Ilustrissimus Battorych

Osobna iskaznica
ime: ilustrissimus Battorych
ime roditelja: Ksaver Šandor Gjalski
prebivalište: NA BADNJAK

Badnjak je. Nad cijelim našim krajem vise gusti, više bijeli nego sivi oblaci. Magla se uzvlači uz bregove i čini se kao da nikada neće stati. Zemlja je otvrdla i svaki učinjeni korak uskače, uz tutanj i jeku, u  sobe. Miješaju se zvukovi.

U istu se melodiju ulijevaju: pucketanje bukovine, škripa leda, štropot kuhinjskih noževa, glasovi poslenika i šuškanje kecelja vrijednih sluškinja. Služinčad je danima uređivala moj drveni dvor. Stariji su poučavali mlađe. Sve se odigravalo pod zapovjedništvom moga odanog starog Vanka. On me godinama znao dovesti u stanje blaženstva i veselja. Sve je moralo biti načinjeno po našim starim običajima. Zidovi su večeras, nekoliko sati do objave Rođenja, iskićeni borovinom i jelovinom. U pročelju stoji visok mlad bor, urešen pozlaćenim jabukama, orasima, sitnim svjećicama od voska i papirima raznih boja. Nad središnjim stolom visi glavni znak Badnjaka u starim hrvatskim kućama; takozvani jež, jabuka sasvim obložena lješnjacima. Pod čitavim je stolom razastrta čista, žuta slama, a sam se stol bijeli finim stolnjakom, nasred kojeg je križ svezan od dugih vlati ražene slame.

Zbog svega ovoga, drago mi je da sam jutros uspio nagovoriti mladog Tita da krene s nama u lov. Mladost se plaši hladnoće. Vidio sam mu lice kad je provirio kroz prozor. Pogledao je, onako krmeljiv i jastukom naboran po desnom obrazu, u moje sivo lovačko odijelo i “duplonku”.  Osjetio sam da je pomislio “Kuda stari po ovom nezgodnom vremenu?”. Pisalo mu je to na očima. Krupni slovima koje sam i ja, slabijeg vida – u skladu sa svojim  godinama – mogao dešifrirati. Ali on je fino odgojen plemenitaški sin. Obratio mi se uljudnim pospanim  “Dobro jutro, illustrissime!”. Inzistirao sam da se ustane i pođe. Rekao sam mu da su mi se zmekli i Štefica, i Lacica i Tomica, ali da će on morat z  menom. Istina je da je lov uzbudljiviji kad je družina veća, ali istina je i da je mladom Babiću trebalo neprestano ponavljati tko je, odakle je i što je hrvatska gruda. Odrano sam primijetio da bi se njega moglo nagovoriti na drukčije običaje i na druge partije. Zanesenjak je. I kao takav zahvalan je mamac.  A i u kući svoga oca, otvorenoj za ilirce, naslušao se – ruku na srce –  svašta. Ne smijem ni pomisliti što će s njim sve biti kada jednog dana naše kurije prekrije paučina. No, dobro, možda o svemu napiše neku knjigu. Kažu da je talentiran, da upija sve to što mu ja pripovedam dok sedimo pod starimi krovovima. Čini to iskreno. Razumije sve, ali slutim da neće imati snage zakočiti zaborav u trenutku kad ga napusti mladost. Morao sam jutros, baš iz te nakane, podviknuti “Danas je Badnjak, svaki dobar kršćanin ide u lov; ne bi, re vera, znal da je zutra Božić kad bi danas ostal doma.”

Pogledavao sam ga cijelo vrijeme. Iznenadio sam se kad je onako grubo  opomenuo mladu seljačku djevojku koja je sjekla granu ogromne divne jele u mojoj najmilijoj šumi. Nije ni meni bilo pravo. U prvi čas nisam mogao prikriti svoju razjarenost, ali sam ponovno zbog Tita odigrao pedagoški običajni igrokaz. Nastojao sam stanice njegovih emocija napuniti motivima naslijeđa i licima naših predaka. Djevojka rumena od hladnoće i nelagode, povukla je granu od koje će kod kuće načiniti lug i krenula. Nije mogla razumjeti što sam mladiću rekao. Ali ja se, uz ovu čašicu domaćeg vinca – dok se pripremam za odlazak na ponoćnu misu – sjećam svake rečenice. “Baš mi je žao za ovu lijepu jelu, da je barem koje drugo drvo; ali šta ću, danas je Badnji dan, čemu da se srdim – pa jer želi praviti lug po starom običaju, neka joj bude. Gledaj, mladi amice, zato je Božić tako drag svetac što imade radosti i za bogataša i za siromaha. Dakako, treba imati vjere, držati se starih predaja, pa će barem jedanput u godini  biti veselja.”

            Star sam čovjek, ali posve svjestan da sam na Badnjak previše poučavao. Morao sam. I zbog mladog Babića i zbog svih onih koji će doći i poslije njega. Možda će obnoviti plemenitaške običaje i gesla naših djedova Pro deo et patria! Samo se nadam da će u sirotinjsku udaranju sjekire od jelovu granu čuti tonove pjesme Gloria in excelsis, deo.

„Tko se boji lika još“, Zagreb 2008.