Je li Pavao Pavličić alergičan na dunavsku vodu?
Uz Dunav grade šetnicu. Bit će lijepa kao ona uz Dravu, osječka. Upravo sam to htjela reći mom vodiču po Vukovaru koji je, drugog dana kolovoza prošle godine, parkiralište nedaleko Šapudla odabrao za prvu točku cjelodnevnog razgledavanja grada. Međutim, njega u tom trenutku više nije bilo na mjestu na koje me doveo. Na klupi do mene ležale su bačene hlače i majica. Jedno čuđenje zamijenjeno je isti trenutak drugim. Čuo se skok u rijeku. Vodič se počeo spuštati nizvodno. Kad se, otplivavši tristotinjak metara, vratio do klupe uz koju sam i dalje sleđeno stajala, primijetila sam da na tijelu nema osipa. Nije ni kihao. Ni vodiči više nisu što su nekad bili, ostavljaju turiste bez pratnje, pomislila sam. Ali ni Dunav nije autobiografski tekst kao što si do sada mislila, uzvratila mi je rijeka. I nastavila: Jer, Pavao Pavličić, jednostavno, nije alergičan na moju vodu.
…što bi bilo da je bilo ono što bilo nije…
Uz pojavljivanje ponovljenog izdanja nekog naslova vežemo najrazličitije osjećaje. Ako smo dovoljno stari, primjerice, tada možemo oživjeti vlastitu ocjenu koju smo donijeli nakon čitanja prvog izdanja. Može se dogoditi da smo premijerno pojavljivanje i zanemarili, namjerno ili slučajno, premda se radilo o knjizi autora čiji smo literarni rad pažljivo pratili i radovali se svakom novom tekstu. Oživljavanje bilo kojeg dodatnog podatka koji se s naše biografije može preseliti na biografiju knjige i time promijeniti, u našim očima, ponuđena značenja, ulazi u osjetljivo područje teorije čitanja; osjetljivo, ali – sigurna sam – jedino važno.
Da je svako novo čitanje već pročitane knjige ujedno i čitanje nove knjige koja samo podsjeća na nešto već pročitano, dograđene stečenim životnim iskustvima i dodatnom lektirom, činjenice su oko kojih se više ne spore ni najdosljedniji zagovornici objektivnih pristupa književnim štivima. No, tim se činjenicama mogu dodati još brojne, gotovo ispovjedne, natuknice koje dodatno obogaćuju rasprave o razlozima i načinima čitanja. Neke se od njih mogu isprovocirati pitanjima poput: što sve dodatno uspijeva utjecati na našu odluku da posegnemo za knjigom koja nije na popisu obavezne lektire, što nas sve može odgovoriti od čitanja jedne knjige, koji su to razlozi zbog kojih smo naklonjeniji pojedinim piscima ili žanrovima, čak i onda kad to – kao profesionalni čitatelji – ne bismo smjeli priznati. Priči o povijesti čitanja nema mjesta među koricama knjige čiji stručni naslov ovjeravaju kolege znanstvenici, ali ima mjesta u priči o smislu i cilju književnosti, kao i o ljudima koji su svoj život smjestili uz most na kojem se neprestano mimoilaze život sam i literarni tekst u kojem se taj isti život ogleda. A kad se još na most spuste magle što prekriju lica šetača, više se nitko – ma s koje strane mosta gledao – i ne trudi prepoznati tko je tko.
Pavličićev Dunav nisam pročitala u godini njegova pojavljivanja. Bila je to 1983. (tekst je napisan u ljeto 1981.). Negdje početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bilo mi je zbog toga iskreno žao. Nisam mogla pripadati onoj grupi čitatelja koji su isti tekst imali prilike, u novim povijesnim okolnostima, provjeriti i nakon 1991. godine. A oni su bili u velikoj prednosti. Dunavu i Vukovaru pristupalo se drukčije, rečenice poput Prije više decenija (obično se kaže: prije rata, možda prije ovoga, možda prije onoga tamo, a možda i prije nekoga još ranijeg) dogodio se strašan slučaj, nisu jednako težile u prvom kao i u drugom izdanju (1993.). Prije ovoga rata, čitano 1983. ili sve do 1991. predstavljalo je samo vremenski podatak, ali u čitanju nakon 1991. isti taj informant obojen je dodatnim emocijama. Oko sebe izgradio je veliki semantički vrt nakrcan najrazličitijim iskustvima čitatelja. Stoga Dunav može predstavljati ogledni primjer književnog teksta čiji se značenjski slojevi mijenjaju u skladu s trenutkom čitanja. Pretpostaviti je da je Dunav nakon devedesetih, uz one koji su ga poželjeli ponovno pročitati, dobio i svoje prve čitatelje. Prava slika grada na Dunavu, i prije, ali i poslije ovoga rata zadržana je samo u literaturi. Tim čitateljima uveliko je pomogao i dodatak novom izdanju Dunava, dodatak naslovljen P.S.1991. Vukovarske razglednice.
Danas se pitam o razlozima zbog kojih Dunav nisam poželjela pročitati odmah te 1983., osvrćem se na djetinjastu odluku da knjigu – a već je bila kupljena – ponovno, nakon što sam okrenula sadržaj i pročitala bilješku kojom Dunav završava, ne pročitam, te se na kraju i upitam zašto sam je 1993. pročitala dva puta. U samo dva dana. I jasno je da sam se, da bih mogla prvo samoj sebi, objasniti te razloge, kampirala uz most nad kojim će se uskoro razvući magle.
Kao što je već nekoliko puta i spomenuto, memoarski Dunav pojavio se 1983. godine. Pavao Pavličić je, u tom trenutku, iza sebe imao osam ili devet beletrističkih knjiga, ovisno je li roman Eter (1983.) objavljen koji mjesec prije ili koji mjesec poslije Dunava. Knjige su mu se do tada pojavljivale kod dva nakladnika. Nakon što su prve dvije, napisane u modelu fantastike, objavljene u biblioteci specijaliziranoj za mlade pisce, godine 1976., a to je toliko puta u kritikama i povijestima književnosti navedeno, Pavličić se preselio na stalnu adresu; Zlatku Crnkoviću u Znanje. Dobri duh Zagreba, a i sljedeća dva romana (Plava ruža i Stroj za maglu) objavio je u Zlatkovoj žutoj biblioteci itd, biblioteci koja je za Pavličića bila svojevrsna čekaonica u kojoj je dokazivao i svoju vještinu i svoju strpljivost. Nakon dvije godine prebačen je u najznačajniju i najutjecajniju biblioteku tadašnjeg književnog prostora, biblioteku hit. Nakon prvijenca, romana Umjetni orao (1978.), uslijedili su Večernji akt (1981.), roman nagrađen Ninovom nagradom, potom Slobodni pad (1982.). Sve te Zlatkove naslove čitala sam slijedom godina u kojima su se pojavljivali. I onda se Dunav pojavio u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske, pod uredničkom palicom Branimira Donata. Tek diplomiranoj mladoj profesorici književnosti i ambicioznoj književnoj kritičarki početnici, koja je nekim čudom uživala povjerenje urednika Zlatka Crnkovića, bio je to znak za uzbunu. Osijek je tada bio predaleko od Zagreba i svi razgovori kojima se ispunjava književni život bili su mu strani. Zaključke smo donosili sami, u skladu s filozofijom svojih ulica. Ako knjigu nije objavio Crnković, znači da je i ne treba čitati. Nije je objavio, jer je nije smatrao važnom. Točno su tako glasile rečenice koje sam izgovorila svom generacijskom kolegi koji je svakog dana prelazio na drugu obalu rijeke koja se samo nekoliko kilometara nizvodno ulijevala u Dunav. A i sama priča o Dunavu nije me privlačila. Možda je čak ta činjenica osobnog neprivlačenja nadglasala onu književnu, da knjigu nije objavio Crnković.
Rijeke koje su mene do tada obilježile bile su Sava, Bukvik i Drava. Preko Save su me poveli u bolji život, na Dravi leži grad koji me tada volio kao da me je na svijet donio neki njezin rukavac, a Bukvik uz koji sam provela djetinjstvo i najraniju mladost ni u ovom trenutku ne sjeća se je li bio potok, mala rijeka ili samo kanal. Možda samo zna da je u literaturu ušao kroz prozu Stjepana Tomaša, Pavličićeva naraštajnog kolege fantastičara. A moja teta kod koje sam živjela i koja je svoje najljepše godine proživjela u vukovarskom Šapudlu, svakodnevno je govorila o Dunavu. Za nju je samo Dunav bio rijeka. Jedina, neponovljiva. Kad god bismo prelazile preko kamenog mosta na našem Bukviku, ona je uzdisala za Dunavom i prijetila povratkom u neki meni daleki i strani Vukovar. Žalila sam Bukvik. U tetinim očima Bukviku nije porastao vodostaj ni onda kad je postao junak u knjigama malog Stipice iz Taninske četvrti. I tako su se, u prilog nečitanju, ujedinili kvazi stručni i sasvim osobni razlozi. Dunav je ostao nepročitan. Moja lojanost nije pomogla Bukviku. Nakon nekoliko godina potrudili su se isušiti mu korito. Ipak nije bio rijeka. Teta se i dalje nadala povratku u grad na Dunavu.
Pet, ili šest godina poslije nabavila sam vlastiti Dunav. U međuvremenu sam i dalje čitala sve Pavličićeve knjige koje su se pojavile kod Zlatka. Osječka knjižara Naprijed u jednom je trenutku uveliko snizila cijenu knjiga čije su se korice savile i izblijedjele od predugog izlaganja pogledima prolaznika. Dunav je bio među njima. Kupila sam ga i odlučila konačno pročitati to, među kritičarima jako, jako hvaljeno, štivo. Moje je čitanje bilo i priprema za odlazak teti nakon jednog preskočenog vikenda. Ona će se prvo malo ljutiti što me tako dugo nije bilo – na to sam bila spremna – a onda ćemo – unaprijed sam osmislila scenarij – sjesti na ljuljačku i ja ću joj prepričati knjigu. Učinit ću to detaljno i ona će povjerovati da sam u ranoj mladosti slušala sve njezine priče o jedinoj pravoj rijeci. Izašavši iz knjižare, okrenula sam sadržaj i pogled mi se zaledio na završnoj rečenici. Tekst, napisan 1981. na Šolti, pripovjedač zaključuje bilješkom u kojoj svoje čitatelje informira kako je postao alergičan na dunavsku vodu. Istog sam trenutka Dunavu uputila emocije koje su nekada bile rezervirane samo za Bukvik. Dunav se pretvorio u simbol naše ravnice. Napisati da si postao alergičan na rijeku svog djetinjstva, i to još zabilježiti u Dalmaciji, bilo mi je neprihvatljivo. I sad mogu osluhnuti taj davni bijes. Rečenice nisu bile ni potrebne. Sva naučena znanja o značenjskim slojevima književnog teksta utopila su se u razočarenju.
Nije mi padalo na pamet da je to priznanje, ako se uopće o priznanju i radilo, možda u funkciji završnog efekta. Nisam razmišljala o tome da netko tko toliko slavi svoju rijeku i grad jednostavno ne može u nekom drugom prostoru – u kojem je prisiljen biti – podnijeti toliku i takvu količinu ljubavi. Pavličića baš ništa nije moglo opravdati. Ponovno je na površinu izbila filozofija našeg sokaka. Niječe svoje, a ističe ljepotu drugog. Knjiga je nepročitana odložena na policu radne sobe s čijeg se prozora lijepo vidjela Drava. Gledala sam je znajući da će se ubrzo utočiti u siroti Dunav o kojem je pisano na nekoj tamo Šolti. Bila sam toliko ljuta i razočarana da mi nije ni palo na pamet provjeriti barem na prvom od dvanaest poglavlja kako je na tom otoku – a posjetit ću ga tek tri desetljeća kasnije – uopće govoreno o Dunavu (tekst je organiziran po mjesecima u godini, od siječnja do prosinca).
Poslije nekoliko dana Dunav sam darovala teti. Pružila sam joj knjiga i prije nego što sam ušla u primaću sobu. Svoj pripremljeni govor u kojem su se trebali izmjenjivati blokovi na temu pristojnog ponašanja, teta je isti čas zaboravila. U njezinim rukama nalazio se Dunav. I doplavljivao uspomene koje su je, u naselju na Bukviku, uvjeravale da život može imati smisla i kad se izdržava pod parolom sjećanja na Dunav.
A onda kad se početkom devedesetih godina prošloga stoljeća – nakon najokrutnijih napada na Vukovar – počelo govoriti i pisati da je Pavao Pavličić, kao rođeni Vukovarac, konačno u svoju književnost uveo i svoj rodni grad, vidjela sam u tim komentarima samo veliko nepoznavanje literarnog djela prozvanog autora. On je već, željela sam poručiti onima koji nemaju uvid ali imaju potrebu suditi i ocjenjivati, u prvim pričama govorio o svom gradu. Ne mora se grad imenovati da bi ga oni koji znaju gledati mogli prepoznati. I tad sam konačno uzela Dunav; njegovo novo izdanje koje je potpisao Zlatko Crnković. I prvo sam pročitala poglavlje vezano uz lipanj. Učinila sam to zbog toga što sam, u isto vrijeme, prolazila kroz Nevidljivo pismo (roman napisan u proljeće 1991, a objavljen u hitu 1993. godine). Roman o gradu koji nestaje u Dunavu, smješten je u lipanj, upravo u godinu velike poplave, 1965. Namjera mi je bila provjeriti tematizira li, za taj mjesec, Dunav upravo taj događaj. I uvjerila se koliko se tekstovi prelijevaju jedan u drugi.
Tek sam tada bila potpuno svjesna ozbiljnosti svoga nečitateljskog propusta i neopravdanosti svoje ljutnje izazvane podatkom o pisanju na Šolti i o novoj reakciji na dunavsku vodu. Da, u priču o Dunavu – pokazala su mi tada dva čitanja u samo dva dana – upisana je gotovo neizdrživa količina ljubavi prema gradu i rijeci te se ona morala umiriti jednom takvom pripovjedačevom završnom izjavom. I dobro pogođeni ton memoarskog teksta, a ne autobiografskog – kako se o Dunavu uporno govori – pomogao je autoru da o Dunavu kazuje kao netko tko na ljepotu i začuđujuću njegovu snagu gleda stojeći sa strane, a ne svjedočenjem iznutra. Divljenje uz iskorak uvijek je vjerodostojnije.
… kad se već Dunav ne može odnijeti kući…
Čitajući Dunav čitatelj saznaje kako se rijeka ponaša u pojedinim mjesecima, otkriva mu se u koje je doba dana ona najljepša, kakav se život uz nju odvija, koje sve vrste riba u njoj žive (svaka od njih dobiva svoj prostor literarne obrade), kako se grade čiklje i kako se klasificiraju, gdje se produžuje ribička dozvola i kako se igra ribička tombola, kako se grade luke koje se naprosto nazivaju obalom, što je to prapor i od čega nastaju njegovi urezani tamniji slojevi široki tridesetak centimetara, kako se i u koliko skupina dijele vlasnici čamaca. Činjenice koje možemo prikupiti nebrojive su. Uz njih se može izraditi i poseban pojmovnik (fišplac, kord, bućkalo, vrška, liman…). Uz taj gotovo obrazovni učinak kojim knjiga obiluje i kroz koji se svjedoči da onaj tko piše ima uvida u sve, ma baš sve teme vezane uz Dunav i oko njega, memoarski Pavličićev zapis duboko upisuje, na dnu teksta – kao na dnu korita rijeke – svoje viđenje značenja rodnoga grada. Ni na jednom mjestu on neće izravno upozoravati na europsku dimenziju i multikulturalnost grada (1981!), ali će nenametljivo i tiho Vukovar uspoređivati s gradovima koji žive s Dunavom. Kroz priču o Dunavu ukazao je na važnost prostora u kojem je rođen, baš kao da je slutio koliko će ga oni koji mrze pojam grada uskoro razaranjem poželjeti poniziti (Svi gradovi uz Dunav nekada su imali ribarnice; A zapravo, i jedni i drugi preko šlepova upoznaju svoju zemlju i ujedno shvaćaju koliko je svijet velik, šaren i neobičan, kako postoje strani jezici, drugi običaji i druge mogućnosti. Zato podunavska djeca ne mogu biti pravi provincijalci.)
Iz općeg se rijetko prelazi na pojedinačno. No, kad autor i odluči u tekst uvesti neko vlastito ime – da bi pojačao autentičnost svog zapisa – onda tu osobu ne dovodi u vezu sa sobom i svojim ja, jer tog ja i nema, nego ga povezuje isključivo s glavnim likom knjige, Dunavom (Jednom je jedan Branko skočio krasnu lastu s toga pijeska vjerujući da skače u dubinu, a bilo je samo dva centimetra vode). Sve što je zabilježeno, zabilježeno je u funkciji rijeke. Čak i onda kad smo posve sigurni da pripovjedač govori o sebi, on ostaje dosljedan memoarskom diskursu jer Dunav je nešto što se – njegovim očima gledano – ne smije prisvajati (A navečer, dječak će još malo gledati kroz prozor, mladić će na povratku s košarke pušiti s prijateljima. U krevetu, kad legnu, dječak će sanjati kako će biti mladić, mladić će sanjati kako je bio dječak).
Dunav u brojnim rukavcima teksta sugerira čitatelju kako je njegov autor, u nekim prvim promišljanjima teksta – sada nagađamo – želio napisati poetski zapis o rijeci uz koju je odrastao i čije je ljepote postao svjestan tek kad se od nje dovoljno udaljio. Potom se predomislio, ali nježne poetske refleksije prepune usporedbi, a što nas čitatelje izuzetno raduje, nije mogao ne uključiti (Sante su kao brodovi što dovoze druga vremena, one su kao bijela flota proljeća koje je, ipak, još daleko; Kad sine sunce i probije se kroz maglu, vidi se da im to doista ponekad i uspijeva. Magla odjednom postane svijetla, mliječnobijela, i ispod nje sve biva obasjano, kao da se avion uspinje kroz oblake. Onda se nazre bijela sunčeva kugla, i napokon se negdje u magli kao u bijelom cirkuskom šatoru, pojavi rupa kroz koju se može vidjeti nebo).
… iz Vukovara se ne može otići…
Sedam vukovarskih razglednica pojavljuje se, nakon što je Zlatko Crnković odlučio objaviti Dunav (1992.), uz svako ponovljeno izdanje te prve Pavličićeve memoarske knjige. Prošireni Dunav i danas djeluju kao precizna dijagnoza uz koju je propisan učinkovit lijek. U razglednicama se pripovjedač pozicionira u središte zapisa i više nije samo precizni i zaljubljeni promatrač. Nakon 1991. pogled se morao promijeniti. Kako Vukovarci stoje sa sjećanjima, na koji način vukovarske rijeke postaju metafora grada, treba li strahovati zbog činjenice da su u Vukovaru izgorjeli obiteljski foto-albumi, samo su neke od tema koje je Pavličić tada postavio pa tekstom ponudio rješenje i utjehu; upravo ono što je Vukovarcima u tom trenutku, ali i u godinama i desetljećima kasnije, bilo najviše potrebno. I dobro je što je imao volje sve to zapisati. Zapisano će preživjeti nekorektne povijesne interpretacije i sačuvati grad za one koji su na njega, poznavajući ga, zadržali pravo.
I sam mi je Zlatko Crnković, u jednom razgovoru, nabrajajući svoje uredničke propuste, spomenuo prepuštanje prvog izdanja Dunava drugom nakladniku. Bilo mu je žao kad sam mu istaknula svoj razlog nečitanja prvog izdanja. Istovremeno mi, slutila sam, nije do kraja povjerovao. Baš kao i njegov kućni pisac Pavličić, Zlatko Crnković nije pridavao veliku važnost vlastitoj osobi.Takav je zasigurno i Dunav u razgovoru s drugim rijekama svog slijeva. Možda se samo nekoliko kilometara nizvodno od Vukovara zna pohvaliti kako se njegovoj vodi još uvijek raduju djeca. I ističe da se ta radost pojačava početkom kolovoza, kad i on sam više nije u stanju odrediti godine svojim plivačima. Stariji počinju plivati srcima mladića, mladića koji nikada neće postati alergični na njegovu vodu. Takvi, i kad odu iz njegova grada, redovito mu se vraćaju. Jednom kupljenu kartu Dunav pretvara u povratnu. Povratnu, i doživotnu, onu koja ne ispada ni iz džepa nemarno bačenih hlača na klupu postavljenu uz samu rijeku. I koja je nevidljiva- kao da je na nju pala magla – gostima kojima je za šetnju Vukovarom potreban vodič.