je pogladio po svilenkastoj kosi, onako kako je prije tri desetljeća gladio svoga sina. I onako kako će dječak za šest desetljeća gladiti svoga unuka. Samo ako njegov otac ostane dovoljno hrabar i tvrdoglav i ne napusti rodno pradjedovsko tlo. Gledam ih i prisjećam se svoga oca i njegova turićkog kazana. Bojala sam se kad je „kofom“ grabio vodu iz bare i donosio je prema kotlu. Bojala sam se i da će zagalamiti na mene u trenutku kad ga, onako zaspalog u „pantolama“ i kaputu, budim jer je došao njegov red. Mora zamijeniti dežurne uz kazan. Bojala sam se da će para iz cijevi „zapišćati“ i da će opeći očevo lice, a onda i moje, samo zbog toga jer je jako nalik njegovu. 

I dok se tako isprobavala rakija, proučavalo čiju su tjelesnu građu, boju očiju i pokrete naslijedili najmlađi, stare običaje prekinula je zvonjava mobitela. Očev i sinovljev zazvonio je u istim sekundama. Mobitel se – istina je – nimalo nije uklapao u sliku oko starog kazana. Sin je ostavio vrata ložišta otvorenima, otac je „odgrabio“ nekoliko koraka prema magazi i prstima počeo prolaziti kroz kosu. I neosjetljivi promatrač vidio bi da je vijest koju su obojica dobili teška i uznemirujuća. Sin je prvi završio razgovor. U vatru je bacio još jednu cjepanicu. Potom još jednu. Više nije brinuo da će kom zagorjeti. Glasno je izgovorio da su desetorica uhićeni u gradu. I nabrajao je redom njihova imena i prezimena, glasom davno naučene litanije. Otac se pridružio i krenuo u nagađanja. Bilo bi ih i više da nisu tamo gdje jesu. Uz Savu, uz svijeće i uz priče onih koji baš danas uređuju njihove grobove. Otac je spomenuo “oraški džep”, zajedništvo Bošnjaka i Hrvata, čudio se u nevjerici, prozivao pravdu i onoga koji to odozgo vidi, i što je još gore, što dopušta. Sin je kazao kako je znao da će biti tako. Dječak je prepoznao njihovu zabrinutost. Upitao ih je koliko moraš imati godina da bi s velikima pekao rakiju. 

Na povratku prolazimo kroz grad. U centru nema nikoga. I granični prijelaz je pust. Carinici nam daju znak za prolaz. I njih je zaskočila vijest. Ne zaustavljaju. Plastična boca s novopečenom šljivom pleše po prtljažniku našeg automobila. Prije deset godina moja je kći na ovom istom mjestu – kad su nam provjeravali putovnice – pitala: „Je li Bosna ostala na nebu“. Danas šuti. Možda razmišlja o onome o čemu su govorili rođaci oko kazana njezina pokojnog oca. 
Na autocestu se spustila lagana magla. Stihovi: „Ništa se strašno ne desi kad nebo zemlji oprosti“ javljaju se na nekoj od radio postaja. Kome ponovno treba oprostiti Bosna, pitam se i – čim se magla malo podigla – stišćem gas. Na jednoj drugoj, državnoj, radio postaji, ovjereni književni teoretičar ocjenjuje domaću književnost. Razočaran je i piscima i čitateljima. Čitatelja nema, književnost ne može biti utjeha, lijek se traži u ljekarnama, a ne u rečenicama…Dobro ga poznajem i opraštam mu pod uvjetom da nije svjestan posljedica svojih rečenica. Da u automobilu nije moja kći, stisnula bih papučicu gasa još jače. Do kraja. Jer, jedva čekam doći u zagrebački stan i ponovno pročitati Andrićevu priču „Kod kazana“, prvi put objavljenu 1930., jednu od najsnažnijih iz fratarskog ciklusa. Želim se iznova uvjeriti u snagu književnosti. Da bi je mogao napisati, Andrić je morao znati može li se nadoknaditi neispavanost nataložena u noćima pečenja rakije. Fratri bi razumjeli zbog čega su po „njih desetoricu“ došli baš u danu prije Svih svetih. Razumjeli bi i oni literarni, Andrićev fra Marko Krneta, kao što su razumjeli i svi oni fratri koji počivaju na groblju Karaula, svi koji leže uz fra Martina Nedića. 

I tog je dana po dvorištima Bosanske Posavine „mašicama“ parana zemlja. Hoće li ispečena šljiva biti dovoljno jaka da nagovori na zaborav, ne znaju čak ni oni koji su sljedećeg dana na misi u Tolisi poznate priče nadopunjavali novim traumatičnim detaljima. Uvijek iznova. Korak naprijed, okret, krug, korak unatrag. „I gdje si bio, niđe, šta si radio ništa. Poravnato“. Jednako i živim i mrtvima.