Dopisnica

U Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe čuvaju se ostavštine naših pisaca. Ondje možete zaviriti u prve verzije njihovih tekstova, u razna izdanja njihovih knjiga, možete razgledati njihove fotografije, čak i naočale i muštikle. Ali, mene je uvijek najviše zanimala književnička korespondencija, i s obzirom na njezinu kvalitetu, i s obzirom na kvantitetu.

Majko mila, koliko su se ti ljudi dopisivali! Njima ni jedan dan nije mogao proći bez retka već i zbog toga što bi svakoga dana napisali barem po jedno pismo. I, tu ima svega, pa možete birati: hoćete li obiteljska pisma, hoćete li poslovna, ljubavna, prijateljska ili kolegijalna: sve se to samo niže, pa se ponekad pitate kad su gospoda literati uopće stigli napisati išta drugo, to jest kad su stvorili ono po čemu i jesu pisci. A zapravo, oni su pisci i po toj svojoj korespondenciji, jer u njoj ima mnogo stilskih figura i mnogo dubokih misli, baš kao i u njihovim književnim radovima. Ukratko, dobiva se dojam da su pisma naših pisaca računala na javnost i onda kad su bila sasvim privatna, kao da se već pri njihovu nastanku znalo da će ona jednoga dana dospjeti u kakav muzej ili institut.

            Zato mene u svoj toj nepreglednoj korespondenciji uvijek najviše impresioniraju dopisnice, jer one najbolje svjedoče i o svrsi i o karakteru toga dopisivanja.  Dopisnica danas valjda više i nema, a ja ih još dobro pamtim, pa mi one dođu kao nekakvo pomagalo da bolje razumijem Matoša ili Šimića, Krležu ili Šopa. Malo dalje postat će jasno zašto je tako.

            Da najprije kažem nešto o izgledu dopisnice. Bio je to žućkast komad kartona (ne osobito kvalitetne izrade) koji je na jednoj strani bio sasvim prazan: to je bilo mjesto za tekst što će ga pošiljalac napisati. Druga strana bila je podijeljena na dva dijela: na većem dijelu površine, na desnoj strani, nalazile su se crte na koje je trebalo ispisati ime i prezime primatelja i njegovu adresu. A s lijeve strane, odvojen okomitom crtom, smjestio se još jedan manji prostor za pisanje, koji je služio tome da se onaj tekst sa stražnje strane nastavi, ako ondje ne bi bilo dovoljno mjesta.  

            Ali, ključna osobina dopisnice sastojala se u tome što za nju nije postojala omotnica: ona se slala takva kakva jest, otvorena. A to znači da je njezin tekst bio svakome dostupan, i da je svaki znatiželjnik mogao pročitati što mi jedni drugima pišemo. Ipak, tadašnjim ljudima – pa ni meni, koji sam u tome sudjelovao – nije to stvaralo nikakve poteškoće: bilo nam je normalno javno se dopisivati, kao što nam je bilo normalno glasno razgovarati. I, mi smo, kao i oni hrvatski pisci, črčkali po tim kartončićima kao da ih unaprijed pripremamo da završe u muzeju.

            Uostalom, nekako mi se čini da smo tada i inače slali mnogo kratkih pisanih poruka. U školi smo jedni drugima ispod klupe dodavali ceduljice, u obitelji smo ostavljali papiriće na stolu, a čak je i vizitkarta služila najviše tome da, kad nekome odete u vizitu pa ga ne nađete doma, ostavite obavijest. Tako se onda i dopisnica nekako uklapala u to sveopće šaranje i piskaranje.

            Inače, dopisnica je imala dvije glavne namjene, službenu i javnu. Zaboravio sam, naime, reći da je za nju poštarina (koju biste platili čim kupite dopisnicu, jer marka je na njoj bila naštampana) bila manja nego za pismo, a i inače se s njom prolazilo jeftinije. Zato su je koristile razne službene instance kad bi vas željele o čemu obavijestiti, recimo, da se trebate javiti na pregled pluća ili da ste primljeni u đački dom: poslali bi vam dopisnicu s tipiziranim tekstom i vi biste odmah znali na čemu ste.

            Drugačije je bilo s privatnom upotrebom dopisnice. U takvoj korespondenciji ona je svagda bila svjedočanstvo brižljivosti i dobre organizacije. Jer, dopisnica nije štedjela samo novac, nego i prostor. I doista, moje iskustvo govori da su se dopisnicama osobito rado služili ljudi koji imaju vrlo sitan rukopis. A to je čak dvostruko logično: prvo, tim svojim rukopisom oni su mogli na dopisnicu mnogo i napisati, a drugo, ljude koji sitno pišu bije glas da su i inače škrti, pa je tako ispadalo da je dopisnica za njih zbog jeftinoće nekakav prirodni medij. 

            No, ne može se to nipošto svesti na tako banalna objašnjenja. Znao sam, na primjer, jednoga profesora koji je uvijek pisao dopisnice, a rukopis mu nije bio osobito sitan, niti je on nastojao nagurati na onaj mali prostor što više teksta. Obratno: slao je uvijek takve poruke koje mogu komotno stati na dopisnicu, i pri tome je bio uvjeren da se sve što je važno – sve što ima pravu informativnu vrijednost – može formulirati ukratko, baš onako kako to dopisnica i traži. Taj je profesor, dakle, pišući dopisnice, vježbao sažetost svojega izražavanja, a ujedno je i drugima pokazivao da se može govoriti jezgrovito i jasno.

            A bio je on profesor književnosti (i rado je odlazio u onaj Zavod gdje se čuvaju ostavštine naših književnika) i na svojim je predavanjima kao glavne literarne kvalitete isticao kratkoću i zbijenost. I, nije u tome tada bio osamljen: književni kritičari rado su tumačili da treba pisati sažeto, pa citirali Gorkoga koji je navodno rekao da u književnom tekstu mora riječima biti tijesno a mislima prostrano. Zato ponekad pomišljam da su se naši pisci upravo iz toga razloga tako rado služili dopisnicama: htjeli su i u životu pokazati da znaju pisati sažeto, nakon što su to već pokazali u svojim literarnim radovima. Dopisnica je tako bila nekakva alegorija književnosti kao cjeline.

            Ili, da budem sasvim precizan, ona je bila alegorija tadašnje književnosti, a za današnju više ne vrijedi. Jer, nekada je kratkoća i sažetost bila rezultat velikoga rada i znanja, a danas pisci pišu kratko zato da bi sebi olakšali posao. Tako onda današnju literaturu s pravom uspoređuju sa SMS-porukama. Kao i tih poruka, i književnih djela ima sve više, pri čemu ta djela – baš kao i poruke – imaju sve manju važnost.

            SMS-ovi što ih šalju suvremeni pisci neće nikad završiti u nekom zavodu poput onih nekadašnjih dopisnica. I, to je dobro i za pisce i za književnost.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)