Drveni most na hrastovim stupovima

(roman Veliki hrast Vlade Andrilovića kao polazište priče osobne povijesti)

Oca sam viđala rijetko. Jedanput, dvaput godišnje; onda kad bi me dovodili u posjet njegovoj majci, mojoj baki Kati. Stizao bi kasno noću, pješice, najčešće subotom. Iščekujući ga, molila sam Očenaše, jedan, pet, jedanaest. Kad bi ušao u kuću, nisam ustajala. Skutrila bi se na sećiji smještenoj u kutu velike kuhinje.

Glumila sam uspavanu malu ljenčinu. To je bio jedini način da čujem sve ono što majka i sin, uz kavu, rakijicu i gradačački duhan, jedno drugom govore. Sin se ispovijedao majci; govorio je o strogim borovskim kontrolorima koji svako malo nenajavljeno dolaze tražiti pogreške u poslovanju njegove prodavnice obuće, jedine takve u zabačenoj bosanskoj kasabi. Spominjao je svoju bivšu ženu, moju majku koja će oko Ilinja doći na urlab. Nadao se da će i te godine doći sama. Majka se žalila na svoje kćeri, moje tetke koje – rasute po svijetu – sve rjeđe viđa. A taj svijet je fizički bio tako blizu, svega pedesetak ili stotinjak kilometara od njezine kecelje. Baki je jedini poznati prostor bio prostor njezina dvorišta; njezine avlije čija su vrata uvijek bila otvorena za nenajavljene goste, žedne prolaznike, hodočasnike, tuđe nadničare i ljubavnice. Svi su oni ulazili u nju, da se okrijepe hladnom bunarskom vodom, pojedu koji komad pite i ispovjede svoju dušu. Dvorište se širilo prema sjeveru i jugu, trava mu je bila nejednake boje; čas tamno a čas svjetlo zelena. Slušajući tuđe muke pretvorene u priče, baka je uređivala svoju životnu enciklopediju i slagala svoj osobni rječnik. On je i tada bio, a bio bi i danas, nezanimljiv jezičnim savjetnicima i leksikolozima. Predstavljao je dragocjenost jedino bakinim neobičnim potomcima, onima koji su svoje prve korake savladali na tlu natopljenom neimaštinom i zlom, na katastarskim česticama koje su vjekovima željele pretrčati u zemljišne knjige vođene na lijevoj obali Save. Kata je slutila da će osobnu povijest njezinim unucima i praunucima kreirati analitičari gubitničkih osvajačkih vojski. Kad bi moj otac, nakon ne znam koje čašice šljive, izrekao onu o povijesti koju pišu pobjednici, baka bi ga, premda je za latinski čula samo od paroka, ispravila, rekavši da to u učenog naroda možda i je tako, ali da se kod nas sve radi naopako. Jedna od najponosnijih riječi bakina rječnika bila je riječ hrast. Muškarac je trebao biti hrast obitelji; hrast se mogao posjeći, bez problema prodati pa dobivenim novcima platiti lijekovi za bolesnog nećaka; kad bi se slučajno zalutalo na putu kući pogledalo se samo u hrast i znalo se kamo dalje ići; hrastova šušnata grana bačena na krov kuće na Badnji dan obećavala je čuvati obitelj od ratova i ludosti; bolan stomak se liječio čajem od hrastove kore; iz domaćinske kuće kćer se ispraćala sa spavaćom sobom izrađenom od hrastovine.

Gosti su ljeti sjedali, na ponjavu, rastrtu ispod hrastića. Krošnja hrastića je u vrijeme kad sam ga prvi put ugledala bila u visini magaze. Svakog sljedećeg ljeta stablo je bilo više, listovi tamniji, hlad koji je poklanjao kazivačima opuštenima na šarenim prostirkama nekako ugodniji i svježiji. On je rastao, a baka je s jednakim ponosom, barem jedanput dnevno, ponavljala: Hrastić je posadio tvoj ćaća.

Kata je uvijek govorila istinu. I nije govorila previše. Nakon što se u samo predvečerje posljednjeg rata oprostila od ovoga svijeta, u nadi da će onaj koji je čeka biti lakši i pravedniji, shvatit ću da je govorila samo ono što je vrijedilo upamtiti. To je bio njezin program. Životne zapovjedi napisane bez pedagoških savjetnika i naputaka psihoterapeuta. Bila je pažljiv slušatelj. Zbog toga je odustajala od izgovaranja velikih savjeta. Nakrcana pričama drugih naučila je da svoje bližnje, i kćeri i sinove, unuke i unučice, neće moći spasiti od taloga povijesti. Jutarnju krunicu molila je hodajući avlijom u krug. Kad bi zastala, i pogledala u nebo, znala sam da u oblacima traži lica nestalih rođaka .

Hrastić je posadio moj otac, donijevši mladicu iz naše šume. Šuma je bila grabova, s pokojim stablom hrasta. Započinjala je svega nekolikom metara od dvorišta i prostirala se sve do susjednog muslimanskog sela. Otac je to učinio na dan kad su mene donijeli s krštenja. Bila je sredina travnja, baš dan u kojem ću ja puno puno godina poslije roditi svoju jedinu kćer.

Osluškujući očeve noćne monologe, i pokoju bakinu rečenicu, ponovno bih zaspala. Ujutro bi me probudio ćaća rečenicom: Ideš sa mnom u šumu. Nako, na svjež zrak.

Uživala sam dok mi je pokazivao biljke, gljive, kukce, učio strane svijeta i nakon samo nekoliko minuta provjeravao rezultate svog poučavateljskog truda. Uz potok je rastao hrast. Bio je samo nekoliko centimetara viši od onog iz dvorišta. Jednostavno rečeno bio mu je gotovo posve nalik. Naslonila bih se na njega, a ćaća Ilija bi čučnuo i započeo s prepričavanjem zgode iz svog djetinjstva. Kao desetogodišnjak pobjegao je od kuće, ponio deku i spavao baš na tom mjestu. Nije mu smetala svibanjska rosa. Nadao se da će i po njega doći partizani o kojima su noću – u strahu – pričali neki bakini bratići čija mi imena nije smio odati. A moj se ćaća ničega i nikoga nije bojao. Za uplašene rođake će se godinama poslije, u tišini i kriomice, paliti blagoslovljene svijeće. Posebice na Dan sv. Ilije. Veliki križ na seoskom groblju svijetlit će do svitanja. Starije žene – odjevene u crno – plakat će i zazivati svece. Molit će krunice ohrabrenja.

Starije žene nisu željele izgubiti nadu u Antin, Matin, Fabijanov, Josipov, Tadijin…povratak s nekog dugog puta.

Mog oca koji je želio dokazati svoju hrabrost, našao je – nakon dva dana – njegov otac. Desetogodišnjak je kažnjen. Cijelo je ljeto morao, neovisno o pljuskovima i blatnom tlu, hodati bos. Poprženo brašno preliveno šećernom vodom, slasticu koju je baka nedjeljom spremala svojoj djeci, moj će ćaća pojesti tek na Veliku Gospu.

Kad je moj otac – na nagovor učitelja – odlazio u Tuzlu na daljnje školovanje, njegov je otac posjekao jedan hrast. I drvo prodao po pristojnoj cijeni. Stablo je noć prije poprimilo boju zlata. Ljetne raspuste ćaća je provodio šetajući šumom. Promatrao je mladice koje su izrastale na mjestu posječenog hrasta. Nekoliko godina poslije jednu će iščupati i posaditi je uz magazu. Ostat će još jedna, iste visine i iste snage.

I ja sam voljela šumu. Pogotovo kad bi mi njezinu ljepotu pojašnjavao moj otac. Kroz šumu smo znali doći i do Grada. Na Kuli bi otac nastavljao sa svojim kazivanjima. Volio je prepričavati priču o Husein begu Gradaščeviću, o lijepoj Mejri, spominjao je begove, vezire i reforme koje je slavna obitelj odbila provesti.

Kad krajem devedesetih godina prošloga stoljeća obranim doktorsku tezu o povijesnom romanu, priznat ću si da mi je istinskim mentorom bio moj otac; ćaća koji je slutio da ušima svoje kćeri – ni u najranijem djetinjstvu – ne treba darovati bajke o prinčevima i princezama, o vječnoj ljubavi i pravdi, o zlatnim cipelicama i svilenim balskim haljinama, nego baš povijesne, vjerodostojne i bolne, koja će se – u najsablasnijoj svojoj varijanti – sasvim uskoro iz literature iznova preodjenuti u zbilju i raniti kožu njegove djece. U doktoratu ću nabrojati sve gradbene elemente po kojima se jedan roman može opisati i odrediti kao povijesni. Spomenut ću prvu rečenicu u kojem se precizira vrijeme radnje i godina velikog povijesnog događaja, zadržat ću se na likovima koji su stvarnosno provjerljivi, na dokumentima preuzetim iz arhiva i iz govora stvarnih svjedoka. Ocjenjivači neće imati primjedbi. Samo ću ja, dvije godine poslije, u kasnu jesen godine u kojoj je započelo novo tisućljeće, zažaliti što u tipologiju tih informanata i indicija nisam uvela i imenice; jake i snažne, imenice koje u svojoj riječi sadrže postojanost i ugrađuju snagu.

Ćaća me tih dana odveo bakinoj, u ratu spaljenoj kući. Uništena je rukama seljana – iz komšijskog zaseoka – onih koji su tako često dolazili na naš bunar i jeli bakine pite. Pokajat ću se što sam, tumačeći kontinuitet povijesnog romana u hrvatskoj književnosti, zatajila riječ hrast, onu kojom je, sigurna sam, i započinjao bakin rječnik. Samo u svojoj ljupkoj umanjenici. Naime, i stogodišnja stabla ona je nazivala hrastićima. Dvadesetak centimetara iznad tla prepunog šipražja i samoniklih mladica, bila je razvučena plastična crvena traka s crnom mrtvačkom glavom. Zbog nje se nisam smjela približiti mjestu na kojem je nekad stajala magaza nakrcana rakijom, brašnom i šljivovim tvrdo ukuhanim pekmezom. Hrast je bio iste visine kao i u mom djetinjstvu. I on se smanjio pred zlom, sakrio se – pomislila sam. -Vidiš, izrastao je novi, rekao je Ilija. Onaj moj su posjekli. – Kako znaš?, upitala sam. – E, vala, ne bi bio ja ja da nisam otišo tamo.

Zaledila sam se. Čula sam prasak, čula sebe kako vičem rečenicama Fabrijevih junaka s kraja romana Smrt Vronskog. Samo što spominjem neke druge neprijatelje.

Otac je stajao, zagrlio me i ponovio rečenicu koja je stajala u brzojavu koji mi je uputio u trenutku kad je do njega stigao haber da mu je najstarija kći doktorirala na povijesnom romanu. Potom je uzeo kutiju cigareta iz džepa, izvadio jednu i zapalio. Je li u mješavini duhana bilo barem nekoliko niti gradačačkog, nisam upitala.

***

Roman Veliki hrast Vlade Andrilovića nije se našao na popisu moje zadane lektire. Nitko od povjerenstava za ocjenu doktorske radnje nije me zbog toga ni opomenuo. Ali, priznajmo, i nema snažnije opomene od one koje upućujemo, bez svjedoka, sami sebi. A nakon odlaska bakinoj kući, gradbeni elementi povijesnog romana, uredno navedeni u istraživačkom radu, itekako su se uznemirili. Tri hrasta; onaj što ga je moj djed posjekao za školarinu moga oca, onaj kojeg će moj otac posaditi da bi nastavio trajanje (mladica starog) i novi koji je nikao nakon što su osvajači uništili dokaze našeg postojanja, upućivali su na istinskog svjedoka povijesti.

Andrilovićev roman započinje rodoslovnim stablom obitelji Tisić, upravo onako kako započinje i roman o povijesti naslovljen Vježbanje života (1985.) već spomenutog Nedjeljka Fabrija. Građa je razdijeljena prema stoljećima. Tri stoljeća našla su se u naslovu pojedinih dijelova (Osamnaesto, Devetnaesto i Dvadeseto), a svaki od njih ima i svoj podnaslov kojim se upućuje na središnju temu i još važnije atmosferu (Pleme, Podvala i Rasap). Roman je skladan spoj dvaju žanrova govora o povijesti: povijesnog romana i romana o povijesti.

Instrumentarij povijesnog romana najvidljiviji je u kronikalnom stilu (radnja teče iz stoljeća u stoljeće, iz godinu u godinu i nema vremenskih preskoka). Time se može naslutiti, ali i olako zaključiti, kako i pripovjedač, i autor, a potom i čitatelj vjeruju u ideju povijesnog napretka (makar tehnološkog), a i u latinsku poslovicu o povijesti u funkciji najbolje učiteljice života (Više nema drvenoga mosta na debelim hrastovim stupovima, zamijenjen je novim, željeznim, koji se razapinje od obale do obale, isturivši prema nebu dva velike luka koji, zajedno gledani iskosa, nalikuju trbušini bez glave i udova…). I doista bismo se mogli složiti s tim da uz stoljeća ne stoje i pojašnjavajuće imenice koje povijesni roman skreću na stazu romana o povijesti. A roman o povijesti sumnja u bolje sutra, ističe povijesnu ponovljivost, kao i bolnu činjenicu da iskustva predaka nikako ne mogu pomoći potomcima. Njih će, bez obzira kojoj se političkoj struji priklonili i čiju zastavu nosili, jednoga dana snaći samo veća ludost i bizarnija smrt. Što dalje, to gore, rekla bi škrto moja Kata. Tako i Andrilovićev roman u prvom dijelu, naslovljenom Osamnaesto stoljeće, u podnaslovu ispisuje imenicu pleme, imenicu srednjega roda. Devetnaestom pridružuje ženski rod kroz riječ podvala, a sve kulminira u dvadesetom riječju rasap.

Osim kronikalnog stila kao indikatora žanra pravog povijesnog romana, u Velikom hrastu nalazimo i imena jakih povijesnih osoba. Međutim, odmah primjećujemo kako je riječ o usputnim, a ne nosivim elementima. Oni su tu da bi samo pojačali pravo na priču slabih junaka, onih na čijim se leđima lome političke odluke i ratni pohodi (Matija Antun Reljković, Josip Jelačić…). Povijesni roman redovito, u skladu s žanrovskim određenjem, mora upisivati vjerodostojne zbiljske godine i važne događaje koji su se u njima zbili. U Velikom hrastu nailazimo na takva mjesta, ali statistički gledano, ona su puno rjeđe naznačena nego što su to primjerice u romanima Augusta Šenoe, Josipa Eugena Tomića, Eugena Kumičića, Ksavera Šandora Gjalskog i drugih pisaca čiji romani tematiziraju povijest na način povijesnog romana (Bilježila se te, 1799. godine, i petogodišnjica dovršenja pravoslavne crkve sv. Duha u Vinkovcima, a tada je već prošlo i više od godinu dana nakon smrti Matije Antuna Reljkovića von Ehrendorfa, umnoga pisca i revnoga kapetana koji se uzalud nadao postati majorom. Kažu da je za taj čin bio preprosta podrijetla). Iz kataloga gradbenih elemenata povijesnog romana izvlačimo još jednu natuknicu. Riječ je o dijelovima teksta kojima se gradi etnografski sloj romana. Veliki hrast bogat je primjerima narodnih običaja iz vremena opisanog u priči. Takva mjesta povijesnog romana upućena su prema čitatelju koji kroz njih spoznaje navike naroda kojemu i sam pripada (I opet se, tkozna po koji put, obistinila riječ da svaka vojna mnogo obećaje a još više prešućuje, da je gubitak uvijek veći od dobitka; Jedne večeri, u Tisića se okupilo čijalo na kojem su starije žene čijale guščje perje za posteljinu, a mlađe komušale i runile kukuruz. Perje se čijalo ma goloj dasci velika hrastova stola ).

I premda se roman na prvo čitanje predstavlja kao povijesni koji kroz povijest obitelji progovara o uzrocima i posljedicama nemira, po brojnim svojim karakteristikama, kao što smo već i napomenuli, blizak je tekstovima kakve su posljednjih desetljeća ispisivali Nedjeljko Fabrio, Ivan Aralica, Feđa Šehović, Petko Vojnić Purčar. Riječ je, ponavljamo, o tekstu u kojem se prepleću karakteristike oba žanra pa tako ne možemo govoriti ni o polupravcu (od sada, na temelju dosadašnjeg iskustva drugih krećemo – vođeni idejom napretka – prema boljoj budućnosti ), ali ni o krugu koji sugerira isključivo ponovljivost povijesnog ludila. Romanu o povijesti koji se i gradi na krugu, povjereni su likovi čija imena i prezimena ne nalazimo po važnim arhivima i edicijama znamenitih pojedinaca. Povijesnu nesreću ne komentiraju veliki analitičari, političari i vojskovođe. Značajni događaji prokomentirani su gledištem slabih likova (‘Rvat tuče ‘Rvata, a Švabo zapovida. Ponimčen ‘Rvat još gori je od pravoga Nimca. Jače. Auf! Na noge! Nikad svoji. Prije Turčin, sada Švabo, još prije Mađar; Kad je raja vidjela što pobješnjeli Turci namjeravaju, povukla se u najneprohodnije šume hrasta lužnjaka, kod Antina i Tordinaca, među trnjke, bodljike, veprove i riđovke…).

Za Andrilovićev roman, kad se razdvoje gradbeni elementi povijesnog romana i romana o povijesti, možemo zaključiti da je žanrovski hibridan. I nećemo pogriješiti. Pogotovo ako još spomenemo nešto što smo već možda trebali učiniti ranije. Vraćamo se na sam početak romana. Poznato nam je da u povijesnoj varijanti povijesnog romana tekst najčešće započinje smještanjem u precizno određenu godinu. U roman Veliki hrast uvodi nas se svojevrsnom metaforom; pogledom seljaka na ispucalu ilovaču (…kao klupko pomahnitalih guja, pomisli didak, svaka bi da što prije izađe i da u njemu ostane). Ilovača, pukotina, zmije… sve bi se eto moglo ugraditi u Andrilovićevu definiciju povijesti. Uključimo li još i hrast u prostor označen za popis gradbenih elemenata povijesnog romana i romana o povijesti, tek onda dobivamo pravu sliku autorova viđenja povijesti. Hrast upućuje na trajnost i pouzdanost stalnog svjedoka naše povijesti (kao što je to slučaj s temom i motivima mosta u prozi Ive Andrića). Zahvaljujući hrastu, možemo predložiti da se o Andrilovićevu romanu govori kao o romanu iz kojeg se može pročitati priča o spiralnoj povijesti (i napredak, i ponavljanje u isto vrijeme). Hrast je u naslovu, hrast je stalno prisutan motiv kojim se ujedinjuje (S ruba šume primakle se sjene, a ispred svih, prva, sjena rogatoga hrasta. To je stablo najbliže dvorištu, odvojeno od šume oranicama. Iz širokoga debla raširile su se dvije podebele grane, kao rogovi ogromnog jelena, sa stotinama parožaka i milijunima zelenih mladica. U tim je rogovima-granama Pera Tisić vidio dva izdanka njihova roda, dva velika izdanka iz kojih će se jednoga dana razviti veliko šokačko pleme. O tome je on, onda još davno, govorio Jozi, ali ovaj to tada nije shvatio, jer mu se činilo nepotrebnim govoriti o dva izdanka kad je zadruga Tisića samo jedna); kojim se opire (Drukčije je u ‘rastovoj šumi — Smrknuti didovi lužnjaci ne trpe mlakonje, u svoje će okrilje primit’, moj Stipane, onog koji umije trpit’ šamare i uzvratit’ i’ kad za to dođe čas. Nema u našim šumam’ vilica i vještičica, znaš ti to dobro, velečasni Stipane, ne zivkaju te u njima patuljčići, u šokačim su šumam’ zvijeri i ‘ajduci); s kojeg se gleda (Kad se gledalo s visine, s čardaka uz Savu, na turskoj granici, ili s crkvenog zvonika, dokle bi god oko sezalo, svuda se ljuljalo zeleno more hrastovih krošanja. sam gdjegdje, iz tog kosmatog zelenila, provirivao bi šiljak crkvenog tornja ) i uz kojeg se, što je najvažnije, nada (U Vinkovcima više nema Tisića. Kad su 1943. godine, u prvom avionskom napadu na Vinkovce, tkozna kojom zabunom, Saveznici bombardirali rimokatoličko groblje, izbrisali su Tisiće i s tog mjesta. Ali taj veliki hrast raširio je svoje čvornate grane po Slavoniji i daleko izvan nje).

U brzojavu poslanom iz Sarajeva ćaća je citirao Andrića. U razgovorima poslije zatajila sam ćaći da Andrićevu priču o povijesti nisam analizirala u temi vezanoj uz povijest hrvatskog povijesnog romana. Ni na to prosudbeno povjerenstvo nije imalo primjedbi.

Ilija je volio hrastove i mostove. Hrastiće je sadio, a preko potočića gradio brvna koja sam samo ja nazivala mostićima. Smijao se kad bih mu rekla kako se jedino dobro osjećam na sredini Save jer me na mostu nitko ne pita čija sam i čijom se osjećam. Smijehom je prikrivao našu obiteljsku tajnu i tugu što me prerano pustio da jednu obalu Save zamijenim drugom. I da prijeđem preko drvenog mosta na debelim hrastovim stupovima, mosta koji je u izmaglici, svojim zaobljenim lukovima, podsjećao na spiralu.