Godine koje su pojele epruvete

U Zagreb je stizala ranojutarnjim vlakom, negdje iz pravca istoka. Po dubini i boji njezinih podočnjaka moglo se zaključiti da se budi  prije nego što odsanja započeti san.  Žena je mirisala na ružin sapun  i solea-kremu.

Upoznala sam je na njezinu trećem, a svom prvom tretmanu izvantjelesne oplodnje. Čim sam zakoračila kroz vrata prizemne čekaonice bolnice za ženske bolesti, pogledom me pozvala k sebi. Sjedila je na bijeloj klupi nekoliko metara udaljenoj od ordinacije  proslavljenog  ginekologa.  Nasmijala se u trenutku kad sam skidajući narančastu jesenju jaknu ispustila fascikl sa svim dosadašnjim nalazima. Sagnula se prije mene i počela ih kupiti. U čučnju smo si pružile ruke i izgovorile imena. Priznale smo si  dijagnozu i spomenule nadu. Sjele smo jedna uz drugu i pogledale na zidni sat. Do dolaska stručnog osoblja preostalo je punih trideset minuta. „Doktor uvijek dolazi na vrijeme“, rekla je Žena. „Ja obično uranim kad me čeka nešto neugodno“, odgovorila sam. „A na svaku kazališnu predstavu ili film kasnim“, dodala sam nepotrebno. „Nije to tako strašno, vidi se da si prvi put“, umirivala me. Nije spuštala visinu glasa. Sve što je do tada izgovorila bilo je samo hvatanje zaleta za daleko opširniju priču. Imala je sasvim dovoljno vremena da mi se detaljnije opiše. Bili mi je jasna njezina potreba da rečenicama krca preostalo vrijeme. Brbljati i samo brbljati, da minute što prije prođu, da se zaboravi, da se utješi. Slušati,  i  samo slušati, da se prepozna priča mučnija od vlastite. Naivno vjerovanje da nas tuđi život može nečemu naučiti. Govorila je dovršenim rečenicama, kao da je odavna naučila napisani tekst pa ga sada  pred važan nastup ponavlja. Gledala je u vrhove svojih cipela i desnom šakom lupkala o lijevo koljeno. U braku je bila već šesnaest godina. Odrasla je kod bake. Roditelji su joj lutali zapadnim svijetom i štedjeli novac za gradnju kuće u kojoj će i ona imati svoju sobu. Udala se s devetnaest; devetsto sedamdeset i osme. Tata i mama nisu imali vremena doći na vjenčanje, preseljavali su u novu firmu. Poslije je saznala da je to bila samo isprika, a da se pravi razlog skrivao u njihovu strahu da im se jedinica udaje zbog toga što je ostala noseća. „Kako bi svijetu pogledali u oči, djevojka a kuljava“, pravdala ih je baka. Nisu došli ni godinu poslije, ni dvije, ni tri.  „Čekaju da dođe podmladak, pa će požuriti na krštenje“, govorila je baka. Unuci se činilo da starica doista vjeruje u ono što govori.  A baka je dobro znala da oni ne dolaze jer se stide što njihovoj kćeri godine prolaze a nikako da zatrudni. Jednom se ipak ohrabrila i izgovorila: „Kako bi svijetu pogledali u oči, udata žena a jalova“. Imala je i dalje razumijevanja za roditeljsku nebrigu svoje kćeri i njezina muža. Žena je posjećivala svećenike, travare i vidovnjakinje. Svi su je uvjeravali da je okupana milošću i da je dijete već na putu. Nakon deset godina daljnji rođak njezina muža, ženski doktor sa specijalističkom diplomom ljubljanske bolnice, nagovorio ju je na detaljnije pretrage. Otputovali su u glavni grad najnaprednije republike. Otišli su u tišini, ne obavijestivši ni prve susjede. Vratili su se s dijagnozom muževljeve neplodnosti. Njegov otac, pod čijim su krovom živjeli, pobojao se da će familija saznati da mu je jedinac, onaj koji nasljeđuje obiteljske šume, zlatnike, oranice i temelje na kojem je začeta loza, neplodan. Prihvatila je sramotu navaliti na svoja leđa. Otkako se pred svijetom predstavlja kao kriva, svekrva i svekar je više ne tjeraju u polje. Zadužena je samo za kućne poslove i marvu. Poslije većih zahvata, uzimanja jajašaca i vraćanja, puste je da se dobro odmori i naspava.  Ima pravo  čak i nekoliko dana ustajati poslije njih. 

Rečenice je redala podjednakim tonom. Samo je svoju vjeru iskazanu kroz „Bog će dati“, izgovorila tiše. Nakon nekoliko sekundi ponovila ju je posve prigušeno. Njome je i završila ispovijed. Lice joj je, kad ga je podigla, bilo znojno. „Ista smo generacija“, rekla sam. Ništa mudrije nisam uspjela domisliti. Bojala sam se priče, bojala sam se liječnika, bojala sam se nadanja i Boga koji se ponaša kao da ne razumije da bih htjela biti majka, a ne uspješna znanstvenica na pragu prve zrelosti.

„Dobro jutro, vi ste već stigli“. Ugodan muški glas obojio je čekaonicu. Doktor se obraćao Ženi. Možda i meni i još dvjema njima koje su sjedile na drugoj klupi, a čiji ulazak, zaokupljena pripovijedanjem Prve žene, nisam ni registrirala.

„Stigao je njezin Bog,  pomislila sam i pogledom je uputila prema ordinaciji.

Možda će joj on pomoći da se jedno jutro probudi naspavana, s okusom sna čiju će završnu sliku znati prepričati jedincu“

( „Požurite, že-ne  mo-je, prvi dio (godine koje su pojele epruvete) ), u knjizi „Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka, Mozaik-knjiga, Zagreb, 2019., 4. izdanje
[adrotate banner=”1″]