Halteri

Hoćete li vi meni vjerovati da se u našim novinama nekada vodila polemika o halterima? Bilo je to još u socijalizmu, u jednom od razdoblja liberalizacije, a spor je trajao kratko i vodio se u nekom listu koji je bio specijaliziran za lakše sadržaje. Ali, polemiku je pokrenuo ozbiljan i ugledan autor, napisavši da su sa stanovišta erotike one hulahopke – koje su upravo nekako u to vrijeme zavladale – čisti užas, a da su halteri daleko privlačniji. A drugi autori – koliko se mogu sjetiti, bile su to uglavnom autorice – odbacivali su to mišljenje tvrdeći kako su hulahopke praktičnije, a k tome oslobađaju ženu uloge seksualnog objekta.

I sad, ne pričam vam ja to zato što bih mislio da je polemika bila silno važna, niti zato što bih se želio upuštati u pitanja povijesti naše popularne kulture, nego zato što mi je pomalo žao tih autora i autorica. Jer, neki su od njih u toj prilici napisali i odlične tekstove, ali te tekstove danas više ne mogu uvrstiti u knjigu i ponuditi ih suvremenom čitatelju. Razlog je jednostavan: malo tko još ima i pojma što su to halteri.

            Točnije, ljudi uglavnom načelno znaju o čemu se radi, jer su gledali stare filmove u kojima se erotika zasniva upravo na pokazivanju haltera; spomenut ću samo onaj čuveni s Marlene Ditrich, pod naslovom Plavi anđeo. Ali, s halterima naši suvremenici jedva da imaju kakva neposrednog iskustva, pa bi im i rasprava o njima djelovala posve apstraktno. A halteri su nekad bili neizostavan dio garderobe, i to ne samo ženske, nego i muške.

            Počet ću od ženskih. Sastojali su se halteri od pojasa širokog otprilike trideset centimetara, koji se na osobit način pričvršćivao oko struka. Na tom su pojasu pak visjele četiri gumice, duge otprilike pedalj i široke jedan palac. Na njihovu kraju nalazio se osobit mehanizam koji se zvao žabica: sastojao se od gumene pločice koja je na prednjem kraju bila sužena i imala izbočinu u obliku malog gumba. Na tu je pločicu bio pričvršćen dio od kromirane žice, koji je oblikom slijedio samu pločicu. I, eto ti zgode: između pločice i žičanog dijela stavio bi se kraj čarape, pa bi se onda prikvačio na onaj izbočeni dio. I, budući da se čarapa tako prihvaćala sprijeda i straga, ona je lijepo stajala na gornjem dijelu bedra.

            Nije tada bilo ovih današnjih samostojećih čarapa, a ni inače se na čarape nije stavljala guma, nego ih je trebalo nekako pridržavati. Zato su haltere nosila i djeca, s tim što je onaj mehanizam zvan žabica bio pričvršćen na hlače ili na neki drugi dio odjeće. No, haltere su nosili i muškarci, a oni su tek bili pravo čudo: danas ih još možete vidjeti samo u onim starim komedijama gdje se dogodi da Carry Grant ili takav neki frajer ostane samo u donjem rublju. Jer, i tu je postojao isti onaj mehanizam, samo što se on nije nosio oko struka, nego mnogo niže, budući da su muške čarape kraće. Zato se ispod koljena stavljala omča od tankoga remena koja se zakopčavala pređicom, a s nje je opet visjela gumica i na njoj žabica. Za razliku od ženskih, muški su halteri pridržavali čarapu samo na jednom mjestu.

            A razlog je možda u tome što je tada bilo i drugih takvih pomagala, pa je trebalo paziti da se s time ne pretjera. Recimo, postojale su gumice koje su pridržavale rukave od košulje: bilo je muškaraca koji su imali debeo vrat, a razmjerno kratke ruke, pa su im zato rukavi na košulji bili uvijek predugi, a to se onda rješavalo tako što su se iznad lakata nosile osobite trake, koje su pridržavale rukave na određenoj visini, da ne bi previše izvirivali ispod sakoa. Bili su vrlo nalik na tzv. štrumfpante, naime trake koje su na isti način pridržavale čarape.

            Onda, bilo je i nešto što je pridržavalo gaće, a zvalo se svitnjak. Tada ljudi zbog nečega nisu voljeli gaće s gumom, ne zna se da li iz zdravstvenih razloga, ili zato što je izrada konfekcije bila još nesavršena. U svakom slučaju, svake su gaće imale na gornjem dijelu posebnu vodilicu u koju bi se uvukao taj svitnjak i onda vezivao s prednje strane.

            A ni to još nije bilo sve, jer trebalo je na isti način pridržavati i hlače. Tome je služio pojas, koji postoji i danas, ali i tregeri, koji su sad već sasvim rijetki. Tregeri – točnije, hozntregeri – bili su gumeni, a prikopčavali su se na hlače gumbima, sprijeda na dva mjesta, a otraga samo na jednom. Nisu ih nosili samo trbušasti ljudi, kao što bi neki nevježa mogao pomisliti, nego svi, a osiguravali su slobodu kretanja. Koliko su bili česti i uobičajeni, može posvjedočiti i pjesmica što ju je u nekoj prilici kad se društvo zabavljalo sastavljanjem doskočica, sročio jedan veliki hrvatski pjesnik. Išla je ovako:

                        Prenuo se u čas pozan

                        neurotik jedan grozan,

                        kriknuv: Baš sam malerozan,

                        puknuo mi treger hozan. 

            Ukratko, sve što je tada na našoj odjeći služilo tome da nešto učvrsti i pridrži bilo je solidno i trajno. I, nikad niste mogli čuti da se netko žali na sva ta pomagala, jer ona su čovjeku davala sigurnost: kao da naša odjeća – pa i naša osobnost – nekako teži da se razleti na komadiće, halteri, svitnjaci i tregeri služili su tome da nas osiguraju kao obruči bačvu. I nije onda čudno što su žene branile hulahopke, jer one toj svrsi pridonose još i bolje nego halteri.

            Ali, inače su ta pomagala počela pomalo nestajati. Konfekcija je uznapredovala, došli su novi materijali, a i novi, praktični izumi koji su učinili odjeću udobnijom i sigurnijom. Samo, neće biti bez vraga ni to što se upravo kad se to dogodilo – kad su, da kažemo pojednostavljeno, nestali halteri – počelo govoriti o fluidnom subjektu, o disocijaciji individuuma, o slabom subjektu i o drugim strahotama. I kako onda da čovjek ne pomisli kako smo se raspali zato što nas više ne drže na okupu halteri, svitnjaci i tregeri?

(Pavao Pavličić. „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb 2018.)