GORE I GORE

Bio je početak travnja tisuću devetsto devedesete. Otac mu je rekao da će vremena koja stižu biti još gora, i samo gora. Dobro se sjeća te njegove posljednje rečenice. Nije želio povjerovati u nju. Čak je bio spreman i zamrziti njezina autora. I učinio bi to, nagovorio bi nekako svoju mladenačku dušu, samo da autor nije bio tako teško bolestan. Prezreo bi ga unatoč činjenici što mu je rođeni otac.

Tvorac rečenice o dolazećim vremenima, onako mršav i blijed, sjedio je na kuhinjskom otomanu i pripaljivao cigaretu od cigaretu. Izgledao je kao netko tko je već i otišao sa ovog svijeta pa se samo nakratko vratio jer je zaboravio upozoriti da će vremena koja stižu biti još gora, i samo gora. Naginjao je jeftin konjak. Činio je to žestoko, nervozno, iz litrene boce. Svaki put bi se malo zagrcnuo i tada bi mu se alkohol prelio preko usana pa se slijevao niz neobrijano lice, milio po vratu i utapao se u kragnu jednobojne sive pidžame. A imao ih je samo dvije. Tu tamniju iz koje će se oprostiti sa svojom zemaljskom mukom, i drugu nešto svjetliju, kvalitetnijeg tkanja. Ona je možda nekada bila i bijela, ali njezina nevinost namijenjena isključivo bolničkim krevetima nije uspjela izdržati sušenja u dvorištu smještenom između željezničke stanice i tvorničkog dimnjaka. Pobjegla je od svog vlasnika na isti način na koji su od njega bježali osmjesi, godišnji odmori, svečane trpeze i priznanja za predan rad u tvornici.

Baš u trenutku kad je na vratima pokucao inkasator, ocu je boca pala iz ruke i razbila se od betonski pod. Ubirač tv pretplate dobro je znao da je novac najpametnije kupiti drugi dan poslije podjele plaće u stolariji. Jer, već sedmog ili osmog radnici bi kretali prema računovodstvu i molili akontaciju, samo do sljedećeg prvog u mjesecu; za dječji izlet, školske knjige, zimnicu. Iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec.

– Mogu ja i sutra, rekao je zbunjeni inkasator Franjo. Ušao je već u kuhinju i stavio torbu na stol a da mu nitko od ukućana, iznutra, nije doviknuo Naprijed, Otvoreno, Daaa… Tako je činio uvijek pa i tog nesretnog dana. A da je slutio kako će umjesto prebrojavanja dinara i vraćanja sitnog kusura, postati svjedokom umiranja dugogodišnjeg prijatelja Nikole, zaobišao bi njegovu kuću i došao bi udovici Željki i sinu mu Ivi kondolirati, kao i brojni drugi sumještani, pred večer; bez uplatnice ali s kutijom keksa i deset deka kave. Čim je pogledao u Nikolu, bilo mu je jasno da je Nikola izdahnuo i da ne može – kako je to dovikivanjem iz spavaće sobe tražila njegova žena – dohvatiti šlajbok iz ladice i platiti tim gulikožama za jebeni i odvratni niškoristi program. Na trenutak je htio pobjeći, a onda je ugledao pokojnikova sina. Stajao je iza zavjese i tresao se. Odlučio je ostati i biti pri ruci.

Tko je pozvao sve one ljude, tko je dovezao mrtvozorca, kad su odvezli tijelo, sin nije znao. Sjedio je na otomanu, udisao miris duhana i alkohola, primao sućuti i sjećao se očeve oproštajne rečenice: Vremena koja stižu bit će još gora, i samo gora. Dok ju je izgovarao, ni on sam a ni onaj kojemu je bila namijenjena nisu znali da se njome zaključuje razgovor između oca i sina. Otac je imao četrdeset i dvije, a sin osamnaest godina. Riječi koje su izmjenjivali uz njihov posljednji doručak nisu bile nimalo drukčije od onih izgovorenih prije dva, sedam ili trideset jutara. Sin se veselio novoj državi, svom prvom pravu na glasanje, otac je spominjao lopove komuniste i disciplinsku komisiju koja ga je, prije deset godina, kaznila oduzimanjem triju plaća samo zbog toga što si je, kao skladištar u parketari, umjesto uplaćena tri metra otpadaka za ogrjev isporučio pet. Donijeli su takvu odluku u danu u kojem je Nikola, u zoru, odvezao kamion prvoklasnih hrastovih dasaka na direktorovu vikendicu izgrađenu na brdu, u borovoj šumi dvadesetak kilometara od mjesta.

– Jes vidio, vazdušna banja, liječi pluća bolje od službene medicine, govorio mu je direktor dok mu je Nikola vraćao ključeve kamiona.

– Je, je, onesvijestiš se od čistoće zraka, odgovorio je Nikola ne znajući da je u sobi do direktorove već donesena presuda.

Poslije su mu neki šapnuli da su morali baš tako učiniti jer se sve dogodilo u osjetljivom vremenu, samo tri mjeseca nakon Maršalove smrti. Moraju sačuvati ono što im je vođa ostavio.

Sin je bio uvjeren da ocu godi najava skore budućnosti u kojoj neće biti progona, nepravdi i u kojoj rukovodioci neće izrabljivati jadan narod.

– Komunisti i nisu mogli imati sažaljenja, a i kako bi. Nisu pljačkali narod svoje krvi. – Ivo je govorio naučenim rečenicama.

Otac je ipak razumio što mu želi reći. Sin se nadao da će otac, čim se uvjeri u ono o čemu pričaju novi, a opet izgledom ostarjeli političari, ozdraviti. I da će rak, na stabilne noge prema Željkinoj ocjeni podignut sikirancijom, nestati u trenutku kad njegov stanodavac na listiću zaokruži pravu hrvatsku stranku. Već je vidio oca u onom tamno smeđem, onom jedinom svečanom odijelu kako prvi ulazi u mjesnu zajednicu i ubacuje papirić u kartonsku kutiju, a svi oni koji su iza njegovih leđa godinama šaputali „Vid, vid, Nikole al se pokunjio, šta mu je trebalo izgubit obraz“, sada gledaju u njega i misle: „Nek je, i trebo je tim komunjarama drpiti još više. Šta su dva metra pišljivih otpadaka.“ A otac je, odslušavši sinovljev jutarnji zanos, jednostavno – umjesto da se i sam poraduje – zaključio: Vremena koja stižu bit će još gora, i samo gora.

Ivo mu je, po zna koji put – i prije nego što će inkasator ući u kuhinju a Nikola ne čuti gdje se nalazi novčanik – poželio reći da ga je bilo stid kad su mu u školi, kao osmogodišnjaku, dobacivali: „Jel se dobro grijete ove zime?, Bome nije vama ladno ko nama“, ili kad su pjevušili „Pucketaju parketići, ići- ći. ći-ći.“ Najgore mu je bilo kad ga je provocirao direktorov sin Dragan, najtupaviji đak u razredu koji je poslije osnovne pošao s njim u stolare, ali ne zbog toga što je osjećao ljubav prema drvetu – što je posebno naglašavao njegov otac u emisiji Intervjuu s povodom koja je na lokalnoj radio stanici bila na programu nedjeljom u dva – nego zbog toga što ne bi mogao savladati ni početke gimnazijske lekcije. Za razliku od njega – Nikolina sina Ive – koji bi, a da mu je otac mogao platiti autobusnu kartu do grada, i u najtežoj srednjoj imao sve najviše ocjene. U učenju mu nije bio ravan ni Josip, doktorov jedinac koji bi se, uz najavu pisanja testa, redovito razbolijevao i u školu sljedećeg dana donosio ispričnice ispisane rukom vlastita ćaće. Dijagnoza na latinskom ulijevala je strahopoštovanje čak i nastavniku biologije.

Htio je reći ocu da on zna o čemu su majka i on pred njim čitavo jedno desetljeće šutjeli. Al da mu nikad nije zamjerio i da ga se nikad nije stidio. Htio mu je reći zašto se nije bunio kad su ga upisali u trogodišnju strukovnu. Zato, planirao je to uobličiti baš tako, što je vjerovao da će, čim maturira, početi izrađivati najljepše stolice na svijetu. Dok bude obrađivao drvo, smišljat će lica ljudi koji će na njima sjediti, stihove koje jedni drugima pjevuše, prigode zbog kojih će se tražiti još jedna, samo takva, njegova stolica. Planirao je obećati bolesnom ocu da će i u tome biti bolji od direktorova sina. Želio mu je smanjiti muku i vratiti ponos. Želio je sve to izgovoriti, ali nije uspio.

Sada je gledao u pod, u trunke pepela očeve cigarete i prigovarao kukavici u sebi. A možda bi ipak jutros skupio potrebnu snagu da je slutio da više neće biti njihovog zajedničkog sutra, da će za samo nekoliko sati nakon doručka i rečenice Vremena koja stižu bit će još gora, i samo gora na očevu otomanu sjediti on, a da će otac ležati u mrtvačnici, u svom jedinom, tamno smeđem odijelu. Pitao se kako nije osjetio, kako ga noć prije nisu razdirali nemirni snovi. Liječnici su na posljednjoj kontroli majci rekli da bude spremna na sve i da će njezin muž poživjeti još najviše šest mjeseci. S ovim, za njih, prihvatljivim lijekovima. Otac ih nije poslušao. Prevario ih je. Poživio je još samo dva. Prevario je i sina. Onu rečenicu izgovorio je nakon što mu je on iznio svoj najjači dokaz; da na kombinatu od preksinoć visi naša zastava i da je direktor još nije skinuo. Sin se nadao da će oca ta vijest ipak malo oraspoložiti. I ubiti barem jednu zločestu stanicu u njegovim plućima, baš onu koja i druge tjera na ramnožavanje. Trinaest puta deset, šesnaest puta osam, trideset devet puta četiri. Tako će moći ustati, i othodati s njim i majkom do centra, do birališta. Izdržat će. Doživjet će. Uostalom, još samo dvadesetak dana, a to i nije puno.

Gledajući u vrhove svojih papuča pitao se nije li otac svaki put kad bi na radničku zgradu, sagrađenu od crvene fasadne opeke, vješao zastavu s petokrakom psovao sve crkvene i partijske svece. Odreda, jednog za drugim. Pravedno, bez preskakanja.

Kad je ustao da bi na njegovo mjesto, praćena pogledima i dodirima susjeda, sjela udovica, krenuo je prema televizoru. Bio je prekriven crnom krpom.

– Mogu li samo vidjeti vijesti, okrenuo se majci.

– Ivo sine, pa otac ti je umro prije nekoliko sati, prekorila ga je žena s majčine desne strane.

Majka je šutjela. Osjećao je da bi ona sad najradije pojela sve, baš sve ružne rečenice koje je posljednjih mjeseci, umorna, neispavana i za sve kriva, upućivala teškom bolesniku. Za kraj bi ostavila onu za koju je znala da ju je sin čuo. „Samo da i ovo već konačno završi, ili on ili ja.“ I grickala bi je, i mučila, i prevrtala među kutnjacima, a onda bi je ispljunula i prešla gumenim đonom po njoj. Razmazivala bi je kao čokoladni preljev po vrućem biskvitu. Ivo ju je, zna ona, čuo. Kajala se zbog toga. Nadala se da riječi šalje u zid, u bjelinu, a ne u djetetove uši.

Prišao joj je i kleknuo pred njezinu crninu. Kao da joj želi priznati da im je u srcu slično. I on je samo nekoliko minuta prije nego što je otac izdahnuo poželio zamrziti ga. Ruke su joj bile ledene.

– Franjo je zapečatio televizor. Nisi vidio. Nećemo ga gledati u koroti.

„E, baš nije mogao izdržati još koji dan, samo do tih izbora, ko da mi je u inat umro“ – pomislio je sin.

Bilo ga je stid pred sobom, pred Bogom ako ga uopće ima, pred svima koji su u kući s njegova lica uspijevali pročitati bunt. Bilo ga je stid što je pomislio prvi put, bilo ga je stid što je pomislio iznova, i iznova. Ali misao nije mogao zakočiti; čak ni onda kad je gledao u direktorov vijenac s hrvatskom trobojnicom, čak ni i onda kad se vraćao s groblja a kiša padala kao rijetko kad u travnju. Čuo je da netko iza njega žali što Nikola nije dočekao novo vrijeme, a ono će, bio je siguran govornik, za koji dan doći. Na trenutak je poželio okrenuti se i reći im što je njihov Nikola izgovorio kao svoju posljednju rečenicu. Odustao je. Ne smije izdati mrtvog oca, ne smije čuti podsmjeh kojim će muškarci u crnim odijelima ispratiti rečenicu Vremena koja stižu bit će još gora, i samo gora.

Nakon šest mjeseci Franjo je otpečatio televizor. Tako je bilo dogovoreno s Željkom. Usput je i Ivi donio poziv za mobilizaciju. O tome se nije dogovarao s udovicom, ali je s onima koji su brinuli o obrani mjesta. Oni su znali sve. Jer, na njihovom je čelu stajao, kao i uvijek do sada, direktor kombinata. Njegov nepogrešiv lovački njuh dao mu je mig kad je najpametnije izvjesiti novu zastavu. Nije to učinio među prvima. Učinio je to prvi. Vlastitim rukama i vlastitim sredstvima.

– Pazi mali na sebe. Sretno. Svi brinemo o tebi. Ko da si nam rođeni sin. Ipak je tvoj ćaća bio žrtva neljudskog sistema. Ubili su ga svojim postupcima. Uf, koji je on gospodin bio. Bog mu duši dao lako. Nije mu bilo premca ni u kombinatu ni šire. Da se sad ustane i vidi, odmah bi ozdravio, govorio je direktor, šef kriznog štaba.

– Ali moj otac je kažnjen jer je… – započeo je Ivo tiho. Osjećao je neugodnu, ali vjerovao je da mora reći istinu, da je dužan podsjetiti. Zar već punih šest mjeseci, koliko je proteklo od izbora, svi ne govore kako više neće biti laži, mita, krađe, protekcije. Namjeravao je ispraviti direktora jer je bio uvjeren da glavni ne zna s čijim sinom razgovara, čijeg sina šalje na bojište i o čijem će brinuti kao rođenom.

– Ko te šta pita? Jes me čuo? Znam ja šta govorim. Jasno mi je čiji si i gledao sam kako partijaši ponižavaju istinske domoljublje. A sad pakuj krpe i kreći. U boj, u boj, za narod svoj, u boj! Nek ti je čast braniti domovinu od komunističke gamadi.

Noći su bile hladne. Bojao se. Spuštao bi se u mjesto kad god je mogao. Majka ga je dočekivala i tješila.

-Bit će dobro, ne može sve zlo na nas. I to samo u jednoj godini.

Stidio se što nije hrabar kao ostali dečki, što ne juriša, što se plaši dotaknuti okidač, što se pita ima li među neprijateljima i pokoji momak iz njegova razreda. Boljelo ga je kad su mu govorili: „Ajd sad, lako je bilo pričat i pjevat Ustani bane, sad se pokaži, ucmekaj barem jednog čedu“. I kad bi ložio vatru, strepio je da mu netko od momaka, jer ih je većina bila iz mjesta, ne dovikne: “Deder, nagari više tih parketića, ide ti to od ruke. Deder, dva metra naguraj odjednom nek zagrije kak spada. Da i od tebe bude neke koristi.“

Nije ovako zamišljao prvu godinu svog punoljetstva i prvu godinu nove vlasti. Ipak, još uvijek nije htio ocu dati za pravo. Sve će se smiriti, mi ćemo se obraniti, nismo prvi započeli, djeca će od sada u školi učiti samo latinicu, koga će više zanimati ljepote Kopaonika i Tare. A tek stihovi Điha điha četiri noge, ma daj. Imamo mi svog AntunTuna. Lova će ostajati nama, živjet ćemo kao mali grofovi. Imamo sve. Sjećao se lekcije iz prirode i društva; sva četiri krajolika postoje samo u nas, i gorski, i brežuljkasti i nizinski i primorski. Gdje toga još ima na tolickoj površini. Samo da završi rat, nastupit će rajsko blagostanje. I nema veze što je naivna Eva pojela jabuku. Turisti će dolaziti kod nas vidjeti komadić svijeta koji Bog poslije neposluha prvog bračnog para nije kaznio. Idete u raj, idete u Hrvatsku. Samo na izlet, s povratnom kartom. Nitko osim Hrvata ne može zauvijek živjeti u njoj.

A on će im nuditi svoje stolice iz kojih će se ljepota još snažnije osjećati. Samo da zlo prestane i da se svijet odluči čijim će momcima dodijeliti pohvalnice, a čijim ukor pred isključenje.

Kući se vratio među prvima. Dan uoči svog devetnaestoga rođendana. Poslali su ga čim su oslobođene brdska sela i zaseoci. Ni sa kim nije razgovarao o mjesecima provedenim na bojištu. Osjećao je da mu je njegov strah ubio pravo na ratničku priču. Kad se iz inozemstva vrate Dragan i Josip, imat će s kim razgovarati. U njima će pronaći sugovornike. Preživjeli suborci počeli su puniti mjesne kafiće i pucati noću u zrak, psujući majku srpsku, svetog Savu, Zvezdu i pobjegulje iz vlastitih redova.

Pobjegulje su stizale u tišini. Jedna za drugom, oprezno i polako. Prve dane su se zavlačile u roditeljske kuće, a potom su, kad je netko pronio glas o njihovu dolasku, bojažljivo počele militi prema središnjem trgu s kojeg je dan poslije izbora maknut spomenik bivšim oslobodiocima. Puzale su po dnevnu dozu uvreda. Kad bi je primile i probavile, pozvale bi one koji su u svemu u pravu na čašicu pića. Pred noć bi se svi zagrlili i zapjevali stihove s prve crte. Pobjegulje su znale sve riječi, bile su glasne i puno boljeg sluha. Nisu imale pravo na pogrešku. A ujutro bi sve krenulo ispočetka, po jasno dodijeljenim ulogama. Jedni bi napadali, smijali se, pitali za tatice i mamice, spominjali pelenice i piškenje u gaće, a drugi bi crvenjeli, pogibali glave i kajali se što su se uopće vratili.

Ivo ih je sve odreda razumio. Shvaćao je one koji su bili bjesni što piće više ne mogu piti s nogu, one koji nisu imali izbora pa su morali jurišati, one koji su vjerovali, osuđivali i spremali osvetu. Osjećao je i srce onih koji su se bojali, koji su se na početku rata odijevali u djevojačke haljine, šminkali usne, plavili kapke i ukrcavali u autobuse s majkama i djecom te odlazili prema moru, prema zapadu i sjeveru. Nije bio ljubomoran na povlaštene nečije sinove. Znao ja da bi i njegov otac njemu savjetovao isto. Zašto bi mu inače rekao da će vremena koja dolaze biti još gora, i samo gora. Stari je slutio što će se dogoditi. Ali on ga, za razliku od nečijih sinova, ne bi poslušao. Ponovio bi isto. Otišao bi s mobiliziranim dečkima i bojao se, pred svjedocima. Samo da jednog dana netko za njim ne vikne: „Sssssss, pobjegulja, sssssss“.

Direktorov sin vratio se među posljednjima. Doktorov nije ni došao. Ostao je u Beču studirati medicinu. Dragan je mjestom šetao u maskirnoj uniformi. Svi su vjerovali u njegovu priču o oružju koje je vani nabavljao i prosljeđivao na prvu crtu. Čak su ga i invalidi pozivali za njihov stol. Ivo je osjećao krivicu što za to nije ranije saznao i što se usuđivao, svaki put razmišljajući o svom strahu, tješiti Draganom: „On se bojao više od mene, on čak položaj nije ni vidio.“

Ivina mama Željka samo se nasmijala kad je Dragana, utegnutog i ispeglanog, u nalaštenim vojničkim čizmama, susrela na mjesnom groblju. Marširao je središnjom stazom kao da očekuje naklon svih poginulih u ratu, svih umrlih od raka, nastradalih u saobraćaju i preminulih od srčanih udara. Svih onih kojih više nema, a kojih bi možda danas i bilo da im je netko na vrijeme rekao kakvi će ih momci uskoro voditi. Tada bi oboljeli pomazili život; da ga produže, da ga poprave i izdrže. Željka je od kako je Ivo otišao na front redovito slušala lokalni radio. Prijemnik je gasila s odjavnom špicom skladanom po notama muzičara rođenog u njihovu kvartu. Nije se ljutila na spikere i voditelje koji su prenosili loše vijesti. Znala je da to nije njihova volja. Sve do trenutka dok u emisiji Intervju s povodom, a ona je jedina naslijeđena iz programa bivšeg rukovodstva stanice, nije čula unjkavi ženski glasić koji se naizmjenično, jednim pa drugim pitanjem, obraća prvo zaslužnom ocu, a potom njegovu zaslužnom sinu. Onda mrvicu zamuckuje jer se ne može odlučiti je li dvojac zaslužan baš u jednakom postotku ili je možda stariji malo zaslužniji od mlađeg. Željka je prekinula njihovu međusobnu hvalu i statistiku i klik na prekidaču prijemnika ljutito ispratila s „Lažu, gadovi!“. I ugasila radio. A kad je na televizijskom ekranu, šest mjeseci skrivanom crnom tkaninom, vidjela istog oca i istog sina kako primaju odličja iz ruku najvećeg u državi, pitala je samu sebe: „Kak ih nije sram? Šta još trebaju dobit?“

Nije ni pokušala odgovoriti. Znala je da na suvišna, kao i na loše postavljena pitanja, ne treba trošiti riječi. Odgovor je, i ne samo za nju, stigao uskoro na naslovnici novina „Stolarija“. Kombinat je, uništen lošom poslovnom politikom bivše vlasti, za samo jednu kunu, kupio Draganov otac.“Lopovi“, rekla je Željka i zgužvala novine. Nigdje nije pisalo da je kupac isti čovjek koji je kombinatom direktorovao posljednjih dvadeset godina. Isticane su samo njegove ratne zasluge, ljubav prema kraju, osobna žrtva kojom je spreman iz pepela uzdignuti opljačkano. Spominjalo se razumijevanje odgovornih u središnjici, posebno gospodina tog i tog. Željka je znala da je taj i taj vjenčani kum direktorove sestre. Znali su i svi ostali, ali su šutjeli. Nitko im nije zapovjedio muk, ali su osjećali zapovijed i onda kad ona nije izgovorena. Kao da je i njima, a ne svom jedincu Ivi, umirući otac izgovorio Vremena koja dolaze bit će još gora, i samo gora. Ivo je u svemu pronalazio i nešto dobro. Zaposlit će ga otac njegova prijatelja iz razreda i on će biti u prilici praviti najljepše stolice na svijetu. Za izvoz, u Europu, na njezino zahtjevno tržište.

Ivo nije pripadao ni borcima ni pobjeguljama. Dragan – čijem se povratku radovao – pozdravljao ga je suzdržano. Ubrzo su i oni koji su ostali i oni koji su otišli pa se vratili zauvijek ili nakratko, postali ista muška glumačka ekipa iste kazališne kuće u koju su pozivani isključivo režiseri obdareni posebnim talentom blijeđenja oštrih karakternih granica među likovima. Za sve su momke pronalazili odgovarajuće uloge. Samo za Ivu nije bilo ni jedne. Srećom da ga je Dragan pozvao na svoju audiciju. Dobivena uloga u stolariji za Ivu je predstavljala realizaciju sna. Posveta ocu na čiju je rečenicu već počeo zaboravljati.

Nije se žalio. Godinu, dvije, osam, devet. Umirivao je majku i uvjeravao je kako je on dobro. I da mu nitko ne bi omogućio toliko slobode u poslu koliko mu daju Dragan i njegov otac. Ponavljao joj je da nisu svi ljudi loši, da se eto, i Josip vratio iz Beča i zaposlio u njihovoj ambulanti.

– Kad ga drugi nisu tjeli. Baš bi neko poslije Beča došao ovdje da nije moro. E, ko još s bečkom diplomom doktora dolazi u selendru. Tak tak, čist iz ljubavi. Ne bi u ratu zbrisao da mu je stalo do rodnog kraja…- Majka je bila sigurna u ono što zaključuje.

Ivo bi se nespretno vratio na priču o sebi pa bi nastavljao ponavljati kako je posvema zadovoljan i stvarno sretan.

– Kad imaju koristi od tebe. Vidiš kolke narudžbe stižu samo iz Italije. A znaš od kog Talijani kupuju namještaj ? Od nikog. Samo od sebe. Ak iko zna, znaju oni šta je lijepo i moderno.- Pitala je majka i odgovarala istovremeno.

– I jel te plati pride šta mu crtaš stolice? Ne plati, naravno da ne plati. Gulikoža. Kak te plati? Plati te bijedno, sića, ko običnog šljakera. Da je pošten, dao bi ti gospodski ured i proviziju. I šta bi radio? I platio bi nacrte.

Bila je nezaustavljiva. Nabrajala je imena onih koje je dobrotvor otpustio, poslao na burzu, opisivala njegovu ženu koja se kočoperi s nekom torbicom od ne zna ni ona koliko hiljada nečega. I to na nedjeljnoj misi, pred svima koje je njen muž pretvorio u sirotinju, ta flundra koja je godišnje išla na dvije a ne jednu omladinsku radnu akciju. I još ih pita kako su i šta ima. Fuj. Uz fuj je najčešće stavljala točku. Ivo se smiješio i govorio: „ Kupit će tebi tvoj sin, malo manje dobru, al istu takvu, naoko još ljepšu. Naručit ću od Talijana. Oni se razumiju u stolice, ali bogme i u torbice“.

– Odlajuj ti majci, samo da te otac vidi – pravila se da je povrijeđena. Udarala bi ga po ruci i odlazila u kuhinju skuhati čaj i ispeći palačinke. Dok ih je premazivala pekmezom od šljiva, prošaptala bi, onako za sebe: „Taj moj mulac je izgleda dobro. Budala.“

Gunđati je prestala u danu kad joj je sin priopćio da se ženi i da će ona za šest mjeseci postati baka. Rekao joj je to dan uoči desete godišnjice očeve smrti.

„A dijete će se rodit u listopadu, možda na dan kad je moj mali otišao na ratište, valjda neće“, pomislila je Željka, ali se nije uplašila. Ivo je, u strahu, pomislio isto.

Ivina supruga Ružica trudove je dobila mjesec dana prije, kako to liječnici vole reći, isplaniranog roka. Muž joj je osjećao krivicu. Bio je uvjeren da je Bog prepoznao njegovu bojazan da će mu se prvo dijete roditi baš na dan kad je obukao uniformu. Nije želio da ga svaki djetetov rođendan podsjeća na proživljene strahove, kukavičluk i podsmijeh suboraca. Svevišnji je odlučio iskoristiti svoju moć. Dao je nalog da porod krene ranije.

– Nije dobro što se rodilo s osam, bolje bi bilo da se rodilo sa sedam mjeseci“, čuo je Ivo majku Željku kako govori na telefon.

Dječak je Nikola lijepo napredovao. Spavao, jeo, smiješio se i trzao na jače zvukove. Željka mu je tepala kako je isti svoj otac, iako nosi djedovo ime.

– Strašljivko babin, prinosila mu se licu.

Za prvi rođendan posjeli su ga na stolicu izrađenu po očevu nacrtu. Hrastovo šareno prijestolje s rukohvatima, daskom za stopala, jastučićem na uzdignutom zaglavlju.

– Da ovo vide Talijani – mama Željka nije mogla utišati ponos.

– Bolje Cigani. Kič – rekla je Ivina supruga, zalupila vratima i izašla na dvorište. Bilo je to jedino što je izgovorila unazad nekoliko dana. Poslije poroda sve je češće padala u loša stanja. Svaki Ivin nagovor na odlazak liječniku dodatno bi je uznemirio. Bacala bi posuđe po kuhinji, hvatala se za kosu, odbijala uzimati hranu.

Dan nakon Nikolina prvog rođendana, Ivo je odlučio posjetiti doktora Josipa, prijatelja iz osnovne škole. U stolariji je čuo da Josip odlazi specijalizirati psihijatriju pa se ponadao savjetima koji će mu biti od pomoći. A i pomisao da sve može ostati između njih dvojice, ohrabrivala ga je još jače. Uostalom, i nije ga vidio otkako je Ružica rodila.

Priče o Josipovoj specijalizaciji pokazale su se točnima. Za samo nekoliko mjeseci, rekao je Ivi, preselit će se u grad i zaposliti u bolnici.

– Znaš, ovo je bila samo odskočna daska. Praksa bez puno stresa. – priznao mu je.

– Razumijem, odgovorio je Ivo.

Njegova majka Željka razumjela bi puno bolje od njega. Jer, ona je razumjela i prije nego što je izgovoreno.

Kad su si nakon obavljena razgovora, u kojem je Josip i plašio i tješio i nudio pomoć, pružali jedan drugome ruku, doktor je kao usput dodao: „Prijatelju, al to će nešto i koštat. To oko povlačenja veza za njezino liječenje.“

Sad ipak nije shvaćao. Željka, da je bila s njim, sigurno bi. Nije mogao sakriti zbunjenost, na isti način kao što nije mogao sakriti strah da se boji pucati u neprijatelje.

– Kako to misliš. Znaš, radim samo ja. Plaća nije neka, ne žalim se, samo kažem. Nemam novac.

– Pa nisam ja nefer. Prijatelj si mi. Nije sve u parama – cerekao se Josip. Pokazao je svoje blještave porculanske zube.

– Kak ćemo onda?, bojao se Ivo vlastita pitanja.

– Pa, uskoro ću počet opremat privatnu ordinaciju. Eto, prilika za tebe. Pročuo si se po stolicama za izvoz. Dobaci šest najljepših, najkvalitetnijih. Po svom ukusu. Imam ja povjerenja u prijatelje. Ne cjepidlačim. Prebaciš, i to je to. Ti meni šest stolica, ja tebi najboljeg psihića za tvoju dragu. A zgodna ti je, pametna investicija. Svaka čast. Odgovoran muž. I opravdano bojažljiv… bojažljiv. – Doktor je utišavao posljednje riječi.

– A da pitaš Dragana? Preko njega bi se moglo s popustom, zamucao je Ivo.

– Kolko znam, dragi moj, Dragan nije ni oženjen. O čijoj smo mi supružnici govorili? – Kesio se još jače.

– Pokušat ću.- Odgovorio je Ivo.

– Nije dovoljno pokušat. Nek budemo načisto. Ja tebi izlazim u susret. Meni stolice trebaju. I ti se na lak način možeš revanširati za uslugu. A samo da znaš, ja lovu imam. Ak ne nabavim tak, mogu ih kupiti i na pošteno.- Josip je govorio i nije crvenio.

– Ma, u redu je. Pristajem. – Procijedio je Ivo i bez pozdrava izašao na ulicu.

To nisu bile njegove ulice. Potres koji će ostati nezabilježen, rušio je pred njim kuće njegova odrastanja. „On, Josip tako, a kak da je to izvedem“, propitivao se. S jednog drveta umjesto lista pala je očeva rečenica Vremena koja dolaze bit još gora, i samo gora.

Noću nije spavao. Smišljao je.

– I tko je lud, i tko ne spava, ti ili ja? – pitala je njegova žena i povlačila ga za nogavicu očeve kvalitetnije, one druge, svjetlije pidžame. Volio ju je. I ženu, i pidžamu. Volio ih je kao svoje.

Čekat će raspored u drugoj smjeni. Oko deset, kad svi izađu iz pogona, odnijet će stolice do žice, do ograde uz prugu i prebaciti ih prijeko. Tri noći po dvije. Prebaci dvije, doveze auto i pokupi ih. Iste će ih noći odvesti Josipu. Obavijestit će ga dan prije početka akcije. Učinit će to usmeno. Ionako mora Željki podići recept za slatke tabletice.

Tako je pametnije, da ih ne dovozi kući. Majka bi vidjela i sve bi joj bilo jasno. Ponekad su ga plašile njezine kristalne oči.

Prve je večeri padala kiša. Kad su ostali stolari otišli kućama, Ivo je uzeo najlon, omotao njime stolice i odnio ih, kroz zamračeniji dio tvorničkog dvorišta, do ograde. Nježno ih je prebacio, pazivši „da padnu na noge“. Josip mu je rekao da ih sam unese u njegovu garažu. Vrata je ostavio otvorenima.

I druge je noći padala kiša. Odlučio je odvesti samo jednu. U buduće, jednu po jednu. Dvije ne stanu u prtljažnik. Morao je prve noći micati sjedala. Prolaznici na ulici mogli su ih vidjeti. U Josipovoj garaži našla se i treća. Neozlijeđena.

U srijedu je bilo oblačno. Kao da je nebo željelo podržati njegov trud. Četvrtu je stavio odmah do ulaznih vrata. Josip će ih ujutro presložiti i napraviti mjesta za sljedeće, posljednje dvije. Ivo se tješio da će eto za četrdeset i osam sati doći kraj njegovoj muci.

U četvrtak se razvedrilo, već rano jutro. – Do noći može još i oluja, pomislio je. Ali nije. Peta stolica se našla u prtljažniku. U garaži je bilo dovoljno mjesta.

– Još samo jedna, radovao se Josip. Puls mu je probijao košulju, lice se znojilo, a on se umirivao „Samo još jedna, samo još jedna…“.

Šesta nije poskočila preko ograde. U trenutku kad ju je podigao, čuo je Draganov glas. Dolazio mu je iza leđa.

– Znaš lega onu zapovijed božju, onu o neumjerenosti u jelu i piću. Čovječe, pratim te, iz večeri u večeri. I sve se pitam dokle ćeš, dal baš moraš šest. Sve se nadam neće. Nema gdje staviti šest. Kućerak mu je premali.

Ivo je šutio. Spustio je stolicu. Dragan je nastavljao. – Bilo je isti čas sumnjivo. Ti ostaješ poslije svih. Ti? Ti koji prvi trčiš kući. Koji se bojiš mraka, haha, ha… – Za razliku od doktora, vlasnikov sin nije imao lijepe zube.

Pustio ga je kući, da se naspava. Rekao mu je da ujutro ne mora dolaziti na posao. Nije smio otići prije nego što šestu vrati u skladište.

U ponedjeljak su ga, iz kadrovske službe, obavijestili da im od sljedećeg mjeseca više nije potreban. I da su protiv njega podnijeli prijavu organima reda.

Pravna država svoj je posao odradila u najkraćem mogućem roku. Sudac je potpisao rješenje na kojem je određena novčana kazna. Bila je za nekoliko kuna veća od Ivine mjesečne plaće. Njoj je pripisana vrijednost otuđene imovine. Dodatnih pet stotina eura. Presuda je stigla nakon samo mjesec dana od one prve kišne noći u kojoj je Ivo preko ograde prebacivao prve dvije stolice. Majka je znala da joj sin laže kad govori da je na plaćenom dopustu jer su Talijani nenadano otkazali jesenju narudžbu. Žena je vjerovala. Ili se pravila da vjeruje. A kad su nakon neplaćene kazne došli po njega i odveli ga na dvadeset dnevno robijanje u kaznionicu, majka je rekla: „Bagra, pokrali državu, dušu nam izvukli. A mog sina hapse zbog sitnice. Ko oca mu. Pišam se ja na onu, al serem se i na ovakvu državu. Fuj“.

Žena nije dočekala muževljev povratak. Odselila je, ostavivši svoga sina njegovoj baki, svojim roditeljima. Posljednje što je svekrvi na odlasku rekla bilo je: „Mogu istrpit sve, al sramotu ne. Ne mogu spavat uz muža lopova. Vidjela sam ja sve. Samo da znate. A i vi i on mislili da je Ružica luda.“

Kakav je on jebeni lopov, dijete moje – pokušavala ju je zaustaviti Željka.
Kad je krao, trebo je krast ko i drugi. Na veliko. Tako krade gospoda. Kokošar. Eto šta je on.
A mali? – pitala je Željka.
Nek ostane vama. Neće ni on ispast bolji. Krv je krv – bila je sigurna u ono što govori.

Odgurnula je nogom šarenu Nikolinu stolicu i procijedila: „Cigani“.

Ivo se u mjesto vratio zorom. Tek je svitalo. „Majka je već budna. Čeka me“, pomislio je. Željka je presvlačila Nikolu. Dječak je stenjao.

-Ima temperaturu i stolica mu je mekana – pravila se kao da priča onomu koji nije ni odlazio iz kuće.

-Jebem ti stolicu, da ti jebem stolicu! Majku mu i stolici. Boli me ona stvar za stolicu! – zaurlao je Ivo. Kao nikada do tada. Umjesto pozdrava, umjesto poljupca, umjesto pitanja gdje je ona.

Pobjegao je u spavaću sobu. Bacio na krevet i rasplakao.

Čuo je oca kako ga opominje i upozorava da će vremena koja stižu biti još gora, i samo gora. I vidio ga je. Vidio je svoga već odraslog sina kako sjedi u razredu, a prijatelji mu prilaze i izvlače stolicu ispod njega. Nikola pada, razbija glavu o kut stola i krvari. Nitko mu ne prilazi. Đaci se smiju i dobacuju mu: „Stari će ti nabaviti stolicu, sto-li-cu, icu -cu-u-u-uuu“.. Vidio je Adama i Evu kako jedu grožđe, grle se i sunčaju na morskoj plaži, a uz njihova tijela blista plakat s natpisom Hrvatska, ovako je moglo biti. Vidio je i raščupanu Ružicu kako stoji u Josipovoj ordinaciji, a pet pacijenata, na redovitoj kontroli, drijema u komotnim stolicama. Vidio je i televizor prekriven crnom tkaninom koja se u jednom trenutku razmiče poput kazališnog zastora, a iz aparata iskaču vlasnik kombinata i njegov sin s lisnicama na rukama.

I čuo je majčin glas: „Bunca, od ranog jutra. Sve više. Pomozite doktore, vi ste novi ovdje. Onaj prije vas bio mu je bio prijatelj. Moj sin nije ništa kriv. Bojim se, gospodine doktore. A i mali ima meku stolicu… ma nema stolicu…. Otkud meni sad stolica na pameti.“