Dječak

Dobro pamtim lice Dječaka koji je u osnovnoj morao primijeniti čak jedanaest škola. Naučio je i kako izgleda mala seoska učionica, ali i učionica najveće osmoljetke u SR Bosni i Hercegovini.  Bio je tri godine stariji od mene.

Moja ga je teta često uzimala kao primjer kojim je meni trebalo pokazati kako sam, unatoč svemu, ipak dobro prošla u životu.  Upisala sam i završila istu osnovnu, svako jutro  budio me miris bijele kave i kruha, a  nakon škole dočekivao ručak i topao dom. Dječak nije imao ništa od toga. Samo ime koje ne želim spomenuti. I ime roditelja ispisano na papiru. Bio je daleki, daleki naš rođak, i najstarije dijete u svojoj najužoj obitelji. Danas bi se uz njegovu biografiju vezala  sintagma „disfunkcionalna obitelj“. Sjetila sam ga se ponovno prije desetak dana. Magla se spuštala na cestu prema Tuzli i plašili smo se da ćemo „mašiti“ skretanje prema selu kroz koje moramo proći da bismo došli do groblja na kojem počivaju moji djedovi, bake, ujaci i otac. Odmah iza skretanja, uz cestu sam ugledala kuću u kojoj je prije četrdeset i sedam godina živio Dječak. Teta je te 1972. tek položila vozački ispit, kupili smo prvi „stojadin“, dobili registracijsku oznaku NA 60-40 i krenuli baki u Bosansku Posavinu. Bila je zima. Snijeg je počeo sipiti nekoliko metara prije Save, a mi nismo imale zimske gume. I tamo u selu, koje će se tih godina prozvati po imenu narodnog ljekara i učitelja, „stojadin“ je skliznuo u jendek. Iz kuće je istrčao Dječak. „O, Bože to je…“,  rekla je teta. I bio je to taj čiji je život – za moje uši – bio preslikan u pouku. Odmah je pozvao komšije, izvukli su auto. Dječak, iza kojeg je već bilo jedanaest škola, bio je sada učenik prvog razreda mašinske škole u obližnjem gradu. Pohvalio se time, i rekao da će u toj kući, koja je bila prostrana i planska, ostati do kraja zanata. „Tako  je mater dogovorila“, izgovorio je  ponosno.  A mater je, poslije mi je pojasnila teta, radila u Švicarskoj. Jedne je noći samo nestala i njezin je muž dobio skrbništvo nad svo troje djece.  Dječaku je u trenutku njezina odlaska bilo osam. Svih troje završili su kod očeva brata i njegove žene. A onda je Dječak, kad je napunio deset, poželio postati mamin. Odveli su ga u grad na sud i tako malen dao je ozbiljnu  izjavu. Od tog trenutka krenula su njegova seljakanja. Majka bi posuđivala novce poznatima, prijateljima, rođacima, oni ne bi te novce mogli vratiti i uzimali bi Dječaka. Toliko i toliko franaka duga  može se „otkvitati“ s toliko i toliko mjeseci Dječakova boravka.  Stan i hrana naplaćivali su se po cjenovniku jedinog hotela u kraju. 

Kad smo za nekoliko mjeseci ponovno išli baki, stali smo uz kuću. Teta je pripremila dar Dječaku. „On više nije ovdje“, odgovorila je namrgođena starija žena čiji su brkovi ukazivali na  ozbiljan hormonalni poremećaj. Dala nam je adresu na kojoj ga možemo naći. Stotinu kilometara južnije. I našli smo ga. U srednjoškolskom domu koji je plaćala žena koja je zasigurno utjerala sve dugove. „Kako da si otišao? Rekao si da  ćeš cijeli zanat biti tamo“, upitala sam ga. „Prevarili me, kupili mi kazetofon, ja mislio dar, a ono kvitanje duga. Dobro je, ovdje je do sada najbolje. Mater plaća redovito i javlja se telefonom, jako mi je dobro. Ona se tako muči zbog mene“.

Vjerovao je u to što je govorio. Teta je i dalje znala što se s njim događa. Završio je zanat, otišao u Švicarsku, oženio se… i doveo majku k sebi. I ponovno se pretvorio u pouku namijenjenu mojim ušima, ali sada na temu o nepravednom odnosu davanja i primanja.

Život nije bankovni račun, htjela sam odgovoriti teti u trenutku kad sam u njezinu glasu osjetila da mi dječaka spominje samo zbog toga da mi kaže kako nije lijepo što sam godišnji odmor odlučila provesti na moru a ne u našoj kući.  Djeca nisu  štedne knjižnice. Rodi ih puno, osigurao si si dobru starost. To što netko puno uloži, ne znači da će mu  jednoga dana štednja biti isplaćena  i da će na nju još dobiti kamatu. Majka tog Dječaka imala je sreće s brojem svog računa. Na malu, malu glavnicu, dobila je ogromnu kamatu. Usporila sam nedavno pokraj Dječakove kuće iz koje je iselio sa svojim kazetofonom. Rolete su spuštene. Kuća je napuštena.  Nema više ni bake, a ni tete. Dječaka više nitko ni ne spominje, ali i ne žali. Čak sam ga i ja prešutjela.